Dogodilo se na današnji dan: Oborovo ugostilo mlađe pionire predvođene Rankom Dobrićem

Foto-arhiva: Ratko Galeković

Mještani Mraclina zapalili lampaše u znak sjećanja na grad heroj

17. studenog 2017. u 18.30 h mještani Mraclina okupili su se kod spomenika Tomislava Hrkovca i odali počast gradu heroju Vukovaru.

Okupljeno mnoštvo izmjenilo je nekoliko riječi i nakon toga pristupilo paljenju lampaša koji su simbolično postavljeni u obliku slova ‘V’. Molitvom smo se prisjetili svih branitelja koju su položili svoj život za našu lijepu, slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Neka im je vječna hvala i slava.

Tekst: Tomislav Krešimir Hubak

Foto: Vlado Vinetić

Čak mi više nije ni važno

Matjaž Kek i njegovi ‘fiumenesi’ su protutnjali turopoljskom nogometnom metropolom, kvalitetno napunili tribine na kojima ni vrući Maradonini kesteni nisu mogli ugrijati plemenitaše koje je nemilosrdno šibao hudi sjevernjak sa obližnjih sljemenskih proplanaka.  Na kraju utakmice kada su svi počeli lagano napuštati tribine našeg najvećeg stadiona dolje na rubu travnjaka ostala su dva lika. Usputni gledatelj je tek zapitao – onaj lijevi je novinar Vito, a tko je ono do njega? Matjaž, sorry.

Tijekom godina naučili smo pokazati sebe svijetu kakvim želimo. Ponekad smo u tome i uspjeli. Borili smo se s etiketama koje su neki drugi prišili boreći se s vlastitim nesigurnostima. Naučili smo biti zahvalni na svakom komentaru i kritici, naučili smo pregristi nesigurnosti i nametnuti se kada je to potrebno, naučili smo ako sami nećemo raditi na sebi neće drugi nitko. A nije da pojedini ne bi htjeli. Naučili smo izboriti se za sebe.

Prvo smo otišli krivom stranom. Zbunjeni. Pokušavali smo se probiti po ugaženom snijegu i zrncima pijeska pronaći najbližu tramvajsku stanicu. Ćevapi su odličan izvor energije. Ili jutarnji burek s krumpirom. Ipak, moramo biti oprezni na rijetke noćne prolaznike. Zato u neka predvečerja najviše volim šetati. Večernjih nekoliko ‘milja’ donosi posjet znanim uskim pješačkim putovima, a iza četvrte ograde uvijek ćete naletjeti na Kastra. Bagun mi u minuti izrecitira sastave Vojvodine iz 1974.godine i Vardara iz 1978., on o Hajduku zna sve, Dinamo i Brazil iz bilo koje godine recitira ko Johnny ‘Meni se dušo od tebe ne rastaje’, a najbolji elf koji je nabijal loptu po ‘ovim prostorima’, onaj koji ide Beara, Stanković, Crnković…  mu je obavezna školska lektira koju svakodnevno rado dijeli sa usputnim prolaznicima, dobronamjernicima.  On će se sam referirati o politici, riječima ,vidiš ovaj betonski stup, kak je visok, tu bi njih pet-šest komotno moglo viseti’, te ispričati epizodu sa jednim političarem koji je usput i doktor, ili je obratno (tko će ga znati). Na kraju ‘balade’ Bagun ga je upitao – a jel’ vi mislite da bute te sve dužnosti mogli obavljati, pa vi ste samo jen čovek?’. Bagun kao i uvijek – priča malo, a kaže puno.

Ponedjeljak. Dva dana iza Martinja. Kopam po sjećanjima, sati napornog rada nisu me doveli baš nikamo. Sve što mi je bilo raspoloživo nije mi pomoglo da se osjećam bolje. Obožavam muziku. Prvo na što ujutro pomislim je poslušati kakav dobar solo. Nekad je pjesma omiljena, nekad plesna, nekad usputna. Tog jutra mi nije bilo do ‘soliranja’. Zbunjeno sam je pogledao netom otvorenih očiju pokušavajući shvatiti gdje to moram ići i zašto. ‘Ručak, dođi, samo što nije’. Ugledao sam put ka kuhinjskom otoku sa kojeg je stršala velika staklena zdjela i listove prepuni salate. Ravnao sam se po njuhu, izgledu i teksturi. Ovakvi trenuci znače život. After mamurluk jutro. Da se netko osjetio zdrav na trenutak, a ja sam dio toga trenutka. Vjerujem mački. Ona zna. Puno puta je pala kako bi se znala dočekati na noge. Kako si napraviš, mačak, tako će ti i biti. Nakon Martinja najviše smo željeli feferon i kakav kiseli krastavac.

