Predkorizmeni razgovor s gospođom Katicom Galeković

1984. godina, fešta prilikom dolaska iseljenika iz SAD-a.
Gornji red s lijeva: Anka Galeković, Ankica Galeković, Katica Čunčić, Vera Kodrnja, Nada Krizmanić, Katica Galeković i kći Josipa, Nikola Galeković-Danec.
Donji red s lijeva: Barica Kos, Brankica Križanić.

Mlađim generacijama poznati ste uglavnom po aktivnostima vezanim uz vjerski sadržaj – redovnim odlascima na svete mise i Devetnicu Gospi Vukovinskoj. Čini mi se da je iza vas puno aktivnosti za koje mnogi od nas ne znaju, a dobro bi bilo podsjetiti na njih?

-Pozdrav svim Mraclincima i hvala Vam što ste me „ugostili“. Potrudit ću se da nekako odgovorim na Vaša pitanja. Nisam osoba koja se voli nametati, sjediti u prvim redovima, isticati sebe, niti biti u prvom planu – zato mi je i ova situacija malo neobična, pa sam se čak i zapitala: zašto ja? Volim zadnje redove, sjediti po strani ili negdje u kutu, rekla bih – nikom na putu. Ono što napravim trudim se napraviti dobro, a najdraže mi je kad sve ostane anonimno. Sve što napravim, napravim od srca, a to se posebno odnosi na sve vezano za vjerski život našeg mjesta. Iz tog razloga ne bih ni isticala neke posebne aktivnosti. Ma, svi sve znamo.

Stariji Josip i mlađi brat Ivan Žinić s plavokosom sestrom Katicom

Vratite nas još malo u sjećanjima, možda tridesetak i koju godinu više unatrag. Mislim da nam puno zanimljivih stvari povezanih uz druge društvene događaje iz tog razdoblja možete ispričati? Koliko ste u tom dijelu bili aktivni?

-Da, tu se malo vraćamo u prošlost… Bilo je raznih događaja, ali moja aktivnost bila je vezana uglavnom uz KUD, ali ne kao aktivnog člana, jer mi to posao i vrijeme nisu dozvoljavali, već kao – kako se to danas lijepo zove – podupirajućeg člana. Moj pokojni muž Antun bio je aktivni član od mladih dana, poslije su se pridružile kćeri Suzana i Josipa. Ja sam uglavnom pomagala u događajima kao što su bili dolasci naših iseljenika iz Amerike. Fešte koje su se održavale u našem parku i danas bude sjećanja na te lijepe dane. Osim takve pomoći, šivala sam našim malim folklorašima ličke nošnje – naravno sve besplatno. Kad se sjetim tih dana, prisjetim se i svih onih mještana koji nisu već dugo među nama. Jedan od njih je i pokojni Nikola Galeković – Danec na čiji sam nagovor pristala, i sa nekolicinom drugih članova osnovala Udrugu umirovljenika Mraclin. Bila sam u Upravnom odboru i uglavnom zapisničar. Sve je to prestalo kad je 2001. god. umro muž. I sve se promijenilo. Djeca krenu svojim putem i život se nekako preokrene. Nisam bila zainteresirana za daljnji rad pa sam napustila udrugu.

Mama Katica s Josipom u narodnoj nošnji

Poznato mi je da je vaš pokojni suprug Antun bio vrlo aktivan u KUD-u ali i veoma kvalitetan u izradi navlaka za tambure i sličnih stvari vezanih uz to.

