NAJNOVIJI ČLANCI

Humanitarka uspjela – sjajan rezultat NK Mraclin

Foto: Nedjeljko Babić

Ove subote u Velikoj Gorici, na Betoncu u Cvjetnom naselju u organizaciji Goričana održana je šesta Humanitarka, a prvi puta sudjelovala je ekipa iz Mraclina. Humanitarka je posve drugačiji nogometni turnir jer nakon posljednje utakmice svi se sudionici – igrači, posjetitelji, organizatori – osjećaju kao pobjednici. Naime, turnir nema nagradni fond, već je cijeli ovaj događaj humanitarnog karaktera. Svake godine raste broj momčadi koje žele igrati na turniru, kao i broj posjetitelja, te ono najvažnije, broj prikupljenih financijskih sredstava svake godine sve je veći. Organizacija je sjajna, atmosfera prijateljska, dan u godini kada cijela Gorica diše zajedno.  NK Mraclin je prijavio svoju ekipu koja je nastupila u “šarenom” sastavu. Željeli smo samo odigrati bez pritiska i podržati ovaj sjajan projekt.

Foto: Nedjeljko Babić

Na turniru su sudjelovale 32 momčadi, a na kraju smo osvojili sjajno 4 .mjesto. U prvom kolu pobjedil smo JK Pinky rezultatom 4:2. U drugom kolu ostvarili smo pobjedu protiv domaćina Goričani – CB Scoth rezultatom 3:0. Tijekom cijele utakmice momčad Goričana je imala sjajnu podršku navijača, no ipak smo se na terenu pokazali kao bolja momčad. Četvrtfinale je obilježio golem pljusak tijekom cijele utakmice koja je igrana sa ekipom CB Passage – VG Danas.

Nakon 1:1 u regularnom dijelu, nakon sedmeraca odnosimo pobjedu i plasman u polufinale gdje nas je čekala vjerojatno najkvalitetnija momčad turnira, Keroterm, koji su ga kasnije i osvojili. Bila je to teška utakmica u kojoj je Keraterm imao više šansi i držao ritam igre, te na kraju slavio 2:1. Ovu utakmica je obilježila predivna gesta navijača koji su početkom drugog dijela prekinuli utakmicu, zauzeli cijeli betonac, te zapalili desetke baklji i dimnih bombi čime su stvorili nezaboravnu atmosferu. Treće mjesto je odlučeno udarcima sa 7 metara, izgubili smo od ekipe VG Sport caffe 3:2.

Foto: Nedjeljko Babić

Još jednom velike čestitke organizatorima, Loreni puno sreće u daljnjem liječenju i vidimo se sljedeće godine.

Foto: Nedjeljko Babić

Prošnja

Svatovi s mentenima i sabljama, 1935. god.

Dok sam slagala obiteljske slike pronašla sam i slike vjenčanja, onih novijih, ali i onih starijih. Među njima i sliku vjenčanja svojih teta (maminih sestrični) Vere i Zore Katunčove. Fotografija je vrlo zanimljiva jer su se vjenčale na isti dan, a na njoj mladoženje drže sablje (koje su simbol plemenitaša).

Potaknuta razmišljanjima o svadbenim običajima upitala sam svoju najstariju unuku:

– „Zlato bakino, hoćemo li uskoro plesati i na tvojoj svadbi? Pripremaš li se ti za odlazak u prošnju?“

– „Čekaj baka, da se nisi ti malo zabunila? Valjda će dečko mene zaprositi!“ ­– odgovori mi unuka i mudro izbjegne odgovor na moje pitanje.

Ali nisam se ja zabunila! Nekad je bio običaj u Mraclinu (a mislim i u svim plemenitaškim obiteljima u Turopolju) da roditelji i najbliža rodbina djevojke idu u prošnju k mladiću.

