Pozivamo vas na Osnivačku skupštinu Udruge žena „Mraclinčice“, koja će se održati u nedjelju 19. ožujka 2017. u 20 sati na Zgradi.
Program rada Udruge, te svi potrebni dokumenti za osnivanje Udruge biti će prezentirani na skupštini.
Članovi Dučeca u velikim su pripremama za aktivnosti koje slijede u narednom periodu.
Prva od njih je dječja smotra folklora na kojoj će se Dučec predstaviti sa dvije skupine. Smotra se održava u nedjelju 19. ožujka u 17.00 sati u Donjoj Lomnici. Najmlađa skupina pod vodstvom Doriane Crnić Vlahovac izvesti će pjesme i plesove Međimurja – „Oj suzo, suzena“. Srednja skupina Društva predstaviti će se koreografijom Zagorja „Sejal mužek repu“. Voditelj ove skupine, kao i starije folklorne skupine je Dejan Pilatuš. Tamburaške skupine rade pod vodstvom Željka Kravarščana Stude te također pripremaju zanimljiv repertoar.
Tjedan dana kasnije, 26. ožujka, održava se smotra koreografiranog i izvornog folklora na kojoj će se Dučec predstaviti pjesmama i plesovima Like – „Perjato, rasperjato“. Smotra će se isto tako održati u Donjoj Lomnici u 17.00 sati.
Odmah nakon smotre, već 29. ožujka, članovi Dučeca odlaze na veliko putovanje u Amsterdam gdje će se sudjelovati na I. međunarodnom folklornom festivalu u tom gradu. Predstaviti će kulturu i običaje Lijepe naše, a izvesti će pjesme i plesove Turopolja te Like.
U utorak, 7. ožujka, počela je sa radom ženska vokalna skupina KUD-a „Dučec“. Upravu Društva veseli veliki odaziv žena, a svi koji vole lijepu pjesmu, njegovanje tradicije te žele raditi na očuvanju naših pjesama, još uvijek su dobrodošli. Za sada skupina broji 18 članica, a ukoliko bude interesa, mogli bi se pridružiti i muškarci. Voditelj skupine je Antun Kottek.
Uprava Društva pripreme i brojna događanja u sklopu Dučecovih spelancija, ali polako se priprema i za XII. dane svetog Vida. Informacije o svemu tome na vrijeme će biti objavljene.
Ove godine KUD „Dučec“ slavi 95 godina postojanja, a svojim djelovanjem i zalaganjem članovi Društva daju mu dugovječan život. Zato „Dučec“ poziva i apelira na roditelje, da svoju djecu uključe u rad društva, jer imati ovakav dragulj u svojem mjestu, a ne uključiti se u njegov rad, prava je šteta. Sudjelovanjem u Društvu mladi članovi prvenstveno će upoznati i cijeniti našu folklornu baštinu, ne samo Turopolja, već i cijele Hrvatske, steći prijatelje za cijeli život, a nisu zanemariva ni brojna putovanja koja daju uvid u kulturu i običaje drugih sredina u domovini i svijetu.
Fotografije: Vladimir Vinetić i Vesna Tafra
Ako pozitivno gledate na situaciju u kojoj se nalazi vaš bolesni prijatelj, vaše riječi i postupci vjerojatno će to i pokazati. Imajte na umu da je vaš prijatelj ista osoba kao i prije bolesti, s istim lijepim osobinama koje su vas privukle k njemu kad ste se upoznali.
U velikoj žalosti obavještavamo vas da je dana 10. ožujka 2017. preminuo g. Mijo pl. Kundić (93), jedan od najstarijih i najpoznatijih Mraclinaca. Posljednji ispraćaj bit će u ponedjeljak 13. ožujka u 13.30 sati na groblju u Vukovini.
Mijo pl. Kundić (1924.-2017.)
Mijo Kundić rođen je 4. lipnja 1924. godine u Mraclinu, gdje je završio osnovnu školu. Od ranog djetinjstva zajedno s ocem bavi se svinjogojstvom, te kao desetogodišnji dječak često boravi u Turopoljskom lugu čuvajući i žireći svinje iz obiteljskog vlasništva. Poslije, kao mladić, vodi svinje i izvan Turopolja, po šumama Moslavine, pa čak i Slavonije. Redovito ih je obilazio i nosio im prihranu, tada pješice ili biciklom, a tek poslije automobilom.
Svinjogojstvom se bavio čitav život. Bio je član mnogih svinjogojskih udruga na području Turopolja i Zagrebačke županije, u kojima je svoja iskustva prenosio na mlađe uzgajivače. Usporedno sa svinjogojstvom bavio se i ratarskom proizvodnjom uzgajajući kukuruz, pšenicu, ječam i druge poljoprivredne proizvode, i to na velikim površinama od 15-20 ha. Gospodin Kundić je među prvim uzgajivačima konja izvorne pasmine hrvatski posavac, te suosnivač udruge konjara hrvatskog posavca.