Umno lutamo naizgled nebitnim temama, gledamo stanja s ‘one strane’, prvo negiramo teorije a potom otvorimo oči. Prostora nema. Ostaje šutnja, klimanje glavom, ogorčenost. Stiže zadnji mjesec godine, ljudi moji! Pun privatnih i poslovnih obrata, činimo sve samo da ne ostanemo dužni jer, znate kako se kaže – ne ulazimo s dugovima u novu. Zapisao sam i zapamtio sve emocije ove godine i pohranio ih po ladicama. U ulici djetinjstva napravio sam tisuće koraka, godinu sam stariji i, kako i treba biti, nisam zaboravio na znakove na putu, putokaze, inspiracije koje su svugdje oko nas ako smo dovoljno mali da primijetimo one veće. Čak mi više nije ni važno.

Znate li što ste radili prije četiri godine na taj dan? Što ćete raditi za četiri godine? Na dočeku te godine mi je kliknulo da ne pušim već više od četiri godine. Ovaj put sjedam opreznije i sve je dobro. Da nas je pustiti na balkone da se raspršimo i vidimo iz te perspektive, bilo bi još bolje. Ali, dobro je i ovako. Ne pušim pa skoro četiri godine. Čak mi više nije ni važno. Vršcima prstiju lagano ne narušavam ravnotežu, uživam uz neke druge dodire, po četvrti puta grebem površinom vrtloga dubine. Usudim se osvijetliti mrak i ozvučiti tišinu, očistio sam prašinu natovarenu na leđa i krenuo u novi dan sa svitanjem. Da je duhan nešto vrijedio ostao bi…

Daleko je ponedjeljak. Jednom davno čuo sam onu poznatu rečenicu da ‘nikad nije kasno za novi početak’, a svaki dan je očiti dokaz za to. Naravno, odmahnuo sam rukom. Naprosto ne vjerujem ‘onim poznatim’, ne vjerujem ni u promjene od danas do zutra. Možda jesam samo u one korjenite, traumatske, one u kojima ti život lupi šamar, pa se snađi kako znaš. A sami si znamo priznati da nas je puno tih šamarčina profulalo… U očekivanju šamara šećem onim putovima koje su uvijek za jeseni i zima natopljeni vodom, prepuni tišine i kišnih predvečernjih kapi.

Obavijest o smrti: Vladimir Prvonožec – Šešo

Paljenje lampaša u znak sjećanja na Vukovar

Mladež temeljnog ogranka HDZ Mraclin u petak 17.11.2017. u 18.30 sati, tradicionalno će kod spomenika Tomislava Hrkovca zapaliti lampaše u znak sjećanja na žrtvu koju je Vukovar podnio za slobodnu Republiku Hrvatsku.

Pozivamo sve udruge i mještane Mraclina da nam se pridruže.
Slobodno ponesite i koji lampaš, ako imate viška.

Predsjednik Mladeži TO HDZ Mraclin, Tomislav Krešimir Hubak

OSS Buševec poziva na kazališnu predstavu

„Ja sem svoga tela gospodar“ veli Iva u novoj predstavi Pučkog kazališta Ogranka Seljačke sloge Buševec. Budite i vi svoga tela gospodari i kak vam god teško bilo, uzmite ga za ruku i dovucite u Dom kulture Buševec, 19.11.2017. nedjelja u 18 sati. Pogledajte hrvatski klasik Slavka Kolara „Svoga tela gospodar“ u režiji Ivana Rožića (Nikole) i u izvođenju vrhunske glumačke ekipe Pučkog kazališta OSS-a Buševec. Radnja ove izvrsne pripovijetke se odvija u našem kraju, na tren će vas vratiti u prošlost, ali i pokazati da je tema i danas vrlo aktualna. Ljudi se izmjenjuju, ali navike ostaju. Za samo 20 kn, koliko će vas koštati ulaznica, možete vidjeti jeste li i vi stvarno „svoga tela gospodari“. Ako pak mislite da predstava vrijedi više slobodno ostavite i dobrovoljni prilog. Znate, ono za kravicu.

Vašem dolasku se veseliju i rada vas imaju: JAKOB (Nenad Lukić), BARA (Irena Rožić), IVA (Tvrtko Kovačević), MARICA (Lea Rožić), JURA-AMERIKANEC (Zlatko Vnučec), KATA (Vera Pribanić), ROŽA (Ana Katulić), KUM ŠIMUN (Stjepan Detelić-Banski), MATA (Saša Robić), DEVER JANKIĆ (Luka Rožić), JAGA (Barica Kovačević) i DORA (Branka Rožić).

