Pripremna utakmica: Mraclin – Polet (B) 2:4

Foto: Vitomir Štuban

Gosti iz Buševca odigrali su angažiranije i borbenije te su zasluženo pobijedili Mraclin u pripremnoj utakmici na mraclinskoj Staroj grabi. U 5. minuti Sučić je dugom loptom proigrao na lijevoj strani Pejaka čija asistencija u peterac domaćih rezultira vodstvom Poleta preko Matušina. Za podebljanje vodstva opet gostujući kapetan Sučić lijepo proigrava Pejaka na rub šesnaesterca, koji odmjerenim udarcem sprema loptu u kut nemoćnog Dražića. Par minuta kasnije rezultat smanjuje domaći napadač Kolarić iz akcije koja je u šesnaestercu Poleta poduže trajala. U 75. minuti Stuparić se na desnoj strani lijepo oslobodio domaćeg obrambenog igrača i ljevicom pogodio nisko u bliži kut gola. U samoj završnici još dva gola na svakoj strani – Mraclin smanjuje drugim golom Kolarićai, dok Polet Matušinovim drugim poentiranjem postavlja konačan rezultat – 2:4.

Poslije utakmice trener Mraclina Marko Pancirov je izjavio: “Puno smo se potrošili, poglavito prošli tjedan, treća utakmica u tjedan dana što se i te kako vidi na mojim igračima. Noge su ‘olovne’, radi se dobro, a ne treba previše brinuti za ‘slabe točke’, jer će se one ispraviti. Zgodno je imati dobar rezultat u pripremnom razdoblju, no to nije najbitnije.”


MRACLIN – POLET (B) 2:4

STRIJELCI: 0:1 – Matušin (5), 0:2 – Pejak (59), 1:2 – Kolarić (61), 1:3 – Stuparić (75), 2:3 – Kolarić (88), 2:4 – Matušin (89).

MRACLIN: Dražić, M. Kos, J. Domitrović, Kapović, Bartolić, Skrbin, Onić, Jurić, I. Kos, J. Cvetnić, Kolarić (još su igrali: Golubić, Petravić, Cota, A. Dolibašić). TRENER: Marko Pancirov.

POLET (B): Bradić, Baćan, Tičarić, Sovina, Žordić, Stuparić, Landeka, Robić, Sučić, Pejak, Matušin (još je igrao: D. Brajković). TRENER: Mario Paviša.

Foto-galerija: Vitomir Štuban

Godišnja skupština KUD-a Dučec

Upravni odbor Kulturno umjetničkog društva Dučec poziva sve svoje članove i simpatizere na redovnu izvještajnu godišnju skupštinu koja će se održati ove subote 22. veljače u 20,00 sati u Društvenom domu.

Mraclinske vatrogaskinje druge na Kupu F. Mikulina

Novo Čiče – U subotu 15. o.m. DVD Ribnica priredilo je u dvorani novočičke osnovne škole VI. kup Franje Mikulina u brzom spajanju usisnog voda. Natjecanje se odvijalo u konkurencijama seniora i mladeži, a mraclinski sudionici – A-muška i B-ženska ekipa – bolji plasman ostvarili su u ženskoj konkurenciji osvajanjem drugog mjesta.

‘U našoj tvrtki nudimo takve uvjete da potrebe za odlaskom u Irsku ili Njemačku naprosto nema’

Foto: Marin Tironi / Pixsell

Izvor: Poslovni.hr

Tvrtka Kova iz Mraclina proizvode je rasprostrla Hrvatskom. Vodi je Vjekoslav Kovačić, ex dinamovac.

Tvrtka Kova, smještena u naselju Mraclin u Velikoj Gorici, prije 38 godina počela je kao obrtna djelatnost, a danas je – sa 150 zaposlenih, u proizvodnom pogonu od 5000 četvornih metara – jedan od domaćih lidera u proizvodnji čeličnih konstrukcija za automobilsku industriju, kioska i stambenih kontejnera za javnu upravu, javna poduzeća i privatne firme.