Široki raspon privredne djelatnosti Mije Kundića očituje se i po tome što je bio proizvođač vina autohtone sorte „Turopoljski škrlet“ za koje je dobio niz priznanja. Osnivač je Kluba vinogradara Turopolja, u kojem je svojim iskustvom obrade vinograda i proizvodnje kvalitetnog vina educirao i druge vinogradare, te je većim djelom zaslužan za današnji kvalitetni način proizvodnje vina u Turopolju. Ovu tradiciju nastavlja današnja udruga vinogradara i vinara „Grozd“.
Od godine 1961. Mijo Kundić među prvima obavlja obrtničku djelatnost kamionskog autoprijevozništva. Mnoge ceste na području Turopolja, Vukomeričkih Gorica, Zagrebačke, Sisačko–moslavačke, Splitsko-dalmatinske i drugih županija napravljene su s materijalom koje je prevozio autoprijevoznik Mijo Kundić.
Od rane mladosti uključio se u društveno-prosvjetni rad svog Mraclina. Bio je aktivni pjevač u Hrvatskom pjevačkom društvu „Kopač“ od 1940. godine, te se svojim poznatim tenorom proslavio diljem Lijepe naše, pa i tadašnje Jugoslavije. Uvijek je bio vedrog duha, a mlađi su uvijek sa zavišću slušali njegov zvonki tenor. Kao poznavatelj poezije često je recitirao poznate, ali i svoje pjesme.
Bio je dugogodišnji član i Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mraclin. Osim vatrogastva bavio se i sportom. Već od 1945. godine igra u nogometnom klubu „Mraclin“. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, buđenjem nacionalne svijesti aktivno se uključuje u „Društvo starina“ na području Turopolja sa zadatkom obnove tradicijskih vrjednota Turopolja i Turopoljaca.
Godine 1991. među prvima se uključuje u obnovu Plemenite opčine turopoljske i sa svoja dva pastuha hrvatskog posavca upregnuta u zaprežna kola dovozi mraclinske suce na Obnoviteljsko spravišće POT-a. Od tada obnaša niz odgovornih dužnosti u Plemenitoj opčini turopoljskoj, a jedan je od najzaslužnijih za pronalaženje zadnjih primjeraka, obnovu i uzgoj turopoljske svinje.
Svojim bogatim iskustvom dugogodišnjeg svinjogojca zaslužan je da danas imamo očuvanu izvornu pasminu turopoljske svinje za koju je godinama osobno brinuo. Za svoj rad u POT-u nagrađivan je više puta, a 2007. godine dobio je najvrjednije odlikovanje, zlatnu plaketu za poseban doprinos u radu Plemenite opčine turopoljske. 2009. godine Mijo pl. Kundić dobitnik je nagrade Grada Velike Gorice za životno djelo.
Nadamo se da niste potrošili sve zimske zalihe jer nam se približava Turopoljska kobasijada – natjecanje koje će nam otkriti ko dela najbolše kobase u Turopolju! Plemenita opčina turopoljska u društvenom domu u Kučama 18. ožujka organizira 12. Kobasijadu na kojoj ćemo saznati tko radi najbolje kobase u našem kraju.
Zaprimanje uzoraka je do 18 sati te kobasičari trebaju priložiti uzorak za ocjenjivanje (oko 30 dkg). Sudionici moraju potpisati i uvjerenje da je meso veterinarski ispitano, a zbog čega se dio uzorka i čuva. Nešto iza 20 sati ćemo saznati „do dela najbolše kobase“.
Uz očuvanje tradicije pravljenja kobasa, ocjenjivanje proizvoda i druženje, uz glazbu za koju će se pobrinuti tamburaši, ova manifestacija pomaže podizanju i ukupne kvalitete proizvođača domaćih kobasica.
Uz muku koju imamo s katastrofalnom infrastrukturom i legalnim odlagalištem, u Mraclinu se uz kanal Sava-Odra nedavno pojavio novi nasrtaj na okoliš, u obliku divljeg deponija. Zar je nekim ljudima doista tako teško otići do odlagališta i legalno to deponirati? Ljutiti čitatelji koji su nam poslali fotografije pitaju se: Do kad i koliko još?
Osmog ožujka 2017.
Nakon nje ostala je praznina. Zaboravljeni stihovi, pokidani smisao besmislenih rečenica, inventura osjećaja nagrizenih tijekom razmjene, trpki dalekozor sa pogledom na ljepotu sakrivenih melodija koje sam tih dana slušao – sve je to ostalo nakon nje.
Mamila me očekivanim popisom želja kojima se nije nazirao smisleni epilog, ganjala me kako se već gone goniči koji prate sitnu stoku ka nekim dalekim horizontima i bliskim nebeskim vodama, salijetala je po mojim nejakim bespućima, tako znalački i tako lukavo. Marila je /tek/ povremeno za moguću štetu, za moguću sujetu i moguću mogućnost, sve to zajedno, i tim redom. Svašta.