-Je, kao što sam spomenula, muž je bio folkloraš od mladih dana, a i kćeri su jako dugo plesale u folkloru. Čini mi se da je prije ta ljubav prema folkloru bila daleko veća nego danas –  s ponosom se govorilo o KUD-u, gostovanjima, nastupima…  Muž je bio pravi majstor za kožnu galanteriju i znao je od komada kože napraviti čuda – futrole za tambure, navlake za auto, navlake za zubarske stolce, futrole za oružje koje je radio za policiju, rukavice za dresere orlova… sve što Vam padne na pamet, on je to iskrojio i napravio… Sad kad razmišljam o tom vremenu, najsimpatičnija su mi bila dječica koja su zadnji dan prije škole donosila torbe na popravak. Uglavnom je bilo pitanje: striček, morete mi to popraviti, sutra počinje škola? Kao da praznika nije bilo. Bože moj, pa tko će misliti na školu za vrijeme praznika? 😊 Uvijek je svima popravio, nekome je trebalo promijeniti cif, nekome preštepati rub, svi su krenuli sretni i s cijelim torbama u školu.

1986. godina, ličke nošnje koje je sašila gospođa Katica na smotri u Zagrebu

Hoćemo li i ove godine pješice na Devetnicu u Vukovinu? Koji bi bio razlog što mnogi ljudi iz Mraclina,  sada srednje i starije generacije, ne slijede puteve svojih očeva? Tada je u Vukovinu znalo hodočastiti i po 200 ljudi?

-Naravno, nema mi ljepšeg druženja i molitve nego na hodočašću, pogotovo žrtvom pješačenja zahvaliti Gospi za sve primljene milosti. Kada primimo, dužni smo nešto dati i zahvaliti, a mislim da bi cijeli Mraclin mogao biti zahvalniji za sve što imamo. Nismo uništeni u ratu, ne prijete nam poplave, ne potuče nas tuča, nemamo klizišta, imamo najljepši teren na svijetu. Zašto mladi ne slijede svoje očeve i majke, barem što se hodočašća u Vukovinu tiče? A valjda su druga vremena… Krenulo se 1993. god., dakle u ratno vrijeme. Nije bilo straha od rata. Ja sam krenula 1995. i ove će mi godine – ako dragi Bog da – biti 25. hodočašće našoj Gospi, pješice u Vukovinu i natrag. Zato smatram da mogu dobro procijeniti kako je bilo prije, a kako je sada. Bilo nas je puno više, i muškaraca i žena, omladine i male djece. Mnogi od hodočasnika koji su krenuli tih godina danas nisu među živima. Vrijeme se promijenilo – nije onda bilo toliko mobitela, a pogotovo društvenih mreža. Nekako smo se više družili i posjećivali, pa čak i više razgovarali. Danas su ljudi nekako komotniji, uvijek nekud jurimo i žurimo, pa dok nam je dobro, tko će se mučiti pješačenjem do Vukovine? A kada u životu zaškripi i voda dođe do grla, onda je „Bože, pomozi“ i to odmah…

Devetnica u crkvi Gospe Vukovinske 2018. godine (foto: Zvonimir Šafar)

Znaju li ljudi iz Mraclina da će od srijede krenuti svakodnevna molitva Križnog puta u našoj kapelici sv. Vida?