Također je i hrvatski pionir opreme za zaštitu okoliša. Prošle godine Hrvatska gospodarska komora uručila je Kovi plaketu Zlatna kuna za uspješno poslovanje u 2018. godini u konkurenciji malih trgovačkih poduzeća u Zagrebačkoj županiji. Kako njihova priča seže još u 80-e, vlasnik i direktor Vjekoslav Kovačić otkrio nam je kako je izgledao njegov put. Prije 45 godina, nakon završene tehničke srednje škole i u vrijeme kada su daljnja školovanja bila, kaže, moguća jedino u vojsci, upisao je prvu generaciju Više zrakoplovne škole.

Istovremeno se istaknuo kao prvotimac među Dinamovim juniorima, potom u seniorima Zagreba i sisačkog Metalca, a kako priznaje, neko je vrijeme ozbiljno razmišljao o profesionalnoj nogometnoj karijeri, tim više što su mnogi u njemu vidjeli potencijal. Međutim, kada je iz Metalca došla takva ponuda, zapitao se bi li mu nogomet mogao osigurati životne perspektive koje si je već ozbiljno zacrtao.

“Početkom 80-ih sam se oženio, rodilo se prvo dvoje od četvero djece i shvatio sam tada da svojoj obitelji trebam osigurati kvalitetan životni standard. Razmišljao sam o bavljenju privatnim biznisom gdje bih sam bio odgovoran za razvoj, rast i učinke. Godine 1983. osnovao sam obrt pod nazivom Kova, bavio se metalnom galanterijom i bio jedini zaposleni. Tada je kapitala bilo malo, oko 20.000 njemačkih maraka, taman da u Njemačkoj nabavim rabljene strojeve potrebne za tehnološke procese.

Počeo sam skromno i nisam očekivao današnji uspjeh; cilj je, ponavljam, bio osigurati obitelji kvalitetan život. No, kako sam igrajući nogomet puno putovao i vidio kako ljudi žive, otvorile su mi se nove perspektive, a s njima i nove ambicije”, priča nam Kovačić. Za jednog od prvih klijenata radio je elemente spuštenih stropova, a to mu je, kaže, dobro išlo jer posao tehnološki i organizacijski nije bio zahtjevan.

Sinovi i kći uključeni u sve aspekte
“U to vrijeme svojom sam proizvodnjom zamijenio uvoz iz Austrije i Njemačke. Tada je to bilo popularno, ali treba podsjetiti da su se okolnosti poklopile jer je prošla država imala problem s devizama pa sam pokrio kritični teren”, otkrio je direktor koji je 90-ih bio pionir proizvodnje opreme za zaštitu okoliša. “Prvi put sam uočio priliku stambenih kontejnera koji i danas imaju značajan potencijal, s čak pet posto prometa, jer ih ljudi ne koriste više samo za izgradnju vikendica.

Također, u bivšoj državi nije bilo ozbiljne konkurencije u proizvodnji metalnih konstrukcija, a ni razvijenog tržišta, tek ponešto u Zagrebu i Ljubljani pa sam našao novi i gotovo neutabani put na tržištu toga vremena”, kaže Kovačić. Početkom 90-ih odlučio je proširiti vidike kroz česta putovanja i posjete različitim sajmovima na zapadnom tržištu. Tada je u tvrtki radilo 30-ak ljudi i otvoreni su novi pogoni, što je zahtijevalo više posla i cjelodnevnog angažmana. S godinama su povećavali obujam proizvodnje i tržišnog udjela probivši se i na strano tržište, za koje su intenzivnije počeli proizvoditi početkom 2000-ih, u vrijeme dok Hrvatska još nije bila dijelom Europske unije.

