Konopla

Tkalački stan

Čera mi je došla nuka Lucija i kad je videla da pišem pitala me:

– „Baka, ke sad pišeš? “
– „O konople. “ – velim
– „Ali baka, ke ne viš da delaju probleme ovima kaj se baviju z konoplum? “
– „ A ne, zlato moje, jo se nem bovila z konoplom tera se uzgoja za drogu ili lek, jo bum pisala o konople teru ludi poznaju oko 5000 let upotreblovaju ju za tkojne čvrstoga i otpornoga plotna z terog se negda šivala obleča, stolnaki, plote, ručniki i se drugo ke je trebalo biti joko. Takvo plotno je bilo dugotrajno.“

Povesma iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi

Konopla se v Turopolu sejala rano v proleču, pot kraj ožujka ili na početku trovna. Sejala se v rede z sejačum. Konopla brzo raste pok se več na početku kolovoza išla kosit. Pokošena konopla vezala se v snope i na koli se vozila v Novo Čiče na namokajne (denes to zovu maceracija). Tak su snopi stoli v vode dok se ni omekšal zeleni dil – mislim jen tjeden ili dvo. Onda se vodila z vode vozila v Mraclin na strnišče da se posuši.

Sečam se, kad sem bila mola, išla sam z tetum i tecom v Čiče po konoplu. Takva mokra, baš je joko smrdela, pak sem pitala tetu :

– „A zoke moramu voziti konoplu v Čiče kad i v Mraclinu imamu vodu – Obdinu?“
– „Mola moja, rekla je teta, to ti je zoto ke za namokajne konople mora biti čista voda tera stoji, zovu ju stajačica. Naša Obdina teče, a ak opadne kiša, ona se zamuti i to ni dobro za konoplu. V Čiču je šuder i pesek, voda je mirna i čista i zoto ju vozimu v Čiče.“
Jo mislim da smu ju mi to vozili na mesto de je denes jezero Čiče, tero i je nastalo zoto ke se tam kopal šuder i pesek.

Stupa

Namočenu konoplu dovezli smu na strnišče, poslagali snope da stoje i ostavili da se suše. Kad su se posušili, dovezli su se domom, v štogel na suvo.

Onda je tetec Lacko složil stupu i popoldan se konopla tukla. To je dosta teški posel jer je stupa teška, pa su to obično delali mlodi dečki: bratič Dragec Franekof i negvi prijateli. Oni su mu navek rado pomogali. On ih je nudil z vinom, a oni su pripovedali sekakve šole, smejali se i brzo i leko obavili taj posel. Teta je snope metala pod stupu, a oni su ih tukli.

Drugi don teta je z trlicum trla i odvojala pozder z povesma, ali se još moralo i česati na greben da bi taj pozder otpal. Tek je takvo čisto i prečesano povesmo kudele bilo spremno za predejne. Presti su znale skoro se žene i mene je žal ke se jo nis nafčila presti.

Povesmo kudele se namotalo na drvenu preslicu, tera je bila tak lepa, zrezborena kak da je od čipke. Z jednum rukum se vrtelo vreteno med prsti, a z drugum se zimalo malo po malo povesma, vrtelo med prsti, malo pomočilo z slinum i na vretenu se začas namotala lepa vrpa preje.

Trlica

Preja je mogla biti deblja ak se tkalo grubo plotno ili tenka za fineša plotna.

Preja se snovala na snovače i navijala na ston, a negda se kakti osnova snoval ježek, a tkalo se z prejum prema tomu za ke se plotno tkalo. Konoplino plotno je čvrsto, izdržlivo i zoto su se ž nega šivale vreče za žitek, torbe, fertuni za posel – kobernoki, radno ruho za celu družinu, plote, ručniki i se drugo ke je moralo biti joko i dugotrajno.

Negda se ni mogel ni zamisliti život bez konoplenoga plotna pa je bilo normalno da se konopla sejala i uzgojala puno, puno let – kok bi rekli naši stori: „od kad je sveta i veka!“.

Kolovrat

Pripremna utakmica / Mraclin – Hrvatski dragovoljac (juniori) 0:8

Foto: Vitomir Štuban

MRACLIN – HRVATSKI DRAGOVOLJAC (juniori) 0:8

Mraclin. SRC Stara graba. Gledatelja 50. Sudac: Bratković (Velika Gorica).

