Pioniri Mraclina ugostili su vršnjake NK Posavca i sa visokih 8:0 slavili u ovoj utakmici. Iako je na poluvremenu rezultat bio samo 2:0, u drugom djelu utakmice Mraclinci su sa još šest pogodaka do vrha napunili mrežu gostiju. Nakon utakmice igrači, roditelji i članovi uprave nastavili su druženje uz roštilj i dobru kapljicu. U posljednjem kolu jesenjeg djela prvenstva, 3. studenog, pioniri gostuju u Kučama, a utakmica počinje u 10.00 sati.
NK MRACLIN – NK POSAVEC 8-0 (2-0)
Sastav Mraclina: A. Dadović, J. Cvetnić, Galeković, F. Dadović, M. Cvetnić, Novak, Bilanović, Pavlović, Đuretić, Kos, Rupčić (Roginić, Đuran, Levačić)
Strijelci: Kos 3, Pavlović 3, Galeković i Roginić
Trener: Tomislav Škrinjarić
Povodom blagdana Svih svetih, Vijeće mjesnog odbora položilo je cvijeće i zapalilo svijeće u znak sjećanja na poginulog branitelja Tomislava Hrkovca. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Prvoga dana u studenome obilježavamo blagdan Svih svetih, a dan nakon toga još jedan važan dan – Dušni dan koji mnogi greškom nazivaju Dan mrtvih.
Što slavimo na blagdan Svih svetih, a što na Dušni dan? Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u »općinstvo svetih«?
Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.
Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.
Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.
Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.
Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.
Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.
Jeziva maskiranja, naizgled bezopasna zazivanja duhova za egzorcista nisu ništa drugo do li odavanje počasti knezu ovoga svijeta…
„Mislim da talijansko društvo gubi svoj razum, smisao života, te da je sve više i više bolesno. Slaviti Halloween znači dati slavu đavlu, koji, ako mu se netko klanja i samo jednu noć, misli da posjeduje pravo na osobu. Stoga, nemojte biti iznenađeni ako se čini da svijet ide prema kraju, i ako istraživanja psihologa i psihijatara govore o djeci koja su vandali, koja su nervozna; o mladima koji su opsjednuti i depresivni, koji razmišljaju o samoubojstvu. Rekao je to bivši egzorcist Svete Stolice, nekadašnji predsjednik Međunarodnog udruženja egzorcista, pokojni otac Gabriele Amorth. Jeziva maskiranja, naizgled bezopasna zazivanja duhova za egzorcista nisu ništa drugo do li odavanje počasti knezu ovoga svijeta. „Jako mi je žao da se Italija, kao i ostatak Europe, udaljava od Isusa, i odaje počast Sotoni“, rekao je egzorcist koji smatra da je „Halloween svojevrsna spiritistička seansa prezentirana u obliku igre. U tome se i krije Đavlova lukavost. Možete primijetiti da je sve predstavljeno kao igra. Ni grijeh u današnjem svijetu više nije grijeh. Sve se provlači pod izlikom potrebe, slobode, osobnog zadovoljstva i užitka. Čovjek je postao sam svojim bogom, a upravo je to ono što želi Đavo“. Podsjetio je da su u mnogim talijanskim gradovima bile organizirane „proslave svjetla“, s pjesmama posvećenima Gospodinu i bezazlenim igrama za djecu. Ta su slavlja suprotnost slavljima tame, zaključio je o. Amorth.
S Vladimirom Cvetnićem Milekom spremamo razgovor za naš portal još od lanjskog Lucinja, kad mu je dodijeljena nagrada Grada Velike Gorice. Brojne obveze na obje strane, k tome i zdravstveno stanje našeg laureata, stalno su odgađale ovaj susret, ali smo ove jeseni uspjeli uglaviti nekoliko sjedeljki tijekom kojih smo za naše čitatelje malo prošli kroz bogati, na trenutke i burni Milekov život, te pokoju memorabiliju. Ljeta su se nakupila, sjećanja su brojna i živa, a Milek nije sklon podvući crtu jer – kako kaže – prsti su još gipki. Danas objavljujemo prvi nastavak našeg trostavačnog razgovora, o ostatak ćemo objaviti u dva iduća nastavka.
Rođen si, naravno, u Mraclinu, kada i u kojoj kući?