“Tržište u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Austriji, gdje smo danas snažno prisutni u automobilskoj industriji, primjerice Renaultu, zahtijevalo je veći standard, veću kvalitetu, bolju organizaciju”, kaže vlasnik i direktor. Postali su tako još ozbiljnija tvrtka, zauzeli se oko uvođenja novih tehnologija i školovanja ljudi, poštivanja europskih normi – od zaštite okoliša, normi za zavarivanje, zaštite na radu – koje su implementirali u poslovanje kako bi bili konkurentni na većem i nemilosrdnijem tržištu.

“Uvijek smo napredovali i rasli, iz godine u godinu, čak i 2008., u doba krize, nismo poslovali s minusom”, naveo je naš sugovornik. Prije deset godina u posao se, po završetku studija strojarstva, uključio i njegov sin Marko, što je za tvrtku bio pomak u kvantiteti, jer su zajedno mogli odraditi više projekata. Zatim se uključila i kći koja radi u prodaji, te najmlađi sin koji radi u odjelu nabave. S njihovim uključenjem bilježe rast u zadnjih pet godina, ali i rast zaposlenika.

Naime, prije pet godina imali su 50-ak radnika, a danas ih imaju 150, uz najnoviju opremu – od CNC strojeva do lasera i plazmi. “Nije uspjeh i rast došao preko noći, bilo je potrebno puno raditi, a mislim da je tome u prilog išla i moja umjerenost. Želio sam raditi, ulagati u nove strojeve, školovati ljude. Danas ima previše onih koji misle da rezultati dolaze preko noći. Skromnost i radišnost, osnova svakog uspjeha, kao da su se kod nas negdje pogubili”, kaže Kovačić, s iskustvom od gotovo četiri desetljeća.

‘Puni smo četiri mjeseca unaprijed’
Kovin rad prepoznatljiv je i vidljiv diljem Hrvatske, u mnogim velikim i manjim mjestima koja koriste opremu za zaštitu okoliša i za dječja igrališta. Tvrtka je svoje proizvode rasprostrla na širokom području od Paga, Grubišnog polja, Samobora, Dugog Sela, Medulina, Zaprešića, Đurđevca, Velike Gorice i Zagreba. Primjerice, mnogim je Zagrepčanima poznato dječje igralište kod Arena Centra i drugim lokacijama po gradu, a dio se iz navedenog programa izvozi u BiH i Srbiju. Dotaknuli smo se u razgovoru i pitanja radne snage, manjka radnika i odlazaka ljudi. S tom se općehrvatskom neuralgijom tvrtka Kova nije srela, a rješenje je, smatra direktor, jednostavno.

“Siguran posao i dobra plaća je ono što svaki poslodavac treba ponuditi radniku koji to zaslužuje. U našoj tvrtki nudimo takve uvjete da potrebe za odlaskom u Irsku ili Njemačku među zaposlenicima naprosto nema. Oni to sve, naravno, moraju zaslužiti svojim radom, trudom i poslovnom kulturom. Ako želite uspjeti, morate ulagati u ljude, njihovu obuku, ali i novu tehnologiju, kako biste im pokazali da je sve to uvjet produktivnosti i da će to na koncu rezultirati ozbiljnim osobnim dohotkom. Primjerice, kod nas bravari imaju 7000-8000 kuna neto uz plaćeni prijevoz i topli obrok, a s prekovremenim satima plaća raste, i to do 10.000 kuna. S takvim uvjetima nije problem naći, ali ni zadržati ljude”, objašnjava direktor koji se nada da će ove godine zaposliti još desetak novih ljudi.

Premda Kovačić ima zanimljivu priču, koja je išla od mladenačkih nogometnih perspektiva do karijere uspješnog poduzetnika, ipak ga je iznenadila nagrada Zlatna kuna, plaketa čiji su kriteriji likvidnost, zaduženost, profitabilnost, povećanje zaposlenosti, poslovni prihodi, snaga poduzeća, materijalna i nematerijalna imovina. Kovačić priznaje da nije očekivao takvo priznanje, premda je ono samo potvrda dugogodišnjeg truda i rada.

