Znate li ko je bil Đuro Basariček? Đuro je bil hrvatski političar koji je ubijen u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine. Onom istom atentatu kada je ubijen Pavle Radić, a smrtno ranjen Stjepan Radić. Ovaj tekst nije namijenjen politici, ali valja dati malo uvoda da znate kam Đuru smjestiti. Po Đuri Basaričeku na Griču jedna je ulica dobila ime – znamo ju kao Basaričekova. Dosta ljudi ne zna kaj se u njoj “skriva”. Zapalili smo auto i dali ‘gumama vjetra’.
Kad dođete na Gornji grad i stanete između crkve sv. Marka i zgrade Sabora, te pogledate prema sjeveru, vidite ispred sebe ulicu – to je Basaričekova. Ona spaja Trg sv. Marka i Demetrovu ulicu. Paralelna je s Opatičkom i Mletačkom.
Iako su mnogi prošli tom ulicom, nisu primijetili interesantan detalj – na svim pločicama za kućne brojeve stoji Basaričkova (umjesto Basaričekova). Prije se Basaričekova zvala Pivarska jer je tu na broju 4 bila otvorena prva pivnica u gradu. U njoj se od sredine 17. stoljeća, otprilike od 1650. godine, točila i proizvodila piva. Na toj kući stoji i spomen-ploča na pivovaru. Dvije zanimljivosti iz Basaričekove su vezane za jedan od najboljih (ak ne i najbolji) hrvatskih filmova – „Tko pjeva zlo ne misli“. U dvorištu kućnog broja 11 snimao se taj kultni film (ako nekog zanima slobodno more zaviriti u dvorište).
Na kućnom broju 9 stoji i radi najstariji kafić (birtija) u gradu – “Pod starim krovovima” u kojem vam sviraju zagrebačke pjesme dok ispijate gemište i kavicu. Birtija je otvorena još daleke 1830. i popularno se zove “Starci” ili “Žnidaršić” – zbog filma je dobil to ime jer su u toj birtiji Šafranek i Fulir ispijali gemište (sjećamo se rečenice: “Perica, idi k Žnidaršiću po jednu litricu”). Nedavno ste se u toj birtiji mogli družiti sa glumcima iz gore spomenutog filma jer je bila organizirana “Večer filma Tko pjeva zlo ne misli”. Jedino oko čega postoji stanovita kontroverza vezano je uz samo prezime, pojedini rabe Žnidaršić, a drugi kažu da je ovdje stolovao Šnidaršić.
Na broju 22 nalazi se palača obitelji Jelačić, a na broju 24 kuća građena za Vladimira Akra (on je izgradio tvornicu alkohola – danas poznatu kao Badel 1862, i bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze). Ta je kuća 70-ih godina, preuređena za kolekcionara Antu Topić Mimaru, a danas je tamo Društvo hrvatskih pisaca.
‘Casablancu’ pamtimo po Bogartovoj završnoj rečenici ,Mislim da je ovo početak jednog velikog prijateljstva’. ‘Neki to vole vruće’ s Marylin Monroe završava čuvenim ‘Nitko nije savršen’, ‘Velo misto’ Meštrovim ‘Karat’ se triba, karat se hoću, ohoo’, a iz najboljeg hrvatskog filma svih vremena ostaje – od svih sjajnih rečenica i dijaloga – ona koju muškarci obožavaju – ,Ja svoju ženu ne dam vređati , puno nije vredna ali vređati ju ne dam.’ ‘Pod starim krovovima’ idealan je pravac za jednu mraclinsku špelanciju.
Jest manje i više se kretati – to je valjda najvažnije. I to bi trebalo biti dovoljno. Ostalo i nije važno.