-Mislim da znaju, to je u našem Mraclinu tradicija. Da se nadovežem na prethodni odgovor, ne odnosi se to samo na hodočašće u Vukovinu u vrijeme Devetnice. Općenito gledajući, koliko je puta naša kapelica bila poluprazna – blagdanima, nedjeljom, a da ne govorim radnim danima… U vrijeme komunizma, kada je bilo zabranjeno ići u crkvu, Mraclince su zvali „bogomoljcima“. Danas kada imamo slobodu iskazivati svoju vjeru, ponekad se možemo na „prste izbrojiti“. Ispada da je bilo slađe ići u crkvu kada je bilo zabranjeno. Isto tako bit će i sada u vrijeme korizme, posebno za vrijeme molitve Križnog puta. Na žalost. Ja sam 1995. krenula na redovitu molitvu Križnog puta i mogu Vam reći da dolaze uvijek isti ljudi. Ne znam koliko će nas biti ove godine. Ne moli se Križni put od jučer, pa mještani ne znaju. Po predaji, Križni se put u našoj kapeli moli od izgradnje. I što je važno, a to želim spomenuti, u našoj su kapelici Križni put vodila i molila djeca. To pričaju gospođe koje su kao male djevojčice nosile svijeće kraj kojih se molilo, jer još nije bilo struje. U to vrijeme nije bilo ni klupa, djeca su sa sobom nosila male stolčeke. Na žalost, ni djeca više ne dolaze na molitvu. Prekinula se tradicija duža od 100 godina. Ja mogu potvrditi za ovo vrijeme koje ja pohađam molitvu Križnog puta, da su djeca dolazila s radošću i natjecala se tko će više postaja izmoliti. Znalo ih je biti više nego postaja. Sve te godine pokušala sam djeci pomoći i organizirati ih kako bi sa što većim veseljem molili, dogovarali smo se tko će izvježbati moliti koju postaju kako bi im išlo što bolje i sa što manje straha. Na žalost, vrijeme se promijenilo i sada neki odrasli stavljaju sebe na prvo mjesto i ne mare više da djeca mole Križni put. Valjda su i djeca uvidjela da za njih nema više mjesta, pa mislim da je to jedan od razloga što ih više nema u crkvi. Znam da imaju školske obaveze, puno aktivnosti, dođu kasno iz škole, ali i prije su djeca išla u školu. Na molitvu Križnog puta dođu još samo Ana-Marija i Sara, kad su slobodne, i to su djevojčice iz Obreži. Dragi Bog zna što će biti ove godine.

Uvijek ste uključeni u akcije pomoći ljudima iz našeg mjesta koji su u poteškoćama?

-Pa, što se tiče humanosti u našem mjestu, što reći? Osrednje. Nismo baš od akcije. Hvala svima koji se odazovu na svaku akciju i pomognu koliko mogu. Hvala i onima koji samo komentiraju, a nikada ne pomognu. Dalo bi se puno pisati i govoriti o ovome. Nema potrebe. Zato je bolje u crkvici si otpjevati – kažu da pjevanje duplo vrijedi.

Mješoviti crkveni zbor iz Mraclina pod ravnateljstvom Vladimira Cvetnića – Mileka

Koliko godina pjevate u crkvenom zboru?

-Pjevam koliko mogu i znam od 1995. To me baš veseli, osobito svaku večer radnim danom. Tada je dan ispunjen, jer mi je pjesma lijek za dušu i miran san. Osim toga, ponosim se što sam još 2002. god. uspjela prikupiti sve crkvene pjesme koje se pjevaju u našoj kapelici – sortirano po vremenu u kojem se pjevaju. Pomoć su mi bile gospođe pjevačice iz crkvenog zbora, koje na žalost već dugo nisu među nama. S velikom se srećom sjećam tih dana kada smo skupljale pjesme i od srca se znale nasmijati na stihove koji su bili daleko od pravih – svi znaju prvu i eventualno drugu kiticu, ali rijetko tko zna treću, a da ne spominjem četvrtu i petu, pa je tu znalo biti smijeha jer se s vremenom – kao kod pokvarenog telefona – znalo malo izmijeniti stihove, pa dok smo pronašle kako točno idu… to su bila lijepa vremena. Kćer Suzana sve je napisala, pa je ukupno preko 85 pjesmarica složeno. Gospodin Vladimir Cvetnić – Milek, naš orguljaš, donirao je sredstva za omote i fascikle, a Suzana – uz pisanje – više od 4000 kom papira. Hvala Bogu, pjesmarice se i danas dobro drže i nadam se da će poslužiti još puno generacija iza nas.

Nakon nedjeljne mise Mješovitog crkvenog zbora iz Mraclina

Suzana je moja generacija, a Josipa malo mlađa, ona je, na kraju, s Vama, a Suzana u Gorici? Kako je s unučadi? Čuva li ih baka ili su u vrtiću?