Znala je pitanjem dati odgovor, odgovorom pitati, znala je da sam čovjek kojeg je lako zadovoljiti, koji ne voli dugo putovati, koji stoji na pragu svojih vrata sa /uvijek/ dva ista upitnika i nije najbolje obaviješten o svemu što se događa u našem malom mjestu.
Znala je da znam da se istina ne može pronaći u krčmama, da nisam pisac anonimnog pisma i da me /uvijek/ može potražiti između redaka godišnjih prihoda i rashoda, između redaka rečenica, vinograda, ili ruža na nekom malom brežuljku podno padina, svejedno. Znala je.
Ponekad je bila uplašena poput srne, plaha i tiha, slaba, zarobljena u nekom kutku svakodnevnih jada, sakrivena odsutnošću i prekrivena nejasnim velom bremena, samo njoj znanog. Ponekad je iz nje rigala iskričava vatra potreba, stanja, nakana i prohtjeva, kojoj sam se /valjda/ dostojno znao suprotstaviti, ne misleći pritom ništa loše, ništa, baš ništa, dakako da ne. Ponekad je zaplakala, gromko ili potiho, svejedno, ali uvijek iskreno, spajajući usne i oči na pola puta od suza. Ponekad.
Ponekad me savjetovala – uživaj u trenutku, vidjet ćeš kasnije. Nisam joj vjerovao, bez razloga sam pružao otpor, misleći pa valjda ću stići, doskočiti, oduprijeti se tek naoko jasnom pozivu, prijetnji, savjetu.
Nakon nje ostala je rečenica – stopite si ručak u frižideru je, kupi kruh i mlijeko. Nakon nje satovi i budilice nisu radili, jutarnja kava pila se uredno i redovito poslije dvanaest, nakon nje navika da sjedim u svojoj fotelji i pišem za sitne duhove postala je povijesna stvar, nakon nje vrijeme je zastalo.
Nakon nje bilo je i previše upitnika, previše praznog hoda, dvosmislenih pogleda, kukavičluka i razglednica iz Venecije i Torina. Nakon nje postao sam zarobljenik svoja četiri zida, tuđa tri mušketira i naših dvoje potrebnih za sreću, nakon nje ostao je /samo/ jedan čovjek.
Nakon nje ostala je praznina ispunjena lošim vinom, ostali su svi dani kojima smo drsko ponudili plavetnilo, ostale su melodije sa radija kojima je rok trajanja davno istekao, ostala su sašivena sjećanja na jutra, dane i noći. Nakon nje mnoga sam imena, običaje i događaje drukčije nazivao, nakon nje postao sam analfabeta krivih igara na sreću, dobitnik i gubitnik, svjetlo i tama, kriva adresa za preporučenu pošiljku, onako, ispod otirača.
Nakon nje nestale su prave vrijednosti kojima nisam imao što za zamjeriti, osjećaji prijeke potrebe, zbrkane misli i nemilosrdni prijatelj. Nakon nje ostala je ispražnjena strana postelje, ispražnjena ladica, prazni stari ormar i netko tko me nikada nije tako jako prezirao svojim poštovanjem. Nakon nje nije bilo ničega.
Nakon nje nemate pravo biti nijemi svjedok, zaboravljeni slučaj, buntovnik bez razloga ili Kum II.
Postoje riječi koje su izmišljene samo zbog postojanja žena, sve kako bi se objasnio taj nevjerojatni fenomen. Neka ovo bude buket ruža, crvenih, žutih, bijelih, za njihov dan!
Žena je čudo iznad svih svjetskih čuda. To je biće koje je u stanju rasipati suze pred ormarom, a zaustaviti ih onda kad je najteže i najpotrebnije. Žena je jača od bilo kakvog mitološkog stvorenja. Postoji li nešto hrabrije, a nježnije od nje? Dajte mi još jedno biće koje imate potrebu držati kao kap vode na dlanu, dok ona na svom dlanu s takvom lakoćom drži svijet. Sve ono najljepše što nam je priroda dala satkano je u biću i tijelu jedne žene. Nađu se tu razna mora i neba u pogledima, godišnja doba upletena u kosu, cvijeće pod jezikom i biseri pod usnama. Te iste usne čitale su nam prve priče, a poslije smo saznali kako od svega što prođe prag tih usana nastane bajka. Svaka žena jednom postane nečiji Razlog. Na dane se čini i kako su postale Razlog i suncu i svemiru. Žena je sposobna taj teret izdržati stojećki, dok joj te iste noge služe za trčanje na autobus, skakanje iz kreveta, udarce u loptu i hodanje na potpeticama. Postoje riječi koje su izmišljene samo zbog postojanja žena, sve kako bi se objasnio taj nevjerojatni fenomen. Žena je čudo iznad svih svjetskih čuda, i od svega što dotakne napravi čaroliju.
Neka ovo bude buket ruža, crvenih, žutih, bijelih, za njihov dan!