Da ovaj savjet u praksi ne funkcionira, već smo objasnili. Ponekad se previše nade polaže na više kretanja ili vježbanja. Fizička aktivnost je nesumnjivo vrlo korisna, ali od 15 minuta vježbanja nećete smršaviti, možda ćete samo pojačati apetit. Mraclinska špek-dijeta ne određuje količinu hrane koju treba dnevno unositi. Nisu vam potrebni apotekarska vaga, tablice energetskih vrijednosti, kalkulator, bilježnica.
Kako to?
Kreće se od pretpostavke da se naše tijelo ponaša ispravno, da ima svoju logiku. Ako vam je vruće, hoće li vam to vaše tijelo reći? Naravno da hoće. Znojite se, skidate vestu, uključujete klimu… Ako vam je hladno, i to vam vaše tijelo veli. Počinjete drhtati, oblačite se bolje, naložite peć… Ako ste žedni, i ta vam informacija dolazi.
Pa zašto nam naše tijelo ne veli da smo siti? Debeli ljudi su uvijek gladni. Gdje je tu naše tijelo zakazalo?
Nije tijelo zakazalo. Šalje se signal da imamo dovoljno energije, da smo siti i da ne treba više jesti. Predebeli lovac ne može uloviti antilopu i njegovo tijelo mu to na vrijeme veli.
I gdje je onda greška?
U teoriji telekomunikacija reklo bi se – smetnje na vezi. Signal da smo siti, da imamo dovoljno masnih rezervi energije i da ne trebamo više jesti, šalje se. Vaše masno tkivo nije neutralno i pasivno, kao što se donedavno mislilo, već je izuzetno aktivno u energetskoj i hormonskoj ravnoteži tijela. Poruku nam šalje hormon leptin, takozvani hormon sitosti. U normalnoj situaciji leptin stiže do mozga, koji tada šalje preporuku tijelu o prestanku unosa hrane.
No, tu je inzulin, jedan od glavnih hormona u našem tijelu. Među ostalim, važan je za unos glukoze (šećera) u stanicu. U nedostatku inzulina šećer ostaje u krvi, a stanica je gladna. To je dijabetes. Svaki unos ugljikohidrata znači naglo lučenje inzulina u našu krv. I tada se događa ono nepovoljno. Inzulin poništava leptin, hormon sitosti. Mozak, u nedostatku leptina, zaključuje da smo mi u potpunosti izgladnjeli, bez imalo rezervi masnog tkiva, i da treba još jesti.
To objašnjava zašto se ne možete zasititi napolitanki, čokolade, slatke štrudle… To je prokletstvo ugljikohidrata. Iniciranjem lučenja inzulina blokiraju nam osjećaj sitosti i zato je teško prestati jesti. Nakon unosa ugljikohidrata uskoro smo ponovno gladni. Poruka je jasna. Važnije je što jesti nego koliko. Ispravnim odabirom hrane lakše ćete kontrolirati količinu. Vaše tijelo zna, ali ga nemojte zbunjivati velikim količinama ugljikohidrata.
Možda smo malo pojasnili prvo pitanje. Ostalo je još da objasnimo koliko je važno kada jesti, ali o tome ipak drugi put.
Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje. Ili vaša pitanja. Ako ništa drugo, ako vam se sviđa ovo što pišem, lajkajte.
Nemaš inspiracije ili imaš previše izbora pa kupuješ vrijeme jer ne znaš točno što ćeš sam sa sobom? To je moj život u jednoj rečenici u posljednjih mjeseca dana.