Rođen sam 16. rujna 1944. u onoj staroj drvenoj hiži koja je bila tu kod nas ispred, u dvorištu.
Koje su to vrijeme bile dežurne babice?
Od Jože Čikovog punica i baka od Ljiljane i Vesne Jerbekove.
A župnik?
Bil je to Đuro Makarević iz Slavonije. Piše da sam mu ja prvi krštenik. Kad sam bil star 7 ili 8 godina pital me kaj ću ja biti kad zrastem. Odmah sam mu odgovoril – bil bum svećenik. E to je dobro, ali znaš da se svećenici ne žene? E onda ne bum! Vidiš, sad niti sem svećenik niti sam se oženil.
U školu si išao u Mraclinu. Tko je bio učitelj?
Tomislav Cerovac, žena mu se je zvala Marija. A kak je škola išla? Pet, pet, četiri, tri.
Znači, točno koliko treba.
Da, kasnije u Gorici bilo je tri, tri, tri, dva. Čuj, bil sam ti fakin, zvrkast. Nisam se baš puno boril s tim. Sjećam se kad mi je profesorica iz njemačkog rekla – Cvetnić, još imaš jedinicu, budeš na popravek išel. A kaj mogu, budem išel na popravek. Dobro, naučiti to i dođi sutra da odgovaraš. To je bil predzadnji dan u osmom razredu. Ja nis došel, otišel sam na Bager na kupanje. Veli ona kad me je vidla zadnji dan škole oko podne – Cvetnić ubit ću te, zašto nisi došao. Ja sam ti ipak dala dva. Tak sam si i mislil! Osjećal sam da sam je simpatičen. To je još bila osmogodišnja škola.
Kamo si išao u srednju školu?
U Zagreb, prvo sam upisal geodetsku, jer nisam štel iti u školu gde nema nikoga iz Mraclina. Tu sam pol leta zdržal, onda sam otišel u daktilografsku. Mati i otec su mi stalno govorili, čak od šestog razreda, da sam trebal ići u muzičku. A ja sam imal deklu na Gorici, Lidiju. A ne, ni slučajno – rekla je ona. Onda drugo leto – nejdem, onda tek treće leto…Franc Crnićev veli da je kod njega Franjo Lučić kompozitor. Ja velim tati daj ga pitaj je li bi se ja mogel upisati u školu. “Ke si bedast, u sedamnaestom letu, do bi te štel!” Samo ti njega pitaj. Ja se ga nis mogel ščekati da dojde. On se smeje, u glazbenu školu se možeš upisati i sa trideset let samo moraš položiti ispit. On je bil oduševljen kad sam rekel da bi štel iti u glazbenu. “Lučić ti bu našel instruktoricu, i budeš nafčil ke treba za ispit polagati.” Tak je i bilo, išel sam na ispit i super sve obavil, ali me nije bilo na popisu s onemi koji su položili. Ja u tajništvo, u Gundulićevoj, prvo leto se je zvala Državna, a onda posle Vatroslava Lisinskog. Rekli su mi tam ak me nema na popisu, onda nisam ni primljen. Ali, čekajte..? Ništa, gotovo, ništa, ništa! A ja idem direktno k Lučiću. On je bil rektor. Čekam ja malo, on zide van: “De si mi Cvetnić, moj Turopoljec!”. Lepo me zagrlil, ponudili me s cigaretom. Ja velim da ne pušim. “Ma daj, naj meni pripovedati, ti ne bi pušil, sedamnaesto leto”. Onda smo si zapušili i on me pita:
– A kaj te muči?
– Svi su mi rekli profesori “odlično, odlično”, a nema me na popisu. Tajnica me stirala, neće ništa ni gledeti.
A veli on:
– Ja sam rekel profesorici Ivančević da mi odma javi kak si prešel. Super, neočekivano, svi su tako rekli. Ja joj bum sad javil kad dojdeš tamo da te odma primi.
Kad sam došel tam i rekel tko me je poslal, veli ona:
– Izvinite, izvinite, sjednite, sjednite!
Evo, da nisam imal nekog poznatog ne znam kad bi prešel.
Znači da je prva prava ljubav prema sviranju počela oko sedamnaeste godine?
Bilo je ljubavi i prije, ali nije bilo volje, nisam štel u školu iti. Eto, pokojni brat se nikad nije ni okrenul da bi sviral glasovir, a moja pokojna mama je rekla – čim sam počel hoditi i na prste se digal, da sam već tiskal po tipkama.
