Matjaž Kek i njegovi ‘fiumenesi’ su protutnjali turopoljskom nogometnom metropolom, kvalitetno napunili tribine na kojima ni vrući Maradonini kesteni nisu mogli ugrijati plemenitaše koje je nemilosrdno šibao hudi sjevernjak sa obližnjih sljemenskih proplanaka. Na kraju utakmice kada su svi počeli lagano napuštati tribine našeg najvećeg stadiona dolje na rubu travnjaka ostala su dva lika. Usputni gledatelj je tek zapitao – onaj lijevi je novinar Vito, a tko je ono do njega? Matjaž, sorry.
Tijekom godina naučili smo pokazati sebe svijetu kakvim želimo. Ponekad smo u tome i uspjeli. Borili smo se s etiketama koje su neki drugi prišili boreći se s vlastitim nesigurnostima. Naučili smo biti zahvalni na svakom komentaru i kritici, naučili smo pregristi nesigurnosti i nametnuti se kada je to potrebno, naučili smo ako sami nećemo raditi na sebi neće drugi nitko. A nije da pojedini ne bi htjeli. Naučili smo izboriti se za sebe.
Prvo smo otišli krivom stranom. Zbunjeni. Pokušavali smo se probiti po ugaženom snijegu i zrncima pijeska pronaći najbližu tramvajsku stanicu. Ćevapi su odličan izvor energije. Ili jutarnji burek s krumpirom. Ipak, moramo biti oprezni na rijetke noćne prolaznike. Zato u neka predvečerja najviše volim šetati. Večernjih nekoliko ‘milja’ donosi posjet znanim uskim pješačkim putovima, a iza četvrte ograde uvijek ćete naletjeti na Kastra. Bagun mi u minuti izrecitira sastave Vojvodine iz 1974.godine i Vardara iz 1978., on o Hajduku zna sve, Dinamo i Brazil iz bilo koje godine recitira ko Johnny ‘Meni se dušo od tebe ne rastaje’, a najbolji elf koji je nabijal loptu po ‘ovim prostorima’, onaj koji ide Beara, Stanković, Crnković… mu je obavezna školska lektira koju svakodnevno rado dijeli sa usputnim prolaznicima, dobronamjernicima. On će se sam referirati o politici, riječima ,vidiš ovaj betonski stup, kak je visok, tu bi njih pet-šest komotno moglo viseti’, te ispričati epizodu sa jednim političarem koji je usput i doktor, ili je obratno (tko će ga znati). Na kraju ‘balade’ Bagun ga je upitao – a jel’ vi mislite da bute te sve dužnosti mogli obavljati, pa vi ste samo jen čovek?’. Bagun kao i uvijek – priča malo, a kaže puno.
Ponedjeljak. Dva dana iza Martinja. Kopam po sjećanjima, sati napornog rada nisu me doveli baš nikamo. Sve što mi je bilo raspoloživo nije mi pomoglo da se osjećam bolje. Obožavam muziku. Prvo na što ujutro pomislim je poslušati kakav dobar solo. Nekad je pjesma omiljena, nekad plesna, nekad usputna. Tog jutra mi nije bilo do ‘soliranja’. Zbunjeno sam je pogledao netom otvorenih očiju pokušavajući shvatiti gdje to moram ići i zašto. ‘Ručak, dođi, samo što nije’. Ugledao sam put ka kuhinjskom otoku sa kojeg je stršala velika staklena zdjela i listove prepuni salate. Ravnao sam se po njuhu, izgledu i teksturi. Ovakvi trenuci znače život. After mamurluk jutro. Da se netko osjetio zdrav na trenutak, a ja sam dio toga trenutka. Vjerujem mački. Ona zna. Puno puta je pala kako bi se znala dočekati na noge. Kako si napraviš, mačak, tako će ti i biti. Nakon Martinja najviše smo željeli feferon i kakav kiseli krastavac.
Umno lutamo naizgled nebitnim temama, gledamo stanja s ‘one strane’, prvo negiramo teorije a potom otvorimo oči. Prostora nema. Ostaje šutnja, klimanje glavom, ogorčenost. Stiže zadnji mjesec godine, ljudi moji! Pun privatnih i poslovnih obrata, činimo sve samo da ne ostanemo dužni jer, znate kako se kaže – ne ulazimo s dugovima u novu. Zapisao sam i zapamtio sve emocije ove godine i pohranio ih po ladicama. U ulici djetinjstva napravio sam tisuće koraka, godinu sam stariji i, kako i treba biti, nisam zaboravio na znakove na putu, putokaze, inspiracije koje su svugdje oko nas ako smo dovoljno mali da primijetimo one veće. Čak mi više nije ni važno.
Znate li što ste radili prije četiri godine na taj dan? Što ćete raditi za četiri godine? Na dočeku te godine mi je kliknulo da ne pušim već više od četiri godine. Ovaj put sjedam opreznije i sve je dobro. Da nas je pustiti na balkone da se raspršimo i vidimo iz te perspektive, bilo bi još bolje. Ali, dobro je i ovako. Ne pušim pa skoro četiri godine. Čak mi više nije ni važno. Vršcima prstiju lagano ne narušavam ravnotežu, uživam uz neke druge dodire, po četvrti puta grebem površinom vrtloga dubine. Usudim se osvijetliti mrak i ozvučiti tišinu, očistio sam prašinu natovarenu na leđa i krenuo u novi dan sa svitanjem. Da je duhan nešto vrijedio ostao bi…
Daleko je ponedjeljak. Jednom davno čuo sam onu poznatu rečenicu da ‘nikad nije kasno za novi početak’, a svaki dan je očiti dokaz za to. Naravno, odmahnuo sam rukom. Naprosto ne vjerujem ‘onim poznatim’, ne vjerujem ni u promjene od danas do zutra. Možda jesam samo u one korjenite, traumatske, one u kojima ti život lupi šamar, pa se snađi kako znaš. A sami si znamo priznati da nas je puno tih šamarčina profulalo… U očekivanju šamara šećem onim putovima koje su uvijek za jeseni i zima natopljeni vodom, prepuni tišine i kišnih predvečernjih kapi.