Siječanj se posljednjih desetak godina pretvorio u mjesec u kojem se skupe sve obaveze pa vrhunac stresa uvijek nekako nastupi do kraja veljače. Ovaj siječanj je, tješim se, posljednji takve rutine. Zauvijek. A ispred mene se nalazi prazan prostor budućnosti s bezbroj mogućnosti. Od prošlog siječnja prošlo je „samo“ 360 dana, više manje. U međuvremenu ostvarili smo dosta, ali znatno manje od onog što smo mogli, po vlastitoj procjeni. Svjesni smo da nas ta vlastita procjena zavara jer od sebe imamo prevelika očekivanja, ali i toliko izbora. Upitah Ratka pred koji mjesec ‘koliko dugo nastaje tvoj roman’, nije mi dao decidiran odgovor. Znam da traje, proces je to, tinta je za.ebana stvar, tek se osuši a ti bi već nešto mijenjao. Preda mnom je nekoliko edicija, trebalo bi početi, ali ne ide. Još ne ide. Zato se prisiljavam i vjerujem da ću svaki dan ovog tjedna ‘položiti’ tekst na ove stranice. Nemojte mi zamjeriti. The Beatles su svirali posvuda – po malenim liverpoolskim gajbama i čumezima, na krovovima zgrada i na oranicama – i ništa ih nije omelo da budu jedni od najvećih. Ja nemam tih ambicija. Ja bi samo da me nešto pokrene, a znam da ako neću sam neće nitko drugi.
Prijatelj će mi reći da u svemu kasnimo ili kaskamo isključivo stoga jer imamo previše izbora. Vidimo ih i u životima drugih, u medijima, na društvenim mrežama, sve je prividno nadohvat ruke. Primijetili smo da se onda izvlačimo da nemamo inspiracije jer imamo previše izbora, i tako u krug. Zabrinjavaju nas gajbe i čumezi Liverpoola.
Sjedimo nas dva, pijemo jednu od onih godišnjih brzih kava između života koje vodimo, svak na svom kraju države koja se zove stol. Baš kao što smo sjedili poneko desetljeće unatrag. Kao da se ništa nije promijenilo. Razgovaramo, područje života koje sam ja obavio, njega tek čeka i obrnuto. Nekako usput uspijevamo shvatiti da ciklus nikada nije završen. Ciklus okolnosti je uvijek u toku, čitavog života slažemo kutije okolnosti. I pijemo jutarnju kavicu. Premještamo ih, s ponekih brišemo prašinu, na druge dopuštamo prašinu. Kao da je život nekakvo platno koje doživotno slikamo nespretnim, zatim malo više spretnim prstima.
Kao što to obično biva u dubljim odnosima, preslažemo i kockice sebe, jedan drugom naglas. Divimo se onima što smo ih složili, pogotovo onima koje smo složili nakon višegodišnjeg preslagivanja. Učimo jedan od drugog, podržavamo se i odjednom zajednički dolazimo do zaključka kako je život doživotan proces. Vidiš, nikad se ne završava. Okolnosti se neprestano izmjenjuju. Ni mi se nikada ne završavamo. Što ćemo sada, ako to znači kako smo nesavršeni?
Srijedom, i još pokoji dan u tjednu, obično ne podnosim buku. Ni te aute koji u večernjim satima ‘paraju mir’ na potezu od Križajna do Penezića. Čemu po pedalama, čemu? Posljednjih godinu dana život nam ide u smjeru u kojem sam zacrtao da iskoristim svaku priliku za rast i napredak, bez obzira jesam li u Mraclinu, Zagrebu ili negdje drugdje, na liverpoolskom Anfieldu ili krovu neke zgrade. Izgubio sam taj osjećaj da je „drugdje bolje“, što ne znači to što mislim da znači. Ja nisam neki desničar, niti ljevičar dakako, dok sam igral nogomet rekli su mi da se držim ‘centra k’o pijan plota’. Davno sam povukao paralelu je li ikad ikakva vlast utjecala na moj život direktno, na bolje ili na gore!? Nije. S nečijim stavovima sam se mogao složiti, s nekima nisam, no ništa od navedenog nije utjecalo na moj uspjeh ili neuspjeh na stranici na kojoj piše posao, dnevni raspored ili svakodnevni život… Ništa, osim mene samog te mog (ne)rada.