Koje prijatelje bi mogao izdvojiti? S kojima si se najviše družio u to doba?
To su ti bili Bebek, Franek, Krizmanić, Đelo, Kiki, Raca, Čiro i Lamper, Čomi, Bendžo, Pap, Štević Stankov,Joža Jantačov, Tandarić… I još ih je bilo, da ih sad ne nabrajam.
Rođaci i doživotni prijatelji – Milek, Bebek i Mika.
Kako je to ispalo – bio si zgodan i nisi bio siromašan, a nisi se ženio? Božja volja?
He, he, kaj me to pitaš, Mladen. Nisam brojil, ali, fala Bogu, cura je bilo. Ja sam tancal sa svojum curum na zabavi, a već gledim drugu. Meni se već ta druga sviđa. Pa sam si opet mislil – kaj se bum ženil, to nabude dugo trajalo. Ja sam bil svjestan sa trideset tri, trideset četiri godine da ja vjeran nemrem biti. Oženil se bum pa se bum za godinu dana rastal. To je bil glavni problem.
Milek mladoj plesačici objašnjava zašto ide samo na tuđe svadbe.
Kad si se počeo baviti društvenim aktivnostima, što ti je bilo prvo? Nogomet, vatrogasci, kulturno umjetničko društvo, sviranje?
Najprije je bilo društvo Ivan Goran Kovačić. Moj tata je vodil zbor. U to vrijeme sam samo popeval. S trinaest godina sam išel na probe samo da ne bum doma. Najenput meni vele stariji ljudi, koji su pevali, da sednem tu i da budem peval prvi tenor. Nakon dva mesece, počel sam pevati drugi bas. Mutiral sam. Onda se je šezdesetih godina društvo na jedno vreme raspalo, pet-šest let. Počelo se obnavljati 1965., a mene su zeli za vođu. Ja sam vodil zbor i folklor, a tata je sviral i vodil tamburaše. To je trajalo do 1972. dok me nisu drugovi smenili, spakirali. Ke bu klerikalac vodil zbor!
A druga društva? Nogometni klub?
Mene su zebrali na skupštini, a ja sam još doma bil. Pita me Krizmanić hoćeš biti precednik? Ma daj, si lud? Neću biti. Posle poldan, veli on, zebran si za precednika. Rekel sam ljudi, vi niste normalni. Onda su opet došli kad je bila sljedeća nogometna skupština, izborna, došel je i Lujo i Kralj. Zebrali su Vladeka Keksovoga. To je sve već bilo prije dogovoreno. Reko, znal sam čim sam vas videl.
A vatrogasci?
U vatrogasce sam ušel ’70. godine. Tu je bil moj brat, Franek, Bebek, mi smo tu navek bili kad god je sirena zasvirala. Onda nas je Franek pozval jedan dan, bilo nas je oko deset, Čomi, Vladek Keksov… Pokojni Vid Crnić je to objavil, a društvo je napredovalo. Ja sam vodil djevojke, evo baš su mi dali dekle. Gde smo se god natjecali one su bile prve tak dugo dok su me štele slušati. Onda je došlo vrijeme kad su rekle da im ja više ne trebam. Nakon toga su se srozale i više nije bilo dobrih rezultata. Nakon toga sam preuzel mladež na kratko vrijeme. Nakon nekoliko let sam dobil prvu ekipu. To je bil Franekov mandat, kad smo branili evropsku titulu. On je onda bil komandir društva, a ja njegov zamjenik. Ali, Franeku je toga bilo dosta i rekel mi je da budem ja nastavil. Ja sam rekel da mogu dalje, ali samo s Franekom. Onda je za komandira zebran Mijo Matušin.
Milek sa svojom ženskom vatrogasnom ekipom, iz vremena „dok su još štele slušati“.
Kad: na Sesvete (gdo nezna, to je 1. XI. sakoga leta).
Gde: pri cirkve, a gde drugde?
Ob kuliko: ob šeste vure navečer (18 h).
Kej nas tam čeka: zakurili bumo ogenj, kak se i šika, kak več i delamo puno let nazaj.
Čega bu bilo: druženja, topline, pak i dima, pečene kostajnof, kuhanoga vina…..