“Nisam ni razmišljao o tome jer se konstantno bavim svojom tvrtkom, nastojim biti konkurentan, držati stvari pod kontrolom, naći tržište, osigurati posao i tehnološki napredak, školovati radnike. To su moje brige”, kaže. Posljednje četiri godine imali su, kaže, jak tempo, uključujući širenje, izgradnju novih objekata i nabavku novih strojeva, kako bi se tehnološki pokrili. “Malo ćemo stagnirati, no što se pokrivenosti narudžbi tiče, dovoljno je reći da smo puni četiri mjeseca unaprijed”, poručio je Vjekoslav Kovačić koji i u ovoj godini želi i očekuje rast, razvoj kadrova i tehnologije, te – još zadovoljnih radnika.

Izvor: Poslovni.hr

Foto: Marin Tironi / Pixsell

Turopolci plemenitaši

Dvorac Lukavec (Izvor: http://www.tzvg.hr/uploads/content/305/gallery/1/large_img_2028_ok.jpg )

Danas su mi došli unuci Filip i Lovro i pričali mi kako su bili u Zagorju na uprizorenju bitke kod Stubice, Seljačke bune iz 1573.

– Lijepo, to je vama dečkima zanimljivo gledati, a i o tome ste učili u školi pa vam je poznato.

– Da, baka, ali zašto Turopoljci nisu išli u pomoć seljacima u Zagorje, pa to je samo preko Zagrebačke gore?

– Zato što Turopoljci nisu bili kmetovi. Djeco moja, ljude i događaje moramo promatrati u vremenu i prostoru kada i gdje se događaju, a ne na njih gledati iz današnje perspektive. Seljačka buna događala se u Zagorju u vrijeme feudalizma u srednjem vijeku kada su po lijepim zagorskim bregima feudalci gradili svoje bedeme i dvorce, a seljaci-kmetovi morali su obrađivati njihova velika imanja. Turopolje je bilo zajednica slobodnih plemića, još od 1225. godine kada im je kralj Bela IV. poveljom dodijelio status plemića. Zauzvrat Turopoljci su morali sudjelovati u ratovima protiv turskih osvajača koji su upravo u 16. i 17. st. bili najžešći. To je opisao povjesničar Emilij Laszovski u knjigama “Povijest Plemenite općine Turopolja”.

Knjiga Plemenita općina Turopolje (Izvor: http://velikagorica.com/media/cache/db/13/db1322a1c655c310c5c03f41ac3cb712.jpg )

Naš veliki pisac August Šenoa opisao je Seljačku bunu koja je temelj današnjim uprizorenjima bitke kod Stubice, ali je napisao i pripovijetku” Turopoljski top “u kojoj je opisao kako su gotovo u to isto vrijeme Turopoljci vodili sasvim druge bitke. On to opisuje ovako: „Pred dugo dugo vremena Turčin je u Turopolju mnogo kvara počinio, mnoga sela popalio, da se je Turovo polje dimilo kak goruča lula. Naši dedi su se išli braniti pa je mnoga turopolska sablica Turčine k vragu odnesla…“. Turci su u svojim pohodima došli do Petrinje i u više navrata prelazili Kupu i tada pljačkali turopoljska sela. Tako su Turopoljci imali potrebu braniti svoju zemlju, vjeru i slobodu.

Osim Turaka velika prijetnja Turopoljcima bili su i domaći feudalci koji su ih željeli pretvoriti u kmetove kako bi im obrađivali velika imanja. Jedan od njih bio je i Nikola Zrinski koji je jedno vrijeme posjedovao grad Lukavec. Ne poštujući stare slobode turopoljskih plemića htjeli su ih pokmetiti. Zato su Turopoljci tražili zaštitu od kralja Ferdinanda I. Svojim su listinama i grbovnicama dokazivali status slobodnog nižeg plemstva. Kraljevom naredbom Nikola Zrinski morao je vratiti grad Lukavec Turopoljcima. Tako se Turopoljci nisu morali boriti za svoju slobodu, nego ju samo dokazati.