Sve sam više počeo promatrati što netko radi, a malo manje slušati ono što govori. Kažu da to dođe sa godinama. Valjda. Iz tog razloga sam odavno prestao trpjeti i slušati opaske kad mi se krenu nabrajati razlozi zašto ne bih trebalo voljeti ono što radim. Ako ti drugi tupe kako je sve u glavi, a ti kolutaš očima jer na velikim ekranima se izmjenjuju političari i ostale sumnjive persone koje kradu i lažu, i samim time ti ubijaju volju za životom. Vrijeme je za zapitati se kako doista jedan političar utječe na tvoj život i kakva si osoba kad dopuštaš da neki vanjski faktori kreiraju tvoje (ne)zadovoljstvo? Vrijeme je da krenem zapisivati.
Jer, moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su frajeri iz Cimbinog podruma i svirci koji piju po kvartovskim čumezima, pa čak i umirovljenici sa njemačkom adresom. To nije metafora, to nije politika. To je stvarni život.
Pondelek je! Si se na taj pondelek mrnje, meni je čistam dober. Malo je denes sivi, ali nema veze, am nemoram nikam iti.
Snočke sem pak rano kapitulerala, pak sem se i rano zdigla. Doduše ne kak zajni put, denes u pol 7. Vane mrkla kmica. Obavila sem si se kaj se v jutro zbavla, makar sem i po noći hodila sako malo v kupaonu, da sad nejdem u detalje. Skuvala sem si kavicu, zvagala se kak i saki pondelek, šokerala se, zišla z vage dole, i pravac kujna. Jela denes nabuš, da ti je Bogek brat!!! Skuvala sem si kavu, zafrknula par komadof, i da vidimo kaj se zbivalo v svetu, dok sem ja kuliko-tuliko spala.
Na naslovnice mi je mam skočil of mali z Metkovića, nemrem se sat setiti niti kak se zove (malo me to brine, jer neki se dan nis mogla setiti kaj sem jutro jela; bila sam se zabrinula da nis ništa, i nisem si mogla veruvati da mi se je to dogodilo, ali mi se je čez vuru vremena osvežilo pamčenje i setila sem se sva sretna, da nis gablec ipak preskočila) i poručuje našemu gosponu premijeru, da samo nek dojde, da su oni spremni i čekaju. Mam mi je čez glavu prešla slika kad su Mostovci bili jezičec na vage, posle onih, znate, izbora, pa je mali z Metkovića bil poželjna udavača i za jene i za druge. Brak je sklopljen z HDZ-om, i eto ti sad posljedica tere se mnogim bračnim parovima dogodiju pri rastave. To se vređa, to jedno drugomu kajle podmeče, to se svadi, to se nemre dogovoriti, to se mlati. Mislim da su sad ovi vute faze.
Čestitala sem rođendane svojim prijatljem na FB, jer ak to ne napravim mam, ode dan, a ja nebi štela pozabiti to napraviti. S čim bum se još zabavlala denes, neznam, ali dan bum sigurna sem, iskoristila na najbolši mogući način. Vi mi si lepo uživajte i nedajte se nikomu dati…, znate već kaj!
Kušlece šelem sem, a i grlim, jerbo je denes, veliju, Međunarodni dan zagrljaja! Pak onda stišćete ak imate koga i ak je zaslužil!
NK MRACLIN, pioniri, 1980. – Zlatko Čunčić (trener), Mladen Kasunić, Zvonimir Fabijančić (kapetan), Antun Kos, Josip Golubić, Vitomir Štuban, Josip Kolarec, Dražen Roginić i Drago Kos Čomi (stoje); Drago Kos, Ratko Cvetnić, Mladen Kos, Davor Galeković Der Saar, Josip Vincek, Tihomir Prvonožec, Stjepan Kolarec, Darko Vukašinec (čuče).