Kej donesti: dobre drvi, kostajnof (prosim narezati), dobroga vina ili mošta i kej je najvažneše: dobro raspoloženje.
Organizator: svi koji vole Mraclin i naše mraclinske običaje
Dojdete!
Božica Krznarić u svojim uspomenama na nekadašnji poljodjelski kalendar, prisjetila se obaveza i običaja vezanih za uzgoj kukuruza. Kukuruz je svakako jedna od najvažnijih poljoprivrednih kultura staroga sela, a – kako se još uvijek možemo uvjeriti – i danas ima svoju ulogu u mraclinskoj svakodnevici. Tekst gđe Krznarić donosimo ovdje.
U lipnju 2002.godine održana je svečana akademija povodom 70 godina od osnutka Nogometnog kluba Mraclin. Izdana je i slavljenička knjiga ‘Mraclinački nogometni memento’ autora Stjepana Cvetka i Davora Štubana. Uručivala su se i priznanja zaslužnim pojedincima. Jedan od nagrađenih bio je i legendarni Nikola Galeković Ben. Sjećam se jedne prijateljske utakmice u Hrašću, bilo nas je 12. U to smo vrijeme juniori iz ‘zlatne generacije’ (Đis, Šelc, Šera, Jimi, Kasa…) počeli ulaziti u seniorsku momčad. Jedan od nas je bio jedina rezerva, igrao je Ben. Ben nije bio vrhunski hakler, nisu ga krasile pretjerane nogometne vještine i na poluvremenu smo zamjerili treneru i na toj utakmici igraču Josipu Galekoviću Joškecu zato kaj Ben igra, a ovaj naš u punoj formi sjedi na klupi. Joškec je samo mirno odgovorio: Kaj pričate? Mi budemo ovak i onak pobijedili, a Ben zaslužuje da si odigra poluvrijeme. To je veliki klupski čovjek, a i veliki čovjek. Kasnije i s vremenom smo shvatili koliko je bio u pravu. Starije se mora poslušati. Na slici predsjednik alfa i omega kluba 2002.godine Mladen Galeković uručuje priznanje legendi, jedinom Big Benu.
Foto: Vitomir Štuban
Trava je, dakako, počela nicati u travnju 2002.godine. Nova Graba u cvatu. Gazda je naredio projektantima Old Traford izgled, isti takav pad. Vode na travnjaku nije smjelo biti. Nekoliko godina kasnije i nakon godina održavanja Nova Graba je i dalje najljepši nogometni teren ne samo nekog amaterskog nogometnog kluba. Šire. Od Majura do Laduča.
Foto: Vitomir Štuban
Godine 2002. veterani Nogometnog kluba Mraclin nastupaju u jakom sastavu. Na slici su Vitomir Štuban, Zlatko Galeković Đo, Ivica Vukašinec, Miroslav Galeković, Ivo Samardžić, Vlado Štuban, Željko Cvetnić, Vjekoslav Kovačić i Zlatko Čunčić (voditelj, stoje), te Josip Vincek, Ratko Cvetnić, Davor Galeković, Darko Lendarić, Željko Šimun, Marijan Lektorić i Darko Vukašinec (čuče). Kultni opis momčadi, za ona dobra stara vremena, glasi: straga ‘praona’- peri deri igrač može proći lopta ne – malo žešća, špice legendarne i neuhvatljive golim okom, vezni je red, dakako, igrao u rombu!!
Foto: Vitomir Štuban
Juniori su danas već zaboravljene 2002.godine osvojili četvrto mjesto u natjecanju velikogoričke Nogometne lige. Znali su tijesno pobijediti i činili su to češće, a znali su i izgubiti sa značajnijim minusom. Na slici su pokojni Željko Polančec (trener), Marko Kos Prvi, Filip Križanić (prisilni golman na toj utakmici), Marko Kos Drugi, Nikola Galeković, Danijel Kadlec, Viktor Pelc i Davor Štuban (športski direktor)(stoje), a Luka Kos, Željko Cvetnić, Lovro Posavec, Almir Sejdinović, Goran Vukašinec i Josip Bartolić (čuče). Juniori su već te zaboravljene 2002.godine činili ono što su neke najveće svjetske momčadi pokušale nedavno – igrali su bez špice!!! Dakako, ne zato što su tako htjeli…