Dr. Agneza Szabo navodi da su Hrvatsko-ugarski kraljevi pravilno ocijenili da su im Turopoljci korisniji u obrani nego u obrađivanju zemlje. Zato su, kao i na drugim područjima uz granicu, osnivane vojne jedinice. Tako je osnovan i Turopoljski banderij, jedna od obrambenih postrojbi protiv turskih osvajača.

Kako su se upravo Hrvati hrabro borili protiv velike osmanske sile Papa Leon X. proglasio je Hrvatsku „Predziđem kršćanstva“.

I suvremena europska Hrvatska nalazi se na razmeđi istoka i zapada. Zato ne smijemo podcijeniti sedmostoljetnu borbu Turopoljaca za očuvanjem svojeg statusa slobodnih plemića kao ni to da su naši predci pred napadimaTuraka snalažljivo čuvali svoje listine s grbom i kraljevskim pečatom zakopavajući ih u zemlju, pa čak i u grobove kako bi imali dokaz svog plemićkog statusa.

Pečat Plemenite opčine Turopolje (Izvor: https://www.muzej-turopolja.hr/media/k2/galleries/40/28.jpg)

Naravno da im je to bilo jako važno jer sloboda je najveća blagodat za koju se ljudi uvijek i svugdje bore i nastoje ju sačuvati.

– U redu, baka, to nam je jasno da su Turopoljci ljubomorno čuvali svoje plemićke listine, ali kako se moglo na ulici znati tko je plemenitaš?

– Odjećom, djeco! Odjećom se pokazivalo tko je što u društvu, kojem staležu pripada, kakvog je imovinskog stanja i zato je bilo strogo određeno tko smije što nositi i kako se odjenuti. Turopoljski plemenitaši nosili su u svečanim prilikama suknene hlače tamnoplave boje, mentene prebačene preko jednog ramena, sablje, čizme i šubaru. Žene su imale lijepu prebranu nošnju, a na glavi poculicu kao vidljivi i prepoznatljivi simbol plemstva u Turopolju.

No, o tome ću vam pričati drugom prilikom!

Goranu Vukašincu još jedan mandat na čelu NK Mraclin

Foto: Vitomir Štuban

Nogometni klub Mraclin održao je protekle subote u Društvenom domu u Mraclinu 88. redovnu skupštinu kluba, koja je ujedno bila izbornog karaktera. Nakon uvoda i prihvaćenih izvještaja za proteklo razdoblje – trenerskog, financijskog i izvješća o radu – članovi kluba prionuli su izboru novog predsjedništva, te Izvršnog i Upravnog odbora kluba. Jednoglasnom odlukom na mjesto predsjednika kluba izabran je Goran Vukašinec, koji je i prethodne četiri godine uspješno obnašao spomenutu dužnost, dok su na funkciju dva dopredsjednika izabrani Luka Cvetnić i Matija Kos. Dužnost blagajnika i nadalje će biti u rukama Marka Kosa, a novi tajnik je Otto Babić.

Svi navedeni, osim tajnika, po funkcijama čine Izvršni odbor gdje im je priključen Miroslav Iličić. Također je izabran Upravni odbor koji ima 19 članova te Disciplinska komisija i Nadzorni odbor sa po 3 člana. Posebnu zahvalu predsjednik Goran Vukašinec uručio je ekonomu kluba Mariju Tandariću – Bubiju za požrtvovan rad kako na dva terena Grabe tako i oko prostorija dvaju sportskih objekata uz igrališta – zasluženo, što su potvrdili gromoglasnim pljeskom najveći korisnici, igrači i treneri svih selekcija. Plan rada za tekuću godinu iznimno je obuhvatan, a što se tiče natjecateljskog dijela, prioritet je izboriti rang više, to jest Jedinstvenu županijsku ligu. Što se pak tiče infrastrukture, prema planu slijedi i obnova krovišta sportskog doma na Staroj grabi, koje je u jako lošem stanju. Skinut će se staro krovište, a s novim je u planu ispod krovišta urediti vježbalište za sve selekcije, u slučaju lošeg vremena. Ambicije su velike, ali realne.