Zatišje na portalu. Mraclin čeka da krenu
skupštine svih tih naših vrlih društava. Dok čekamo, tko o kome – ja o
nogometu. 1980.godine pioniri Mraclina – pod vodstvom prijatelja Zlatka Čunčića, trenera i
legendarnog Drage Kosa Čomija, tehnika – obavili su fotografiranje
pred utakmicu. Uglavnom, u klubu nismo previše voljeli to činiti, jer smo vrlo često nakon slikanja
znali izgubiti. Pomislilo se da stvarno ‘zlata vrijedimo’ pa smo nerijetko i
odigrali slabije.
Ne znam kako je završila ova pionirska utakmica
iz 1980.godine, no vidljivo je da je bilo dosta ‘švercanja’. Kad kažemo dosta znamo pretjerati,
ali jako je razvidno da je golman – donji red četvrti slijeva – pred odlaskom u JNA,
da je prvo brijanje davno obavil i da ne zna onak po golmanski furati rukavice.
Pioniri na slici te su 1980.godine imali 12, 13, 14 ili 15 godina. Golman tek
koju više. Igralište je dakako Graba, stara Graba.
Dresovi su
bili jednoobrazni, isti, dočim smo u ono vrijeme gaćice kao dio športske opreme furali ‘od
doma’, svak je imal svoje. Legendarnom Cepinu su se znale stisnuti v veš
mašini, pa je praksa bila da su se nosile i prale doma. Kopačke smo pretežito u tom uzrastu kupovali sami. Tek si
u seniorima mogel – ak si povezal tri-četiri dobre utakmice – dobiti kopačke od kluba, ak je blagajnik bil pri
‘štihu i v dobroj voli’.
Švedska Akademija je odlučila: Nobelova
nagrada za medicinu za 2016. godinu (osim papira ovo uključuje i oko 7 milijuna
kuna) dodjeljuje se japanskom profesoru, biologu i staničnom fiziologu
Yoshinoriju Oshumiju za otkriće mehanizma autofagije. Autofagija bi po naški
bilo samojedenje, samočišćenje. Radi se o procesu koji se odvija u stanicama
našeg tijela (a i drugih živih bića) gdje stanica posebnim procesom sve ono što
ne treba ili što je oštećeno ili moguće i štetno, posebnim procesom razgradi i
pretvori u energiju ili građevni materijal. Jednom riječju: recikliranje i
čišćenje u našim stanicama.
Zvuči vrlo zanimljivo i nadasve korisno.
No, zašto je ovo važno u razmatranjima o Mraclinskoj špek-dijeti?
Autofagija se ne odvija uvijek. Znači da
bi bilo važno znati koji su glavni pokretači autofagije. Najvažniji uvjet za
pokretanje autofagije je post. Izgleda da stanice ne mogu raditi dva posla
odjednom. Nemoguće im je istovremeno se hraniti i čistiti. Izgleda da našim
stanicama, odnosno našem tijelu paše red. Da se zna kada se jede i kada se
posprema.
Ovime želimo dokazati da Mraclinska
špek-dijeta ne samo da nije štetna, već je i zdrava. Prisjetimo se pravila br
4: dnevni post od najmanje 16 sati. Time se našem tijelu omogućuje čišćenje ne
samo u probavnom sustavu, već i na nivou samih stanica. Pokusima nije jasno
dokazano, jer bi takvi pokusi na čovjeku bili neetični, ali postoje naznake da
bi autofagija mogla sprječavati upalne procese, prevenirati ili odgađati
neurodegenerativne bolesti, pospješivati dugovječnost…
Vjerujem da vam je ovo bilo dovoljno da
vas zainteresira. Neću više o autofagiji, jer se lako možete sami informirati.
Barem je danas znanje svijeta lako dostupno. Čak više nije potrebno klikati
mišem, već je dovoljno kliziti prstom po ekranu vašeg pametnog mobitela. Ovime
dokazujem da vam osim skidanja kilograma Mraclinska špek-dijeta može pomoći u
općem zdravlju.