Taj je običaj u svojem stručnom članku „Prošnja u Mraclinu“ lijepo opisala Marija Cvetnić Kopljar iz Mraclina. U članku slijedi tradicijsku formu i opisuje inverziju uobičajenih uloga u činu prošnje. Zato je zapisala: „Prošnja se odvijala po ustaljenom redoslijedu. Nakon pozdrava domaćina i koje kupice vina, roditelji djevojke bi rekli: „Vi znate zake smo mi došli, kak smo se i dogovorili, došli smo prositi vašega dečka za našu deklicu.“ Pri tom, snuboki zahtijevaju od momkovih roditelja dio blaga, zemlje i sl. , a za uzvrat nude isto i daju im pripremljeni novac, „kaparu“, koji su sa sobom donijeli. Ako se uspiju dogovoriti,  što i koliko će koja obitelj dati, zovu momka i predočuju mu situaciju. On formalno na to pristaje, nakon čega slijedi veselje, prilikom kojega se puca iz puške, što je znak mještanima da je dokonček – prošnja uspjela.

Gospođa Marija opisuje i neke stvarne događaje i primjere koje su joj ispričali sami Mraclinci, a na kraju tog stručnog rada kaže: „Vjerujem da će ovaj moj rad potaknuti daljnji interes za proučavanjem predsvadbenih običaja, poglavito prošnje u Mraclinu.

Ovaj je običaj zaista zanimljiv jer je rijedak i u svijetu pa je u meni zaista i potaknuo „interes za proučavanjem“ – ZAŠTO je do njega došlo i kako to da se održao stoljećima?

Istraživanjem literature naišla sam na članak mr. Zdravka Lučića iz Kuča koji je pisao o „Vojni Turopoljaca“ i lijepo prikazao sudjelovanje Turopoljaca u ratovima Carevine, tj. Austro-Ugarske Monarhije, u čijem je sastavu stoljećima bila i Hrvatska.

On navodi da je hrvatsko plemstvo bilo oslobođeno daća, carina, poreza i sl., ali je dužno: „…više plemstvo: opremiti vojnike, konje i banderije…, a niže plemstvo (u koje su spadali Mraclinci):  dužno je sudjelovati u vojni.

Čak je bilo navedeno koliko je momaka koje plemićko selo  Turopolja dužno poslati u pojedinu vojnu „…da se pod banskom zastavom sabere banska vojska u Turopolju. “

Turopoljski banderij bio je svečano opremljen konjima, odorama sa mentenom (kaput koji i danas banderiji nose prebačenog preko jednog ramena), sabljama, a pod gutom su, prema narodnom običaju djevojke čvorom vezale crvenu maramu – podgutnicu.

Podgutnica (iz brošure Podgutnica: Rubac koji je osvojio svijet, TZVG)

Najčešće su ju vezale izabraniku svoga srca kao znak ljubavi i sjećanja na njih i na dom.

Tako opremljeni Turopoljci su, osim u vojnama, sudjelovali i na drugim događanjima diljem Europe pa su tako još u 17. st. ušli u službu francuskog kralja Luja XIV. Kada ih je kralj vidio upitao je dvorjane: „Tko su ovi stasiti momci sa crvenim maramama?“

„To su CROATE! “ – odgovorili su mu, a on je naredio da i njemu naprave maramu na hrvatski način (a la Croate). Po uzoru na kralja i svi ostali su počeli nositi marame „a la Croate“ – kravate. Zato se smatra da je kravata modni detalj muške mode koji se proširio cijelim svijetom nazvan po Hrvatima.

Upravo činjenica da su naši banderiji stoljećima odlazili, što u ratove, što u druge službe Monarhije, navela me na razmišljanje da su ti odlasci doveli do manjka momaka u selu pa su djevojke bile u prednosti da biraju, a ne da budu birane. Osim toga, izabranik je najčešće morao biti baš iz Mraclina. Jako malo djevojaka udavalo se u druga sela, a i tada je momak morao biti plementaš. Znalo se dogoditi, iako rijetko, da su se zagledali djevojka ili momak s urbarima, tj.neplementašima (momkom ili djevojkom iz neplemenitih obitelji ili sela). Tada su se predsvadbeni i svadbeni običaji odvijali prema plementaškim pravilima.

Predsvadbene i svadbene običaje jako lijepo je opisao Josip Kovačević iz Buševca u svojoj knjizi „Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića“. Prema toj su knjizi KUD-ovi iz Mraclina i Buševca više puta izvodili prikaze svadbenih običaja.