STRIJELCI: 0:1 – Bilali (6), 0:2 – Bilali (15), 0:3 – Varivoda (27), 0:4 – Roček (44), 0:5 – Kopić (57), 0:6 – Roček (60), 0:7 – Perić ((70), 0:8 – Roček (80).

MRACLIN: Culović, J. Cvetnić, Đurašin, Čevid, M. Kos, J. Dolibašić, Jakovljević, Petravić, Starčević, Jurić, I. Kos (još su igrali: Dražić, A. Dolibašić, Čičak). TRENER: Marko Pancirov.

HRVATSKI DRAGOVOLJAC (juniori): Vujnović, Ajdinović, Delipi, Kopić, Lagunđija, Mladenović, Varivoda, Roček, Bilali, Jurilj, Bučaj (još su igrali: Jelušić, Vodopljak, Marinov, Perić, Benić, Lukas). TRENER: Zdenko Brgles.

Jednosmjerna utakmica od samoga početka, bez neizvjesnosti – Mraclin nemoćan protiv juniora Hrvatskog drgovoljca. Konačni rezultat govori o odnosu snaga na terenu, igračka mladost Dragovolječevih juniora u svim segmentima igre nadigrala je indolentnu igru igrača Mraclina, koji ni u jednom pogledu nogometne igre nisu mogli parirati spremnijim gostima iz Sigeta koji u prvenstvu igraju I. juniorsku ligu HNL-a.

Foto: Vitomir Štuban

Ravno u sredinu srca 9.2.2019.


Dirljivi trenutak kada sestra prvi put uzima u ruke svog malog brata…

Izvor: https://www.facebook.com/laudato.hr/

Pet pitanja petkom – Jasna Čunović

Danas je četvrti veljače, imam osjećaj kao da je Nova godina bila jučer, a kao da se u ovih trideset dana uvukla još pokoja. Udara nas entuzijazam prvog dana u tjednu, dogovaramo se sami sa sobom i dok vozimo slušamo cigansku ‘Lažem sebe da mogu bez tebe’. Nitko poput njih neće riješiti sve probleme. Tako oslobađajuće. Tako zastrašujuće.

Ponedjeljkom uobičavam početi kolumnu. Nakon ‘tri muškarca Melite Žganjer’ vrijeme je za jednu ženu. Koju? Znate već, ako baš ona neće biti prva bude im žal (srce moje dijeli se na pre i posle nje), ako baš ona ne bude pitana – a znamo da one vole biti pitane – ne bu nikak dobro. Za prvu mora biti neka solidna, možda ju druga nadmaši. Zato sam opet pital, bi rekel Presvetli – to volim čuti, glas naroda! Nevjerojatno je koliko u tim ‘Gruntovčanima’ ima antologijskih rečenica, nevjerojatno!

Jasna Čunović, reče taj glas. Glas naroda. More, rečem ja. Naprve sam se nekak dočepal broja, na prvo zvanje tišina, pa je Jasna nazvala i kad sam joj objasnio o čemu je riječ prvo je pitala o kriterijima. Da parafraziram Konfucija ‘kriteriji se nalaze u svemu, treba ih samo znati izdvojiti’.

1Navodno ne spadaš ili ne pripadaš – poput recimo mene – samo jednom društvu u Mraclinu, makar bi se htjela upisati i u Nogometni klub kao podupirajući član. Koja ti je udruga posebno ‘pri srcu’, iako znam da je teško reći samo jednu? Prijatelji i prijateljstvo su vrlo bitna stvar; možda nisu uvijek pored tebe, možda imaju svoje probleme, ali uvijek znaš da su tu negdje i da na njih možeš računati. Oni svi su tu, u tim udrugama…