A sada još o nečem važnom. Mnogi se
sigurno pitaju – tko je sad ovaj koji nam trubi o zdravlju. Pa je li on uopće
doktor? Samo neki inženjer? Pa otkud njemu onda pravo da nam pametuje o
zdravlju? Pa za to su valjda doktori?
Ni jedna struka i ni jedna znanost si ne
uzima toliku ekskluzivu kao medicina. Veli se da u Hrvatskoj ima 4 milijuna
nogometnih selektora. Kako se prave kobase ili dobro vino mnogi bi znali nešto
reći. Ili o autima ili mobitelima svi smo stručnjaci. Ali o zdravlju? Pa, zna
se tko o tome smije pričati.
Hrvatska je i u tome posebna. Dok je u
Americi kiropraktika paralelna medicini, a u Švicarskoj zdravstvena osiguranja
plaćaju račune kiropraktičara, na njih se u Hrvatskoj gleda tek malo manje
zločesto nego na babe vračare. Dok u Njemačkoj, SAD-u i drugdje u svijetu
postoje stotine Kneippovih sanatorija, kada kod nas netko pokuša liječiti mrzlom
vodom to je odmah dokaz da se radi o opasnom luđaku.
Nadalje, meni je moje zdravlje najvažnije,
pa valjda imam pravo na svoje mišljenje. Ne moram biti vinski stručnjak ili
svjetski poznati sommelier pa da mogu reći kako me od hvaljenog vina boli glava.
Imam pravo reći da sam – vjerujući prehrambenim smjernicama kako je zdravo
jesti manje, ali češće i kako svinjska mast spada u „pet bijelih otrova“ – imao
15 kila više nego danas.
Iako nisam liječnik, imam pravo
primijetiti da se smjernice o zdravoj prehrani mijenjaju. Mast je nekada bila
najgori otrov, sada ju već i dopuštaju ili pomalo govore da je i zdrava.
Naravno da mi takvo mijenjanje stavova izaziva sumnju. I potiče me da malo više
istražujem.
Tko donosi prehrambene smjernice? Svakih
pet godina USDA (United States Department of Agriculture) i HHS (Department of
Healt and Human Services) donose smjernice kako bi se trebali hraniti. To važi
za Ameriku, ali ostale zemlje polako kopiraju. Amerika je zemlja koja je
izumila brzu hranu i zašećerene vodice, pa sad da vjerujem kako su smjernice o
prehrani donesene potpuno neovisno? A najdeblji su na svijetu. I svako malo pričaju
drukčije. Vidjeti ćemo što će reći 2020. godine. Baš me zanima.
Nisam liječnik. Ali sam mnogo čitao od
drugih koji jesu liječnici. Imam i vlastito vrlo pozitivno iskustvo. I osjećam
potrebu da to svoje pozitivno iskustvo prenesem drugima. Možda i nekome
pomognem. Tako su i meni pomogli.
Još jedna zanimljivost. Znate li da je vaš
mozak po masi svega 2% vašeg tijela. Ali troši 25% energije. Pa kako da
smršavimo? A da malo probamo razmišljati?
Ne znam da li je Goran najmlađi predsjednik jednog od mraclinskih društava, ne znam da li je najmlađi predsjednik u povijesti mraclinskog nogometnog kluba, ali znam da otvara Pet pitanjapetkom. Goran je bil moj junior, čak je odigral i pokoju seniorsku. Bil je odan, vođa, tih i imal je kvalitetu, kapetan. Kad su me jednom pitali di su igrači koje si ti treniral odgovorih im – oni vam danas vode klub, a vi ste se povukli na rezervne položaje. Mam su, bi rekel Presvetli, začkomeli. Iako mandati u udrugama ne traju više uvijek četiri godine, Goran je u prvom, četverogodišnjem mandatu. Elokventan, obrazovan, sklon društvu u trenucima kad je društvo sklono njemu, brižan, sramežljiv, ponekad pretjerano šutljiv, umjeren, dobar. Uči – k’o i svi mi – dok je živ, dela po cele dane a onda još mora delati u u klubu.