-Hvala Bogu, imam lijepi broj godina, pa dok Gospodin ne odredi da se ide na put, zahvalna sam za svoj život, svoje zdravlje, djecu, zeta, a glavni zgoditak mi je unuk Antonio. Školarac je, kada završi škola onda je bakin i ja ga čuvam, pa i nogomet zaigram. On mi je sve na svijetu. Najdraži su mi vikendi kada se svi okupimo, Suzana dođe iz Gorice, svi smo zajedno i za roditelja nema veće sreće nego kada vidi svoje najdraže na okupu, kada je cika i vriska na dvorištu. Hvala Gospi što mogu pomoći svojima, što mi daje snage da nosim svoj križ, pa se polako pripremam za hodočašće Gospi Vukovinskoj i ove godine, i to naravno pješice. Pa neka bude kako dragi Bog da!

13. svibnja, 2018. Katica na treningu s unukom

Vrijedni klinci i njihove odgajateljice zablistali na Malom fašniku

Foto: Vlado Vinetić

Subotnja velika povorka mnogobrojnim je odazivom grupa iznjedrila maskirana lica na ulice, ali kako izgleda prava fašnička zabava pokazali su nam klinci u šatoru. Stotinu mališana i njihovih teta izradili su kreativne i zanimljive maske, a uz kvalitetno osmišljen program svaka od grupa zablistala je kao na kazališnim daskama.

Stručnom žiriju, Jeleni Dobrić, Marini Mužek, Evici Šajgo te Gordani Plepelić-Šokec nije nikako bilo lako donijeti odluku o najboljima jer svaka nova grupa na pozornici bila je sve bolja i originalnija.

NAGRADE

ŠKOLSKE GRUPE  1. nagrada: OŠ Nikole Hribara – ”Školski vremeplov” (1.200,00 kn); 2. nagrada (dvije): OŠ Novo Čiče – ”Male stvari za sreću” (800,00 kn), PŠ Gradići – ”Space Twist” (800,00 kn); 3. nagrada (četiri): OŠ Eugena Kumičića – ”Trolovi” (600,00 kn), PŠ Mraclin – ”Danas je fašnik” (600,00 kn), OŠ Jurja Habdelića – ”Malci” (600,00 kn), OŠ Slavka Kolara Kravarsko – ”Yelow Hello” (600,00 kn); 4. nagrada (četiri): OŠ Eugena Kvaternika – ”Anka Vegetarijanka” (400,00 kn), PŠ Mraclin – ”Vlak u snijegu” (400,00 kn), OŠ Pokupsko – ”Neobična priča o Crvenkapici” (400,00 kn), OŠ Eugena Kumičića – ” Zvjezdica među igračkama” (400,00 kn).

Kakve su maske pripremili klici uz svoje vrijedne tete, kako su se predstavili brojnoj publici te koliko se krafnica podijelilo, možete pogledati u galeriji Vlade Vinetića.

Izvor: www.vgdanas.hr

Pilići našli svoju mamu

Anđele osvojile odlično, III. mjesto na 110. turopoljskom Fašniku

Foto: Vlado Vinetić

Glavni događaj Turopoljskog fašnika odvija se u velikoj glavnoj subotnjoj povorci mjesnih odbora, umjetničkih društava i ostalih sličnih miješanih ekipa i ustanova, kao i velikom broju gostujućih skupina, te nedjeljnoj dječjoj povorci osnovnih škola i dječjih vrtića (dječji fašnik). Velika fašnička povorka ispunila je centar Velike Gorice i osim sunca, na ulice donijela pregršt nasmijanih maskiranih lica. Sve to u čast Princu Fašniku kako bi mu se uljepšala vladavina nad Turopoljskom fašničkom republikom.

Veseli Mraclin predstavljale su članice društva Anđela Lovreković koje su osvojile sjajno treće mjesto i za to nagrađene s 2,000 kn. Uz njih su bili članovi KUD-a Dučec s temom Mraclinski Woodstock. Učenici naše Područne škole Mraclin predstavljali su Osnovnu školu Vukovina. Učenici prvog i četvrtog razreda bili su pantomimičari, dok su se učenici drugog i trećeg razreda predstavili temom “Vlak u snijegu”. 