Jasna: ‘Rođena sam u obitelji čiji su članovi oduvijek bili uključeni u društveni život Mraclina. Moj otac je dugi niz godina pjevao u zboru pod vodstvom pokojnog Franje Cvetnića Esperanta, a djedovi su bili članovi DVD-a Mraclin. Valjda sam i ja od njih to naslijedila. Već kao dijete bila sam član KUD-a ‘Dučec’ i oduvijek sam voljela pjesmu i ples. Veselila su me obiteljska druženja, jer se često pjevalo i plesalo, a interesantne su mi bile i vatrogasne zabave na koje nisam smjela ići. Mama me nije pustila, jer su to bile svečane zabave, dolazili su vatrogasci sa svojim gospođama. Djeci tu nije bilo mejsto, a ja sam uvijek ‘roždila k’o vol’, ali sam ipak ostala doma. 1976.godine postala sam član OOSSO Mraclin, bila sam zapisničar. Kasnije sam bila i predsjednica, a u sklopu omladinske organizacije imali smo i foto sekciju, laboratorij za razvijanje slika i našeg mraclinskog fotografa Julija Štubana, koji je bio na čelu foto sekcije. On je ovjekovječio mnoga događanja u Mraclinu, razne proslave, radne akcije koje su organizirali omladinci, zatim svadbe, krstitke i druge prigode. Stanovito sam vrijeme, ne sjećam se točno godine, bila i predsjednica Ferijalnog saveza. 1976.godine, a na prijedlog pokojnog rođaka i susjeda Dragutina Cvetnića Franeka učlanila sam se u DVD Mraclin. Bilo je to jedne nedjelje kad smo išli s nedjeljne mise. Veli meni Franek: ,Čuj Jasna, bumo osnovali još jednu žensku ekipu i ti buš komandir, skupi dekle’. Na tren sam zastala, a on me upital: ‘Vučem je problem, naredi kak sam ti rekel i gotovo’, Odmah sam postupila po naređenju.

Dekle su bile presretne, krenule smo s vježbanjem pod vodstvom Mileka, a moj prvi predsjednik je bil Vid Crnić. Bio je autoritativan, nenametljiv, taktičan i poučan. Nikad neću zaboraviti njegove riječi, posebno kad su se spremala događanja vezana uz obljetnice, naše knajpe, znal’ je reći – APELIRAM NA VAŠU SVIJEST, moramo to odraditi na najbolji mogući način da ne brukamo društvo i naše mjesto. Nije mi nikada bio problem odraditi zadane zadatke možda i iz razlgoa jer me je mama naučila na gdje god da jesam ne smijem biti na štetu, i ne smijem gledati svoju osobnu korist, već treba raditi na dobrobit svih. Gospodina Crnića sam zapamtila i po tomu što su svi članovi za njega bili jednaki. Nije bilo podjela. Kasnije sam ušla i u Upravni odbor DVD-a, a kako nigdje nisam gledala osobnu korist došla sam i u Savjet Mjesne zajednice Mraclin, mislim da je naziv bio baš takav. Tu sam bila zapisničar i blagajnik, a moram naglasiti da je blagajna uvijek štimala’.

2Mraclin se diči i činjenicom da ima dosta žena u politici, što u drugim sredinama i nije slučaj. U kojoj mjeri imaš mogućnost nešto mijenjati ili nečim doprinijeti, a u kojoj mjeri nisi zadovoljna – da kažemo nogometnim žargonom – situacijom na terenu i formacijom u kojoj postava igra? Čovjek često mora mijenjati mišljenje da bi se složio s mišljenjem svoje stranke. Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas?

Jasna: ‘Kao što sam već  naznačila u društveno-političkom radu našeg mjesta sudjelujem dugi niz godina. Nisam rođena da kliman glavom i da šutim,  da prihvaćam sve što mi se servira. Vidim da to nije dobro, a što je još gore ti koji mi serviraju to isto vide, ali se ponašaju kao da ne vide.

U doba socijalizma aktivno sam djelovala u MZ, savjesno obavljala sve zadatke, ali ni tad se nisam pokoravala. Završila sam i političku školu koja je bila organizirana u sklopu omladinske organizacije u trajanju od 15 dana.  Naravno da je bilo nagovaranja za učlanjenje u SK. Međutim, rekla sam da sam vjernik i da idem u crkvu, te da su komunisti mog djeda strpali u logor – po bakinom pričanju bio je u Lepoglavi i Smederevskoj Palanki – samo zato što je bio domoljub. Mnogi su mraclinski muži završili po raznim jamama, te da im se ni za kosti ne zna, naravno iz istog razloga. Također sam ondašnjem drugu rekla da su se mnogi učlanili u SK radi osobne koristi, prvenstveno radi zaposlenja i raznih drugih privilegija, jer kod mnogih nisu bili u pitanju ideali. Drug je tad zastao na teren, a moji Mraclinci su blijedo gledali. Sjećam se da sam drugu rekla da ću  se ja zaposliti i bez ulaska u partiju, a ne kao neki koji su svoju vjeru odbacili radi položaja, a  ionako su se potajno vjenčali u crkvi. Drug nije imao ništa za dodati. Valjda je shvatio da sam u pravu, a možda je i on bio jedan od onih kojemu je  stalo do ugleda, a ne do ideala.

