Znate li ko je bil Đuro Basariček? Đuro je bil hrvatski političar koji je ubijen u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Onom istom atentatu kada je ubijen Pavle Radić, a smrtno ranjen Stjepan Radić. Ovaj tekst nije namijenjen politici, ali valja dati malo uvoda da znate kam Đuru smjestiti. Po Đuri Basaričeku na Griču jedna je ulica dobila ime – znamo ju kao Basaričekova. Dosta ljudi ne zna kaj se u njoj “skriva”. Zapalili smo auto i dali ‘gumama vjetra’.

Kad dođete na Gornji grad i stanete između crkve sv. Marka i zgrade Sabora, te pogledate prema sjeveru, vidite ispred sebe ulicu – to je Basaričekova. Ona spaja Trg sv. Marka i Demetrovu ulicu. Paralelna je s Opatičkom i Mletačkom.

Iako su mnogi prošli tom ulicom, nisu primijetili interesantan detalj – na svim pločicama za kućne brojeve stoji Basaričkova (umjesto Basaričekova). Prije se Basaričekova zvala Pivarska jer je tu na broju 4 bila otvorena prva pivnica u gradu. U njoj se od sredine 17. stoljeća, otprilike od 1650. godine,  točila i proizvodila piva. Na toj kući stoji i spomen-ploča na pivovaru. Dvije zanimljivosti iz Basaričekove su vezane za jedan od najboljih (ak ne i najbolji) hrvatskih filmova – „Tko pjeva zlo ne misli“. U dvorištu kućnog broja 11 snimao se taj kultni film (ako nekog zanima slobodno more zaviriti u dvorište).

Na kućnom broju 9 stoji i radi najstariji kafić (birtija) u gradu – “Pod starim krovovima” u kojem vam sviraju zagrebačke pjesme dok ispijate gemište i kavicu. Birtija je otvorena još daleke 1830. i popularno se zove “Starci” ili “Žnidaršić” – zbog filma je dobil to ime jer su u toj birtiji Šafranek i Fulir ispijali gemište (sjećamo se rečenice: “Perica, idi k Žnidaršiću po jednu litricu”). Nedavno ste se u toj birtiji mogli družiti sa glumcima iz gore spomenutog filma jer je bila organizirana “Večer filma Tko pjeva zlo ne misli”. Jedino oko čega postoji stanovita kontroverza vezano je uz samo prezime, pojedini rabe Žnidaršić, a drugi kažu da je ovdje stolovao Šnidaršić.

Na broju 22 nalazi se palača obitelji Jelačić, a  na broju 24  kuća građena za Vladimira Akra (on je izgradio tvornicu alkohola – danas poznatu kao Badel 1862, i bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze). Ta je kuća 70-ih godina, preuređena za kolekcionara Antu Topić Mimaru, a danas je tamo Društvo hrvatskih pisaca.

‘Casablancu’ pamtimo po Bogartovoj završnoj rečenici ,Mislim da je ovo početak jednog velikog prijateljstva’. ‘Neki to vole vruće’ s Marylin Monroe završava čuvenim ‘Nitko nije savršen’, ‘Velo misto’ Meštrovim ‘Karat’ se triba, karat se hoću, ohoo’, a iz najboljeg hrvatskog filma svih vremena ostaje – od svih sjajnih rečenica i dijaloga – ona koju muškarci obožavaju – ,Ja svoju ženu ne dam vređati , puno nije vredna ali vređati ju ne dam.’ ‘Pod starim krovovima’ idealan je pravac za jednu mraclinsku špelanciju.

Nemaš inspiracije ili imaš previše izbora pa kupuješ vrijeme jer ne znaš točno što ćeš sam sa sobom? To je moj život u jednoj rečenici u posljednjih mjeseca dana.

Siječanj se posljednjih desetak godina pretvorio u mjesec u kojem se skupe sve obaveze pa vrhunac stresa uvijek nekako nastupi do kraja veljače. Ovaj siječanj je, tješim se, posljednji takve rutine. Zauvijek. A ispred mene se nalazi prazan prostor budućnosti s bezbroj mogućnosti.  Od prošlog siječnja prošlo je „samo“ 360 dana, više manje. U međuvremenu ostvarili smo dosta, ali znatno manje od onog što smo mogli, po vlastitoj procjeni. Svjesni smo da nas ta vlastita procjena zavara jer od sebe imamo prevelika očekivanja, ali i toliko izbora. Upitah Ratka pred koji mjesec ‘koliko dugo nastaje tvoj roman’, nije mi dao decidiran odgovor. Znam da traje, proces je to, tinta je za.ebana stvar, tek se osuši a ti bi već nešto mijenjao. Preda mnom je nekoliko edicija, trebalo bi početi, ali ne ide. Još ne ide. Zato se prisiljavam i vjerujem da ću svaki dan ovog tjedna ‘položiti’ tekst na ove stranice. Nemojte mi zamjeriti. The Beatles su svirali posvuda – po malenim liverpoolskim gajbama i čumezima, na krovovima zgrada i na oranicama – i ništa ih nije omelo da budu jedni od najvećih. Ja nemam tih ambicija. Ja bi samo da me nešto pokrene, a znam da ako neću sam neće nitko drugi.