Prvo mjesto na 110. turopoljskom fašniku nagrađeno je iznosom od 5,000 kuna, a osvojila ga je grupa “Titanik”, Udruga mladih općine Orle. Drugo mjesto i 3,000 kuna osvojila je grupa “Sultanije po Turopoljski”, Vukovina u srcu. ‘Bedaki noriju saki dan, a pametni samo na Fašnik!’. Kak je to točno bilo potrudio se ovjekovječiti i nama prenijeti Vlado Vinetić.

 

Kup NS Velika Gorica, 2. kolo / Mraclin – Buna 0:1

Foto: Vitomir Štuban

Kup NS Velika Gorica, II. kolo – Buna slavila na Grabi

Domaći nogometaši u ovom dvoboju nisu iskoristili svoje prilike iz prvog dijela utakmice. Prvenstveno tu mislimo na prilike iz 27. minute kada je Ivan Kos zaobišao vratara, ali je njegov udarac u prazna vrata na gol-crti blokirao igrač obrane Bune. Golman Bune istaknuo se u 35. minuti obranom Čevidovog udarca glavom iz blizine. Najveća prilika za vodstvo Mraclina otišla je u nepovrat u 41. minuti: duel Mrkonjića i Petravića u šesnaestercu sudac je ocijenio najstrožom kaznom, udarac s bijele točke za domaće Ivan Kos puca preko gola. U drugom poluvremenu probuđena Buna odnijela je pobjedu prekrasnim golom bunskog stopera Roberta Huđbera koji nakon kornera pogađa gornji lijevi kut Dražića.

MRACLIN – BUNA 0:1

MRACLIN. SRC Nova graba. Gledatelja 50.
Sudac: Krznarić (Zagreb). Pomoćnici: Merkaš i Markoč (oba iz Velike Gorice).

STRIJELAC: 0:1 – Huđber (78).

MRACLIN: Dražić, Škrinjarić, Petravić (od 59. Čičak), J. Dolibašić, Čevid, J. Domitrović, Onić, Đurašin (od 87. A. Dolibašić), J. Cvetnić, Jurić, I. Kos. TRENER: Marko Pancirov.

BUNA: F. Rak, Jo. Rak, Mrkonjić, M. Rak, Huđber, Kovačić (od 46. R. Lučan), Jelekovac (od 65. Ja. Rak), Mikulin (od 75. Muža), Rovišan, Vujnović, Šebek. TRENER: Danijel Škojc.

Obavijest o smrti: Branko Matanović

In memoriam – Antun Galeković Tonča (1926-2019)

Danas smo se na župnom groblju u Vukovini oprostili s Antunom Galekovićem Tončom. Mraclinska poglavlja zatvaraju se s odlaskom čuvara zajedničke memorije. Jedan od tih čuvara svakako je bio i Tonča. Na oproštaju sjećamo se promocije njegovih “Pjesama zanosa i sjećanja” iz studenoga 2007. godine i  pjesme koju nam je u zbirci ostavio pod naslovom “Kada dođeš u raj”:

Kad dojdeš v hram sveti,
gde Krist je na križu raspeti,
vuz crkvene mrzle stene,
molitvom se sjeti mene.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.

Čista srijeda – postiti ili ne?

Katolička crkva je ovdje jasna. Čista srijeda i Veliki petak su jedina dva dana posta, obvezna za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života. No, ovdje raspravljamo o tome što je dobro za naše zdravlje. Iskreno rečeno, post se često doživljava kao nešto staromodno i zdravstveno upitno.

Zapovijeda li nam Crkva nešto što nije dobro za naše zdravlje?