Član sam HDZ-a dugi niz godina. Posložilo se da je HDZ-u ukazano povjerenje na državnoj, gradskoj (mislim na grad Velika Gorica) i mjesnoj razini, ali za razvoj našeg mjesta to ništa ne znači. Mislim isključivo na KAPITALNE PROJEKTE.  2009. godine kad sam dobila povjerenje od svojih mještana i ušla sam u Vijeće MO Mraclin i tad sam bila tajnica MO, često sam naišla na neugodna pitanja u stilu: Kaj se i ti namjeravaš negdje „ugnijezditi u gradu, kaj te se oče polažaja? “Kak ljudima objasniti da to nije moj cilj. Mislila sam vrijeme će pokazati svoje i nije me to previše diralo. Neki su itekako iskoristili trenutak. Nadalje spočitavalo mi se: Ti si HDZ-ovka, nadamo se da budete ispunili predizborna obećanja i da se bude krenulo sa izradom kanalizacijske mreže u Mraclinu.

U prvi trenutak netko vjeruje ljudima. Izgledalo je da od kanalizacije nešto i bude, čak je te  2009. godine bilo slikanje  i službeno otvorenje radova. Da se ne prisjećam tih godina, razrovali su dio sela i tako ostavili mislim više od godinu dana. Ljudi koji žive uz cestu gutali su prašinu, to je bilo (pre)strašno. Čak nisu ni polijevali sa cisternama da se malo ublaži. Kad je padala kiša bilo je blato, prizor kak je Mraclin izgledaj gotovo prije 100 godina, dok se nisu iz Škole narodnog zdravlja A. Štampar pobrinuli oko asanacije sela uz financijsku potporu Rockfellera. Izvođači radova koji su odabrani putem javne nabave, često su se mijenjali jer su firme propadale. To ne bi na znala da nisam pitala ispred Vijeća MO Mraclin, što  mi je rekao poslovođa firme koja je bila iz Varaždina. To je sve rezultiralo lošom kvalitetom napravljenih radova. Ubrzo je dolazilo do puknuća položenih cijevi, cesta je neravna. U vodu je bečeno više milijuna kuna, uzalud, u nekoj budućnosti sve će se morati raditi ispočetka. Uzalud Vam trud svirači. Od obećanja ništa. Godina za godinom, tako već devet godina. Kako stvari stoje od kanalizacijske mreže u dogledno vrijeme nažalost ništa. U trenucima kad imam psihološki monolog, odnosno kad razgovaram sama sa sobom i to je moguće pitam se kud ide ovaj svijet. Zašto pusta obećanja ili odmahivanju rukom, za to je navodno netko drugi kriv, to nisam ja. Iz svega toga proizlazi da mnogi vole vlast, ali zaboravljaju na obaveze. Nažalost, ja kao individua ne mogu okrenuti svijet, ali ne podržavam bezakonje, mito, korupciju, financijske malverzacije i ne bojim se nikoga. Sve što sam napisala stojim iza toga.  Svi mi ćemo jednog dana doći pred LICE PRAVDE, možda praznih ruku’.

3Majka si troje sjajne djece, u kojoj si mjeri zadovoljna perspektivama koje im se nude u daljnjem životu? Postoje li te perspektive u našem Mraclinu i u našoj Velikoj Gorici, trebamo li više ‘glancati’ postojeće stanje ili napokon istinski prionuti poslu? Abraham Lincoln je jednom rekao – ‘Hodam polako, ali nikad unatrag’; meni se čini da kod nas ima svega toga.