Taj se opis odnosi na 19. i početak 20. st. To nam daje za pravo da mislimo da je tako bilo dok su ljudi živjeli u zadrugama, kad je gospodar zadruge bio taj  koji je o svemu odlučivao i čija se riječ morala poštivati.

Međutim, uvijek je najteže u prijelaznim periodima od starih tradicija na nove. Čak ako se i propisima uredi novo stanje, u glavama ljudi još uvijek žive stari običaji koji se moraju poštovati, a sve mimo toga je sramota.

Naime, 1948. god. dekretom je ukinuto plemstvo, doneseni su novi zakoni i propisi po kojima su svi ljudi ravnopravni, ali trebalo je proći još dosta vremena da to novo stanje zaživi u svakodnevnom životu.

Zahvaljujući asanaciji u Mraclinu, blizini željezničke pruge i besplatnom školovanju mnogi mladi iz Mraclina krenuli su u Zagreb na školovanje vrlo rano (u odnosu na druga sela). Njihovi roditelji još uvijek su se čvrsto držali običaja s kojima su živjeli cijeli život, a da nisu ni bili svjesni da time zagorčavaju život svojoj djeci.

Živo se sjećam jednog slučaja iz naše obitelji (oko 1950.god.), dvoje mladih studenata koji su svaki dan zajedno putovali vlakom u Zagreb i na povratku kući. Tako su se zagledali. Roditelji djevojke su to doznali pa su, po dobrim starim običajima o prošnji, otac djevojke i bliski rođak došli u prošnju momkovoj obitelji. Momkov otac tražio je baš određenu zemlju zvanu Sudica. Otac djevojke nije bio voljan dati baš tu zemlju, već neku drugu, o kojoj  otac momka nije htio ni čuti. Dokonček (prošnja) nije uspio i otac djevojke je „dovlekel doma loparek“. Taj se izraz upotrebljavao za odbijenu prošnju jer su odbijeni prosci, umjesto momkove ruke, dobili loparek (drvenu lopatu kojom se vadi kruh iz krušne peći).

Za roditelje je to bila sramota, a cijeli je događaj beskrajno razljutio mlade. Oboje su otišli iz Mraclina, uzeli životne partnere koji nisu posjedovali ni pedalj zemlje. Time su htjeli roditeljima pokazati da njima zemlja nije potrebna kao i da oni neće odlučivati o njihovoj sudbini.

Sličan stav mladi imaju i danas pa slobodno sami odlučuju o svojim sudbinama, uz malu pomoć društvenih mreža i aplikacija, bez obzira na to tko će koga zaprositi!

Mraclin izrešetao Oborovo

Foto: Vitomir Štuban

Po jakom sjevernom vjetru najvjerniji navijači Mraclina gledali su jednosmjernu utakmicu u kojoj su raspoloženi domaći igrači konstantno prijetili gostujućim vratima – postigli deset golova, promašili penal te niz zrelih prilika.

MRACLIN – OBOROVO 10:0

MRACLIN, SRC Nova graba. Gledatelja 50.

Sudac: Kelihar. Pomoćnici: Malkoč i Smolčić.

STRIJELCI: 1:0 – Čičak (6), 2:0 – J. Cvetnić (25), 3:0 – Čičak (36), 4:0 – I. Kos (47), 5:0 – Jurić (54), 6:0 – Guduraš (60), 7:0 – I. Kos (62), 8:0 – Guduraš (70), 9:0 – I. Kos (74), 10:0 – Starčević (81).

MRACLIN: Culović (od 65. Dražić), Petravić (od 46. A. Dolibašić), Ćevid, Vrdoljak (od 50. Guduraš), Đurašin, Onić, Čičak, Starčević, J. Cvetnić, Jurić, I. Kos. TRENER: Marko Pancirov.

OBOROVO: Matijević, Dodig, Pušić, Žilić, Budinski, Duvnjak, Gavran, Bencek, Smolko, Rašić. TRENER: – .