Skupštini su uz članove nazočili predstavnici mjesnih udruga (KUD Dučec, DVD Mraclin, Društvo žena Anđela Lovreković, Udruga umirovljenika UVDR), nogometnih klubova HNK Gorice, Bune, Turopolja i Bana Jelačića iz Vukovine. Predsjednik Mjesnog odbora Tihomir Hubak naglasio je da ima suglasnost gradskih struktura za navedene radove. Skupštini su se na kraju obratili, uz riječi podrške, Dalibor Meić iz NS Velike Gorice, predsjednik velikogoričke Zajednice športskih udruga Goran Kovačić, dogradonačelnik Velike Gorice Ervin Kolarec te predsjednik Gradskog vijeća Velike Gorice Neven Karas. Nakon radnog dijela članovi i gosti Skupštine mraclinskog nogometnog kluba nastavili su prijateljsko druženje uz večeru i tamburaški sastav Lajbeke.

Obavijest o smrti: Ljubica Kovačević rođ. Cvetnić

Seminar folklornog pjevanja u Mraclinu

Među brojnim aktivnostima koje Dučec ima, prošlog se vikenda u Mraclinu održao trodnevni seminar folklornog pjevanja pod vodstvom maestra, mr. art. Bojana Pogrmilovića. Bila je to prilika da članovi Dučeca usavrše svoje umijeće folklornog pjevanja. Seminar je pohodilo 30-ak članova Društva.


Bojan Pogrmilović je vrhunski vokalni pedagog, solo pjevač i dirigent, poznatiji kao višegodišnji dirigent Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske „Lado, ali i brojnih amaterskih folklornih društava. Svoju glazbenu suradnju ostvaruje u radu s brojnim hrvatskim klapama s kojima postiže vrhunske uspjehe (Cesarice – Porin, Mareta i Gajeta – FDK Omiš, Barun). Član je žirija brojnih međunarodnih i nacionalnih natjecanja zborova i folklornih ansambala, a kao vokalni pedagog, svoje veliko glazbeno iskustvo i znanje podijelio je s mnogim ansamblima, zborovima i klapama diljem Hrvatske i šire. Iznimno poštujući raznolikost hrvatske tradicijske glazbe, maestro Pogrmilović u svom radu polazi od pristupa da vokalna tehnika mora biti u službi autohtonih okvira glazbe koja se izvodi. 

Kojni moji, kojni sokolovi

Osim maestra Pogrmilovića, seminaru je prisustvovao Dučecov voditelj pjevanja Antun Kottek koji bio jedan od inicijatora ove suradnje. Bio je ovo zanimljiv, poučan, ali ujedno i vrlo zahtjevan seminar pjevanja. Izazovno je i vrlo teško tehnički osvijestiti i praktično primijeniti načine postava i kontrole glasa, govornog aparata i disanja. No, upravo je maestrov pristup, vrhunska stručnost te ogromno glazbeno iskustvo uvjerilo članove Dučeca da mogu probiti okvire svojih glasovnih mogućnosti. Probiti vlastite granice najveći je životni izazov, a u pjevačkom smislu to je osjećaj koji osnažuje, hrabri i potiče na rast i razvoj. U Dučecu se nadaju da je ovo početak jedne lijepe suradnje sa maestrom Pogrmilovićem.

Zapevala tičica pisana
Lepo moje ravne pole

Foto: Matija Kos