Jasna: ‘Zaista sam ponosna majka troje djece, kćeri nekom srećom rade, sin studira. Mogu reći da nam ništa ne fali, nismo zahtjevni i nemamo velite apetite. Sretna sam zbog takve obiteljske situacije. Na pitanje kakva je perspektiva mladih naraštaja pred kojima je život  reći ću da je krajnje vrijeme da se svi uozbiljimo. Ne smijemo davati pusta obećanja za koja smo sigurno da ih ne možemo ispuniti. Treba smanjiti apetit,  jer nakon toga slijedi rigorozna dijeta što je ponekad jako bolno i teško. Kranje vrijeme je da izbacimo egoizam i prihvatimo se ozbiljnog posla. Situacija je krajnje zabrinjavajuća i alarmantna. Svi imamo ambicija što je posve i normalno. Polazim od sebe. Uvijek sam prije nego što sam prihvatila neku odgovornost dobro razmislila jesam li kompetentna, imam li dovoljno potencijala da kvalitetno obavim taj posao. Ukoliko sam uvidjela da nisam za to, posao su odradili oni koji su to znali kvalitetno odraditi na dobrobit sviju.
Nadalje, osvrnut ću se i na kontinuirani odlazak mladih obrazovanih ljudi van granica lijepe naše, ako se nastavi takav trend tko će ostati? Neprihvatljivo je isto tako da u 21. stoljeću ljudi umiru od gladi, da kopaju po smeću nebi li  našli komad nečijeg viška.
Zapitajmo se svi nad sobom, svojim postupcima, kakvi smo mi to ljudi? S koliko žlica istovremeno jedemo, na koliko stolica  istovremeno sjedimo? Možda smo mi baš krojači nečijih sudbina i kvalitete življenja.  Svi mi možemo, svatko u svojoj domeni utjecati na boljitak i prosperitet, ali moramo odlučiti da to želimo.

4Glas naroda će reći da tvoj glas i tvoje pjevanje daju poseban tonalitet i posebnu kakvoću. Ponekad mi je čudno da je naš crkveni zbor negdje putem zagubio onaj status kojeg je imao, u Župi, a ne samo u mjestu. Čini li se išta da se stanje promijeni i da bude bolji?

Jasna: , Moje pjevanje je počelo u crkvi uz potporu moje sestrične Ankice Cvetnić sada sr. Ilijana Terezija, priorica  u Karmelu Brezovica. Tekstove crkvenih pjesama pisala je na papir i mi smo pjevale. Kad sam bila starija išla sam na kor i usavršavala pjevanje slušajući vrsne pjevačice pod stručnim vodstvom nažalost pokojnog gospodina Franje Cvetnića Esperanta. Naravno, moje mjesto je bilo u zadnjem redu da ih ne ometam svojim neznanjem. Mraclinski zbor je paralelno pjevao i na misama u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini dugi niz godina.
Više se ne sjećam od koje je godine mraclinski zbor ne pjeva u župnoj crkvi. Osnovan je  novizbor sv. Cecilija koji vrlo kvalitetno vodi gospodin Branko Puceković.Budući da je za pjevanje  bilo zainteresirano dosta mladih djevojaka naš sadašnji orguljašgospodin Vlado Cvetnić Milek odlučio se za osnivanje u ono vrijeme mladog zbora.Mi više nismo tako mlade ali još uvijek  svake nedjelje pjevamo u mraclinskoj crkvi  čije je zaštitnik sv. Vid.
Naš crkveni zbor je zaista izgubio status kojeg je nekad imao, iz razloga što nas je brojčano malo, nekad više nekad manje. Probe imamo 3-4 puta godišnje  i to pred vidovsko proščenje, Advent, Korizmu i Gospu Karmelsku. Svatko tko ima volje, želje i bar malo sluha može slobodno doći i svake nedjelje pjesmom slaviti Boga, jer sam čula od sestrične da je pjevanje crkvenih pjesama  više od molitve jer tada misli manje vrludaju tamo gdje ne trebaju, ali to ne znači da ne treba i moliti.  Zato ja pjevam’.

5 – Za kraj – podvlačenje crte. Povlačenje na rezervne položaje, jer, kažu mnogi da su pitanja petkom suviše ozbiljna. Kada im odgovorim da su takva i vremena odgovore mi da to ne treba potencirati. Slažem se. Za kraj – poruka, a da nije ozbiljna, malo vedrine, malo topline, tebi toga barem ne nedostaje.