Foto-galerija: Vitomir Štuban

Što Dobri pastir poručuje prvopričesnicima

Foto: www.vgfoto.hr

U našoj župi danas je bila prva sveta pričest. Novi naraštaj prvopričesnika kroz ovaj se sakrament još više približio svome Dobrome pastiru, a time i čvršće urastao u župnu zajednicu. Ljubaznošću kapelana Marka Čolaka prenosimo osnovne naglaske njegove današnje propovijedi upućene prvopričesnicima, ali i svima nama.

“- Ja sam pastir dobri – kaže Isus – Ja poznajem svoje i mene poznaju moje. 

Tko je u posljednje vrijeme vidio pastira s njegovim stadom? Ljude koji vode svoje životinje danas rijetko vidimo. Danas se životinje gotovo sve drže na velikim farmama. I tako su farme zamijenile nekadašnje pastire. Tisuće životinja zatvorene u uske kaveze vode se kao brojevi. Mnogi vlasnici se ne zanimaju za pojedinačne životinje jer ovce trebaju donijeti ono bitno, a to je novac. Životinje, a nažalost i ljudi, danas se prosuđuju samo prema svojoj korisnosti, koliko imaju debeli novčanik. Sve više se gleda na sebe, kako bi meni bilo dobro a zaboravljamo na dobro drugoga. I to se onda prenosi na naš zajednički život. A kada postane tako, čim nam postane teško, dolazi vuk, skloni smo pobjeći, sve napustiti samo da spasimo sebe. Kod Isusa je skroz druga priča. Pastir je nekada cijeli dan bio kod svojega stada. On pomaže pri hranjenju, brine se za janje i bolesne životinje. S ljubavlju ih vodi na najsočnije pašnjake. Isus je dobri pastir.

Ako smo već odavno sve napustili, sve odbacili, ako je i naša crkva prazna, Bog je još uvijek tu. On ne čeka samo ovdje na nas. On ide za nama. Zamislite: neka ovca zaluta, padne u kanal i zapne u trnju. Isus ne čeka ni sekunde, ide je odmah tražiti. Zatim Dobri pastir začuje tiho i tužno blejanje, i unatoč velikoj vrućini i dalje ju traži. Šikara u kojoj je ovca je trnovita i gotovo neprohodna, ali Isus ljubi svoju ovcu iznad svega. 

Ne boji se, prolazi kroz šikaru, uzima ovcu na ramena, pere je i povija joj rane. Pa i kad vukovi napadaju, Dobri pastir ne bježi, Isus ostaje kod svojih ovaca.

(…)

Isus ljubi svakoga od nas toliko da to ne možemo ni zamisliti. To saznanje nam uvijek iznova daje snagu da ne pobjegnemo ako postane teško. Njegova vjernost pomaže nam da i mi svladamo svoje zadaće. „ Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje.“ Trebamo dobre pastire: zdrave obitelji, svećenička i redovnička zvanja. Biti pastir više je od obična posla. Ljubav daje sve i samo ti pastiri su plodni u kraljevstvu Božjem.

Foto: www.vgfoto.hr

Prvopričesnici, ova djeca, trebaju ljude koji će im s ljubavlju pokazati put. Vi kao župna zajednica možete postati pastiri ponajviše da za ovu djecu molite. Vaša molitva će doprinijeti da djeca ne napuste sve odmah nakon velikoga slavlja i da ne odlutaju u opasnosti. Vaša je molitva pomoć Isusovoj pastirskoj službi. 

Draga dječice, danas nosite bijelu odjeću. Bijela su i vaša srca, jer ste ih očistili jučer u svetoj ispovijedi. Danas prije nego primite Tijelo Isusovo, ja ću reći riječi: Evo Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. Janje je mala ovca. Što znači biti ovca u Isusovom stadu?