Post se u Bibliji spominje više od 40 puta. Isus je prije Križnoga puta postio 40 dana. Sve svjetske religije imaju post. Može li post biti koristan?

U Mraclinskoj špek-dijeti se preporučuje dnevni post od 16 ili više sati dnevno. To je dobro za skidanje kila.  A za  naše zdravlje?

Dva su osnovna energenta za naše tijelo: ugljikohidrati i masti. Ugljikohidrati su u obliku glukoze spremljeni u jetri, krvi ili mišićima.  To nisu velike količine i razina glukoze u krvi brzo opada. Naše tijelo tada prelazi na masti, one koje smo unijeli prethodnim obrokom ili na one nataložene u našem tijelu. Masti se u jetri razgrade te u obliku ketona idu do naših mišića ili do mozga. Kako naše tijelo funkcionira kada je na ketonima (u stanju posta)? Bolje ili lošije nego na glukozi?

Veliki grčki filozof Platon je rekao: Ja postim za veću fizičku i mentalnu efikasnost. Što radi naš pas kad je bolestan? Ne jede tri  dana.

Zašto gubimo apetit kada nas savlada gripa? Tada nas naše tijelo tjera na prisilni post. Zašto? Stanicama našeg tijela treba odmor od hranjenja da bi se pokrenuo proces uklanjanja štete što je ostavio virus gripe. Kada lovcu treba najviše energije? Onda kada treba uloviti antilopu. Kada ćeš ići u lov na antilopu? Kada si gladan ili kada si sit? Kada se najedem ja bih si najradije malo odspavao, a ne lovio.

Kako naš mozak funkcionira kada je bio prisiljen prijeći na ketone (u stanju posta)? Znate li da su se nekada epileptični napadaji suzbijali postom i masnom prehranom? Znate li da se oboljelima od Alzheimera stanje poboljša kada prijeđi na masnu prehranu? Ronioci na dah mogu dulje roniti s masnom prehranom ili u fazi posta.

Tijekom posta u našem se tijelu izlučuju velike špice HGH hormona (human growth hormone). Bodibilderi koriste post da bi lakše nabacili mišićnu masu. Zvuči dosta čudno, ali to su izmjerili.

Onaj naš lovac, kada je ogladnio, pošao je loviti antilopu. Možda nije uspio. Sljedećega dana njegov mozak je još više bio na ketonima (na masnoćama). Kako je tada mogao razmišljati? Možda lošije? Tada bi mu šanse da ulovi antilopu bile još manje. Da je ljudski mozak kroz razdoblje nestašice funkcionirao lošije nego za vrijeme obilja homo sapiens ne bi preživio evoluciju i nas danas ne bi bilo ovdje.

Izgleda i da post sprječava osteoporozu. Vjerujem da vas zanima objašnjenje za ovu tezu. Da bi se kalcij taložio u našim kostima nije dovoljno samo jesti mlijeka i sira. Proces prijenosa kalcija iz želuca u kosti puno je složeniji. Tu važnu ulogu ima hormon ghrelin, ili hormon gladi. Nakon posta vjerojatno je da ćete imati navalu ovoga hormona. Možda i nije čudna sve veća učestalost osteoporoze u novije vrijeme kada više ne idemo jesti kada smo gladni, već u određeno doba dana, iz navike.

Ne bojte se malo gladovati. Neće vam se ništa lošega dogoditi. Naprotiv. Mi smo prije dizajnirani da preživimo razdoblja oskudice nego ovoliko hrane, ovako česte obroke, ovoliko puno ugljikohidrata, a posebno šećera, uz ovako malo kretanja.

Opet vas pozivam da ne vjerujete previše meni. Istražujte. Guglajte. Ključne riječi mogu biti „fasting benefits“. Vjerojatno ćete opet doći do mojeg omiljenog doktora Jasona Funga. Jesam li vas uvjerio da post može biti samo nešto dobroga? U vjerskome smislu, ali i za naše tijelo.

Znači, Čista srijeda – dan posta.