Jasna; ‘Podvlačenje crte, može. U aktivnom radu mjesta imala sam jednu pauzu, dok su djeca još bila mala. Kasnije se opet uključujem, tako sam se upisala u HDZ, što mi sad vrlo često spočitavaju. Bez obzira, LIJEVO NIKAD. Mislim da će svatko prije ili kasnije odgovarati za svoja djela i nedjela. U KUD-u ‘Dučec’ sam u vokalnoj skupini i u Nadzornom odboru. 2009.godine postajem član Vijeća MO Mraclin, gdje sam obnašala dužnost tajnice (4 godine), a član Vijeća sam i danas. 2017.godine osnovano je Društvo žena Anđela Lovreković, gdje sam član UO-a. S pravom se svatko može zapitati: jel’ ta žena kaj dela, u kakvom je redu ili neredu njezina hiža. Još uvijek sam u radnom odnosu. Jedan sam od osnivača i suvlasnika firme u kojoj radim. Imam vrt koji obožavam, veliku okućnicu i puno hortikulture i cvijeća što me relaksira nakon napornog dana. Uz to imam troje odrasle djece, oni su naučeni na rad i red. Moram priznati da mi je žao što nisam mogla roditi još barem jedno dijete ili možda dvoje, smatram da bi za sve bilo mjesta. Uz to imam muža u invalidskim kolicima.

Na kraju, odgovor na pitanje koja mi je udruga pri srcu. SVE. Svaka od njih ima posebno mjesto u mom srcu. U njima sam provela bezbroj lijepih trenutaka. Bilo je puno druženja, putovanja, stekla sam i nova poznanstva. I dan danas su mi ostale mamine riječi: gdje god da jesi, nemoj biti na teret i ne gledaj svoju osobnu korist, već radi za dobrobit svih. Mislim da sam takva i ostala’.

Poruka za kraj?: ‘Život je pun iznenađenja, jako je nepredvidiv, ne zna se ni gdje ni kad. Polako se naslućuje dolazak proljeća, buđenje prirode, rađanje novog života. Probudimo se, okrenimo oko sebe, otvorimo oči. Stvarajmo svijet gdje će vladati sreća, zadovoljstvo, ljubav i veselje. Budimo jedni drugima radost, uljepšajmo život jedni drugima, jer će prebrzo proći. Reprize nema’.

 

Minus 54 kile – ljudi moji, je li to moguće?

Nikola Hrkec "prije i poslije"

Moguće je, moguće. I mi se, kao i Mladen Delić, čudimo, ali moguće je. U subotu nas je posjetio Nikola Hrkec, dečko iz Konjščine, obiteljski prijatelj i što je ovdje najvažnije, najbolji ambasador i najbolji maneken Mraclinske špek-dijete. Kupio si je u Zagrebu bicikl te je svratio do Mraclina da ga i mi vidimo. I naše iznenađenje je bilo veliko. Čuli smo zadnje vrijeme lijepe brojke njegovog uspjeha, ali vidjeti uživo je nešto drugo. Vjerujemo da su se za Nikolom mnogi okretali. S njegovih nekadašnjih skoro 170 kila i nije čudo. I danas se za njim okreću oni koji su ga poznavali. I pitaju se: je li to Nikola? Da ni možda betežen?

Krajem lipnja prošle godine, kad je čuo za Mraclinsku špek-dijetu, za Nikolu nije bilo dileme. Treba pokušati. Nije bio sasvim uvjeren u uspjeh. Imao je on već nekoliko dijeta, minus 30 ili 40 kila. Muka i patnja. To su bile dijete koje nije moguće dugo izdržati. A onda, kad pukneš, Jovo-na novo, ili jo-jo efekt. Te priče su nam vrlo poznate. No, Mraclinska špek-dijeta ima svoju logiku, djeluje ohrabrujuće i razborito. Posebno prvo pravilo koje veli da jednom dnevno treba jesti do sita.

Odluka je pala. Ali, ne od Nove godine, ne od prvog u mjesecu, ne od sutra, već odmah sad. Nakon tjedan dana, kad je već vidno smršavio i kad si je konačno nabavio pravu vagu, vaga je pokazala preko 160 kila.

Redovito smo se čuli. Moja pitanja su bila: Koliko? Kak se osjećaš? Je li to tebi održivo? Moram priznati da je Nikola od samoga početka bio discipliniraniji od mene. I njegovi motivi su bili veći. Bio je svjestan da je njegovo zdravlje ozbiljno ugroženo. No, brojke su bile ohrabrujuće. I osjećaj da je to izvedivo. I održivo. Posebno mu je bio drag osjećaj da sada ima još više energije. To su primijetili i dečki iz benda gdje Nikola svira harmoniku.

