Nadica u kolu na paljenju rakije na Jančetovom gruntu u listopadu 2023. godine (lijevo između dvije Slavonke)

Na Svjetski dan plesa, 29. travnja, donosimo još jedno sjećanje Nadice Zorc rođ. Galeković. Nadica nam je ispričala o jednom nedavnom događaju koji ju je potaknuo na razmišljanje i govori nam o važnosti i značaju folklora i plesa, a posebice plesanja u kolu kao dijela naše hrvatske povijesti i tradicije.

–          Oduvijek sam voljela folklor, još od osnovne škole sam krenula plesati v Mraclinu. Navek mi je bilo lepo tancati, ali volim i gledeti i slušati folkloraše.

Nadica Galeković Blažova, Željko Galeković Benđo, Barica Cvetnić Ožinina u Parku ispred Zgrade, 1972. godine
Članovi KPD Ivan Goran Kovačić 1967. godine u Mraclinu; s lijeva na desno prvi red: Slavko Babić, Josip Galeković Joškec, Silvio Mučnjak, Božica Zrnčić, Antun Galeković Bokotov, Barica Kovačić Fujtačova, Franjo Cvetnić Matušin; drugi red: Štefanija Bartolin, Nada Augustić Šiška, Mira Križanić Cicijeva, Željko Kos Kurmanov, Anka Galeković Načelnikova, Barica Galeković Gaga, Nadica Galeković Blažova, Vladimir Cvetnić Milek, Ljubica Cvetnić Kolarova; treći red: Vladimir Kovačić Keksov, Mirjana Kovačić Ribičeva, Antun Galeković Rudan

I lani kad je bilo paljenje rakije na Jančetovom gruntu, još kad sam čula da dolaze Slavonci iz Novih Perkovaca, iako sam već fajn stara, rekla smo Zdravku – idemo, lepo je vreme. Slavonci su bili prekrasni, ja sam bila oduševljena, prekrasne nošnje, svi veseli, stvarno neke prelepo. I kad su oni zatancali slavonski drmeš mene je neke povleklo, a ja nis tancala u kolu sigurno četrdeset let najmenje. I sama sebe velim ja sad idem; da je naš turopoljski drmeš ne bi mogla, treba poskakivati, to ja nemrem, mene kosti bole, ali ovo levo-desno to bum mogla. Ja sam nakon tuliko let ušla u kolo između dve ženi, Slavonki. Slavonski drmeš se tanca da se ruke drže napred,  kad sam ja počela tancati, i videla  te ruke, kad sam videla da je kolo veliko kak i dvorišče, mene je srce počelo tuči, počela sam se plakati od radosti. Kolo predstavla zajedništvo, snagu, ljudi u kolu isto osjećaju, to je ono kaj daje snagu cele zajednice. Ja sem se stvarno rasplakala, ak me neko gledel sigurno je mislil ova stara baba je poludela. Taj osjećaj je veličanstven, mi smo ista kultura, ista tradicija i običaji, imamo svi nekaj kaj nas spaja, i zato je bitno da deca tancaju u kolu. 

Nadica s deklama pleše turopoljski drmeš, 1967. godine

–          Malo sam razmišljala o povijesti toga tanca. Moja mama se rodila v Črepekove zadruge, bilo ih je 25, znalo se dogoditi da se jedno leto rodilo i po dvoje dece u iste hiže. I onda se tancalo u kolu jer je bilo zajedništvo, a kad su se zadruge raspale počelo se više tancati u paru, unutar obitelji, jer sinovi su odvojili od očeva i djedova.  A denes, uz modernu glazbu, pleše svako sam. Eto, povijest tanca nam govori o povijesti ljudskog zajedništva. I to je živa istina. I razmišljala sam ke je mene došlo da sem išla u kolo, e pa to je ono kaj svem nam, i mene, denes fali. Zato treba decu vučiti da plešu u kolu, jer dok su oni u kolu budu osetili to zajedništvo, budu osećali da se moraju držati skupa, da si trebaju i međusobno pomogati. Plesati sam i tresti se, de niko nikog ni ne vidi, čovjek sam nemre ništa, i to je problem današnjice. Zato deca plešete, budete veseli i budete navek skupa i pomažete jedni drugima, jer samo tak moremo napred, u kolu zajedno!

Mraclinski mali folkloraši na smotri folklora u Velikoj Gorici u ožujku 2024. godine