Bijela vuna je za ljude dragocjena. Ona grije naše tijelo. Nije li lijepo za hladne noći navući vuneni pokrivač te se osjećati ugodno pod toplim i mekanim pokrivačem. Takav je i Isus prema nama. Jaganjac Božji daruje nam toplinu svoga srca i svoju dobrotu. S puno ljubavi brine se za one koji traže zaštitu i sigurnost. Vi kao prvopričesnici u svojoj bijeloj odjeći poput vune trebate činiti isto što i vazmeni Jaganjac. „Šaljem vas kao janjce među vukove“, kaže Isus jednom prilikom svojim učenicima. Ne moramo se toga bojati. Ljubavlju Kristovom mi ćemo kao Gospodinove ovce pobijediti mržnju. 

(…)

Događa se ponekad da se kao ovce u stadu Božjemu nečega moramo odreći. Nekomu je teško rano ujutro ustati da bi na vrijeme stigao na svetu misu. Ali iz ljubavi prema Bogu ipak to činimo. Nekima je možda teško dijeliti s drugima, ali jer želimo pripadati Isusu, ipak nam to uspijeva. Isus nam u pričesti daruje svoje Tijelo i svoju Krv, on je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. 

Kada danas budete primali svetu pričest, mislite prije svega na to kako je Isus dobar prema nama, kada nam se tako daje. Snaga te svete hrane daruje nam radost i ispunjenje u ovom svijetu i vječni život zauvijek kod Boga.

Amen”

Majke, sretan vam Majčin dan!

NK Mraclin gostovao kod GNK Dinamo nakon 40 godina

Krajem prošle, 2018. godine, sjedimo u omiljenom baru na kavi i kujemo planove za 2019. Imamo puno klinaca u klubu, treba ih zadržati, motivirati da se bave sportom čim duže – nogometom. Razmišljamo: uz naporne treninge i utakmice, djecu bi bilo dobro počastiti i nekim izletom na proljeće. Ideja po ideja… i sjetimo se najboljeg mogućeg izleta – razgledavanje stadiona Maksimir! Dalje pričamo – već kad smo tam, možda bi se dalo organizirati i kakvu prijateljsku utakmicu. Pitamo Davora za stolom kraj nas, inače vrlog poznavatelja nogometnih prilika u Mraclinu, jel’ ikad koja selekcija NK Mraclina igrala protiv Dinama, na Maksimiru? Veli Davor: „Igrali mi – Joškecovi pioniri… Davno, davno bilo je, negdje krajem sedamdesetih…bili smo s Dinamom u ligi“. Dobacimo, predugo je prešlo od toga, treba ponoviti! Pet mjeseci kasnije došao je i taj dan – 2. svibnja 2019., u 15 h – djeca i roditelji selekcija prstića i početnika NK Mraclin – uputili se na dugo očekivani izlet – na stadion Maksimir!

Razgledavanje stadiona Maksimir

Po dolasku na stadion Maksimir, prvo smo imali organizirano razgledavanje stadiona. Razgledavanje je jednako oduševilo djecu i roditelje, a u sklopu razgledavanja vidjeli smo impresivnu trofejnu sobu, hotel u kojem prije utakmica boravi prva momčad Dinama ili hrvatska nogometna reprezentacija, kapelicu, svlačionice, tunel i na kraju – osjetili smo prekrasni maksimirski travnjak!

Trofejna soba sa svim važnim trofejima i uspomenama na važnije utakmice
Izlazak iz tunela na maskimirski travnjak
Prstići s trenerom kraj maksimirskog travnjaka

Informativno, cijena pojedinačne ulaznice za razgledavanje iznosi 20 kn, dok je cijena za grupno razgledavanje 10 kn po posjetitelju, naravno uz stručno vodstvo. Sat i pol vrhunske zabave za 10 kn!

Rezultat nije bio u prvom planu

Nakon razgledavanja stadiona, naša djeca odmjerila su snage sa vršnjacima iz Dinama. U nastavku donosimo nekoliko fotografija sa utakmica, a više fotografija pogledajte u galeriji na Facebook profilu NK Mraclin – ovdje.

Detalj s utakmice prstića – vjerni navijači
Detalj s utakmice prstića – jedan od naših napada i sigurna obrana golmana
Limači pred utakmicu s trenerom
Detalj s utakmice limača

Fotografije: Josip Kos, Daniel Vinetić

Poziv na predstavu

Dragi mještani,

pozivamo vas na predstavu “Više sreče drugi put”, zelinskog amaterskog kazališta ZAMKA, koja će se održati u petak 10. svibnja 2019. godine u 20 sati u našem Društvenom domu. Cijena ulaznice je 30,00 kuna.