Javio se i problem garderobe. Nije to riješeno, jer Nikola želi skinuti još 20-tak kila. U to on ne sumnja, to je samo pitanje vremena. Sa sadašnjih 111 kila ipak nije zadovoljan.

Kada dođe do željene težine, bilo bi lijepo s Nikolom za portal Mraclin.hr objaviti jedan intervju, s više njegovih iskustava. Možda kao ohrabrenje nekima drugim. Očekujem da nam tom prilikom Nikola oda tajnu svojih palačinki. Koje su, naravno, dijetne.

Svečana proslava bl. Alojzija Stepinca i obred polaganja svečanih zavjeta

Dogodilo se na današnji dan

Foto: Vitomir Štuban

Volim fotografije. Sačuvaju trenutak koji je zauvijek prošao. Ponekad ne znaš pravu vrijednost pojedinog trenutka, sve dok ne postane uspomena. Volim fotografije i čuvam one iz kluba. Godina i nije toliko bitna, iako uvijek tako mnogo govori. A klub? On je prihvatio svaki dio mene, svaki dio tebe, svaki dio nas, i nikada nije tražio da se mijenjamo. A promijenio nas je.

Među nama više nema Čomija, nema više Balevskog, dvije istinske legende. Sve se mijenja. Nema više nikoga iz postave Uprave Nogometnog kluba Mraclin u aktualnoj upravi kluba. Nema. Na poleđini slike datum zapisan olovkom – 5.2.2003. Profesor Stjepan Cvetko zapisao je u ‘Mraclinačkom nogometnom mementu’ i ovo: ‘Nebrojeno mnoštvo nogometnih mogućih poteza privlači igrače i gledatelje. U toj igri uvijek je moguće nemoguće. To joj daje privlačnost i nesigurnost ishoda. Lopta je kugla, dakle ne možeš joj doći na kraj i odrediti broj mogućih poteza’.

Bit će i ostat će vjerni nogometu. Do posljednjeg daha i pogleda, nastavlja profesor Cvetko, nogomet će ih, prek na prek, prožeti. Samo, prek na prek, Mraclinčanin može dihati do posljednjeg daha i gledati do posljednjeg pogleda za svoj Mraclin.

Volim fotografije. Sačuvaju trenutak; 2003.godina, tada glavna dvorana PPS Galeković, 17 ljudi iz uprave kluba. Prožeo ih je, prek na prek, nogomet i njihov klub. Tako to biva, čudni su magneti u nama i ništa nas ne privlači tako dobro kao nogomet.

Održana 131. skupština vatrogasaca

Foto: Vlado Vinetić

Proteklog vikenda, u subotu 2. veljače, održana je 131. redovna godišnja skupština DVD-a Mraclin, ili popularna knajpa. Skupštini su kao gosti nazočili sljedeći predstavnici udruga i društava: dogradonačelnik Velike Gorice  Krešimir Ačkar, Kristijan Horvačić ispred VZGVG, predstavnici MO-a Mraclin, KUD-a Dučec, NK Mraclin, Sokola Mraclin, LD Jarebica, Plemenite opčine, Udruge branitelja, udruge žena “Anđela Lovreković”, HDZ Mraclin, HSS Mraclin, DVD Hrašče, zatim naši prijatelji iz DVD-a Mladost – Kaštel Sućurac i društava iz gradske vatrogasne zajednice. Sve prisutne su pozdravili Krešo Hubak (HDZ Mraclin),Tihomir Hubak (MO Mraclin), Matija Križanić (HSS Mraclin), Lorena Galeković ispred ženske A-ekipe našeg DVD-a, Kristijan Horvačić (VZGVG) i dogradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar. Podijeljene su spomenice za 10, 30 i 40 godina članstva,  pohvale iznimno vrijednim članovima, diploma za časnika i šest diploma za časnika prve klase.

Foto-galerija: Vlado Vinetić

Nakon službenog djela poslužen je gulaš koji nam je za sve uzvanike i goste pripremio Igor Kovačić, a za zabavni dio pobrinula se grupa „Viking“. Zapovjedništvo i uprava DVD-a zahvaljuje svima koji su sudjelovali u pripremi i pospremi prije, za vrijeme i poslije knajpe.

Foto-galerija: Vlado Vinetić