Prijatelj će mi reći da u svemu kasnimo ili kaskamo isključivo stoga jer imamo previše izbora. Vidimo ih i u životima drugih, u medijima, na društvenim mrežama, sve je prividno nadohvat ruke. Primijetili smo da se onda izvlačimo da nemamo inspiracije jer imamo previše izbora, i tako u krug. Zabrinjavaju nas gajbe i čumezi Liverpoola.

Sjedimo nas dva, pijemo jednu od onih godišnjih brzih kava između života koje vodimo, svak na svom kraju države koja se zove stol. Baš kao što smo sjedili poneko desetljeće unatrag. Kao da se ništa nije promijenilo. Razgovaramo, područje života koje sam ja obavio, njega tek čeka i obrnuto. Nekako usput uspijevamo shvatiti da ciklus nikada nije završen. Ciklus okolnosti je uvijek u toku, čitavog života slažemo kutije okolnosti. I pijemo jutarnju kavicu. Premještamo ih,  s ponekih brišemo prašinu, na druge dopuštamo prašinu. Kao da je život nekakvo platno koje doživotno slikamo nespretnim, zatim malo više spretnim prstima.

Kao što to obično biva u dubljim odnosima, preslažemo i kockice sebe, jedan drugom naglas. Divimo se onima što smo ih složili, pogotovo onima koje smo složili nakon višegodišnjeg preslagivanja. Učimo jedan od drugog, podržavamo se i odjednom zajednički dolazimo do zaključka kako je život doživotan proces. Vidiš, nikad se ne završava. Okolnosti se neprestano izmjenjuju. Ni mi se nikada ne završavamo. Što ćemo sada, ako to znači kako smo nesavršeni?

Srijedom, i još pokoji dan u tjednu, obično ne podnosim buku. Ni te aute koji u večernjim satima ‘paraju mir’ na potezu od Križajna do Penezića. Čemu po pedalama, čemu? Posljednjih godinu dana život nam ide u smjeru u kojem sam zacrtao da iskoristim svaku priliku za rast i napredak, bez obzira jesam li u Mraclinu, Zagrebu ili negdje drugdje, na liverpoolskom Anfieldu ili krovu neke zgrade. Izgubio sam taj osjećaj da je „drugdje bolje“, što ne znači to što mislim da znači. Ja nisam neki desničar, niti ljevičar dakako, dok sam igral nogomet rekli su mi da se držim ‘centra k’o pijan plota’.  Davno sam povukao paralelu je li ikad ikakva vlast utjecala na moj život direktno, na bolje ili na gore!? Nije. S nečijim stavovima sam se mogao složiti, s nekima nisam, no ništa od navedenog nije utjecalo na moj uspjeh ili neuspjeh na stranici na kojoj piše posao, dnevni raspored ili svakodnevni život… Ništa, osim mene samog te mog (ne)rada.

Sve sam više počeo promatrati što netko radi, a malo manje slušati ono što govori. Kažu da to dođe sa godinama. Valjda. Iz tog razloga sam odavno prestao trpjeti i slušati opaske kad mi se krenu nabrajati razlozi zašto ne bih trebalo voljeti ono što radim. Ako ti drugi tupe kako je sve u glavi, a ti kolutaš očima jer na velikim ekranima se izmjenjuju političari i ostale sumnjive persone koje kradu i lažu, i samim time ti ubijaju volju za životom. Vrijeme je za zapitati se kako doista jedan političar utječe na tvoj život i kakva si osoba kad dopuštaš da neki vanjski faktori kreiraju tvoje (ne)zadovoljstvo? Vrijeme je da krenem zapisivati.

Jer, moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su frajeri iz Cimbinog podruma i svirci koji piju po kvartovskim čumezima, pa čak i umirovljenici sa njemačkom adresom. To nije metafora, to nije politika. To je stvarni život.