Poziv na predskupštinu DVD-a Mraclin

Masno je štetno? Jeste li sigurni?

Pa to se zna. To je dokazano, pa to su rekli i na televiziji. Ima i puno studija o štetnosti masti. Svugdje se jela reklamiraju kao malo masna, (low fat), bez masti, obrana mlijeka, bezmasni jogurti….Čak se i tave reklamiraju da se na njima može peći bez masti. Znači, jasno je da je masno štetno. Pa otkuda tebi hrabrost da veliš suprotno?

Što znamo o mastima?

Da su jedna od osnovnih namirnica iz naše prehrane (uz bjelančevine i ugljikohidrate).

Da imaju dvostruko veću kaloričnu vrijednost od bjelančevina i ugljikohidrata.

Da su sastavni dio svake stanice našeg tijela.

Da su otapalo za vitamine A, D, E i K bez kojih ne bismo mogli živjeti.

Da se naš mozak sastoji od 30% masnoća.

Da smo se odmah nakon rođenja hranili hranom punom zasićenih masnoća (majčinim mlijekom).

Mogli bismo još dugo nabrajati.

Pa kako to da su masti koje su jedna od najvažnijih namirnica, koje su sastavni dio našega tijela, koje su rezerva hrane za razdoblja oskudice odjednom od saveznika postale najveći neprijatelj?

Studija sedam zemalja (objavljena 1978 u SAD), voditelj projekta Ancel Keys, ustvrdila je da postoji korelacija između potrošnje masti i srčanih oboljenja.

Iako korelacija (sličnost) nije dokaz, iako se za studiju odabralo zemlje gdje postoji takva usporedivost a nisu se uzimale zemlje koje bi pokazivale suprotno (Francuska, Njemačka, Danska, Norveška, Ukrajina, Čile), iako nije sprovedena kontrolna studija niti su obavljena daljnja istraživanja, donijeli su zaključak da su masnoće uzročnik srčanih oboljenja, znači da su štetne. Donijeli su i preporuke da se troši što manje masti.

I onda je počelo.

Da bi jela bez masti bila ukusna, moralo se dodavati šećere. Da bi se nadomjestio manjak u energentu, masnoće se zamijenilo ugljikohidratima. Istovremeno s preporukom o manjem unosu masnoća u SAD je naglo počeo rasti broj oboljelih od dijabetesa, broj ljudi s prekomjernom težinom kao i predebelih, povećao se broj srčanih oboljenja, raka, Parkinsona…

Kako to da nitko to nije primijetio? Je, ali nisu ga htjeli slušati. John Yudkin je još 1972. objavio knjigu Pure, White and Deadly (Čisto, bijelo i otrovno)  o štetnosti šećera. I što mu se dogodilo? Napali su ga, popljuvali, razapeli, uništili kao znanstvenika, proglasili nepoželjnim na kongresima, sprječavali njegova predavanja. Tko to? Ancel Keys zajedno s proizvođačima zaslađenih pića i hrane.

Nakon Yudkina dugo vremena se nitko nije usudio napasti šećere.

Možemo li i kod nas naći primjere?

Vele da je u Slavoniji veća učestalost srčanih oboljenja nego u Dalmaciji. Ovo još i mogu povjerovati. Ali objašnjenje za to mi je upitno: Slavonci jedu više masno od Dalmatinaca? Jer Dalmatinci imaju čuvenu mediteransku prehranu. Očito je onda da je masno štetno.

Ili možda?

Zar je ta mediteranska prehrana toliko nemasna? A panceta, maslinovo ulje, pršut, sirevi, riba? Osim toga, tko peče kolače? Dalmatinke ili Slavonke? I zašto se onda optužilo masti a ne šećere?

Nadam se da je ovo bilo dovoljno da vam probudi znatiželju. Znanje svijeta je barem danas lako dostupno. Svega nekoliko klikova mišom. Ako vam je zanimljivo, lako ćete saznati više. Mene je posebno razljutilo kad sam shvatio koliko je znanstvena zajednica pod utjecajem raznih bogatih korporacija. I koliko im je teško priznati da su nas 50 godina pogrešno savjetovali.

Ovo je tema o kojoj bi se moglo do jutra. I još puno dulje.

Jesmo li i dalje uvjereni da je masno štetno? Ili smo počeli sumnjati u još jedan mit?

Za sada dosta. Javite se s komentarima.

Lijepi pozdrav!