Kao što smo već najavili, predstava je humanitarnog karaktera, te će prihod od ulaznica biti doniran obiteljima Miličević – Kovačić, kao pripomoć u saniranju krovišta kuće koje je u prosincu prošle godine zahvatio požar. Obitelj Miličević rado bi se vratila kući u Mraclin, pa vas stoga pozivamo da im pomognemo u toj namjeri. Svi koji žele pomoći dobrovoljnim prilogom, a ne mogu prisustvovati predstavi, neka se slobodno obrate predsjedniku Vijeća mjesnog odbora Tihomiru Hubaku, te Jasni Čunović i Vesni Tafra.

“Anđele” i Vijeće mjesnog odbora vam se unaprijed zahvaljuju.

Mraclin pobjedu posvetio tragično preminulom Tomislavu Cvetniću – Žini

Foto: Vitomir Štuban

Bila je to tužna nedjelja na Novoj grabi, izgleda da je i kišno nebo suosjećalo s navijačima, igračima i svima nazočnima na utakmici. Nogometni klub iz Mraclina ostao je bez još jednog člana, nekadašnji igrač u mlađim dobnim kategorijama, član Uprave i dopredsjednik navijačke skupine GPP – Tomislav Cvetnić Žina – tragično je preminuo u 35. godini. U čast prerano preminulog prijatelja GPP-ovci, njih gotovo pedesetak u majicama s njegovom slikom, u 35. minuti utakmice upriličili su bakljadu. Uvjerljiva pobjeda igrača na terenu također je posvećena mraclinskom Žini. 

Susret je započeo minutom šutnje, momčad susjedne Bune samo na papiru bila je “domaćin” nogometašima  Mraclina. Iako su “Brežani” prvi imali dvije izgledne prilike preko Roberta Huđbera i Marka Kovačića, poveo je Mraclin iz akcije gdje Juraj Cvetnić s desnog boka asistira Mateju Čičku pred gol Bune. Dvije minute kasnije gostujući vratar Filip Rak ruši Ivana Kosa u kaznenom prostoru, uloge egzekutora prihvatio se Čičak i pucao tik uz vratnicu sa vanjske strane. Minimalnom prednošću Mraclina otišlo se na odmor, samo petnaestak minuta igre u nastavku trebalo je igračima trenera Marka Pancirova za podebljanje vodstva. Ponajbolji mraclinski  igrač Ivan Kos probio je s lijeve strane obranu Bune, gotovo iz mrtvog kuta špicom kopačke zakucao je loptu u mrežu. Buna je bila potpuno uzdrmana, Mraclin još dvaput, u samo dvije minute preko Cvetnića i Jurića. dolazi na četiri gola prednosti. No, uslijedilo je malo opuštanje. U 84. minuti stvorila se velika gužva u kaznenom prostoru Mraclina, Marko Kovačić ne uspijeva iz dva pokušaja, od prečke se lopta odbija do Josipa Muže za počasni gol Bune.

BUNA 1

MRACLIN 4

Mraclin. SRC Nova graba. Gledatelja 80.

Sudac: Jerbić. Pomoćnici: N. Meić i Merkaš.

STRIJELCI: 0:1 – Čičak (32), 0:2 – I. Kos (59), 0:3 – J. Cvetnić (74), 0:4 – Jurić (76), 1:4 – Muža (84).

BUNA: F. Rak, J. Rak, M. Rak, Kovačić, Matak (od 72. Muža), I. Rak, Mikulin, Huđber, Lučan, Rovišan, Šebek. TRENER: Danijel Škojc.

MRACLIN: Culović, M. Kos, J. Domitrović, Petravić, Ćevid, J. Dolibašić, Onić, J. Cvetnić (od 82. A. Dolibašić), Jurić, Čičak (od 72. Guduraš), I. Kos. TRENER: Marko Pancirov.

Foto-galerija: Vitomir Štuban