1– Sezona je pred nama, ova iza nas je bila tak-tak, više osrednja, isto k’o i godina. Ima li nekih naznaka da će biti bolje, i ima li tih naznaka u nekom dvogodišnjem ili četverogodišnjem razdoblju?
Goran: ‘Proljetna sezona je bila dosta dobra, u 15 kola odigrali smo jako dobro, pobjeđivali u svim derbijima (uvijek rezultatom 1:0; ali to je odlika dobrih momčadi), te ostvarili samo 2 poraza (u gostima kod prvaka Sloge, te kod davljenika Zvekovca gdje nismo mogli pobjediti iako smo bili puno bolja momčad na terenu). Na temelju dobrih prezentaciji u proljeće, dodatnim iskorakom u dovođenju dobrih igrača koji bi u svakoj momčadi naše lige, pa i u ligi više bili najvažniji igrači, kao i mnogobrojnim dolaskom na treninge (na nekim treninzima je bilo preko 20 igrača), prije početka nadali smo se da možemo krenuti u borbu za vrh prvenstvene ljestvice. Prije početka sezone krenula je priča da će s obzirom na reorganizaciju natjecanja iz naše lige 4 kluba izboriti Jedinistvenu županijsku ligu, a mi smo se vidjeli u tome. Željeli smo osvojiti naslov, no smatrali smo da smo sigurno među momčadima koje će se boriti za ta 4 mjesta. Prve dvije utakmice smo odigrali jako dobro, no u trećem kolu nam se dogodila katastrofa kada smo ispustili vodstvo od 3:0, te na kraju remizirali. Od tog trenutka sve je krenulo nizbrdo, te smo do kraja prvenstva ostvarili jako loše i razočaravajuće rezultate. Imali smo pokoji bljesak, ali to je bilo premalo za ono što smo se nadali na početku prvenstva. Na kraju katastrofalno deveto mjesto na tablici i rezultatski jesen za zaborav.
Kako dalje na proljeće?! Od kraja jesenskog dijela sezone razmišljali smo što i kako dalje…. donijeli smo odluku da nastavljamo dalje, pa ćemo vidjeti gdje će nas to odvesti. Nakon odlaska Vlade Horvata, izazovu se prepustio Marko Pancirov koji će i na proljeće ostati s nama. Marko je poznat kao zahtjevan trener s jedne strane, ali koji svojim radom donosi rezultate. Ima apsolutnu potporu uprave za svoj rad, a kako bi se što bolje pripremili za nastavak prvenstva s pripremama ćemo krenuti ranije od svih ostalih, 29.01. Što se tiče igračkog kadra sve bi trebalo ostati isto, s tim da smo u završnim pregovorima s jednim odličnim igračem koji bi nam svojim znanjem, iskustvom igranja viših liga, individualnom kvalitetom i dobrim odnosom sa suigračima trebao pomoći u ostvarenju naših ciljeva ovog proljeća, a to je pobjeda u svakoj prvenstvenoj utakmici. Dakle, naši ciljevi ovog proljeća su pobjeda u svakoj utakmici, te ako se matematika posloži, na kraju prvenstva ugrabiti jedno od prva četiri mjesta i plasman u Jedinstvenu županijsku ligu koja bi nam prema našem mišljenju odgovarala s obzirom na uvijete koje imamo, igrački kadar, putovanja i financije.
Kojim putem će klub ići u nekom budućem razdoblju teško je reći jer sve ponajviše ovisi o financijama kojih nema dovoljno. Naš cilj je da u momčadi bude što više Parikožara, ali dosta igrača se brzo ostavi nogometa, a nekima Mraclin trenutno nije prioritet. Zbog toga većinu igrača čine dečki iz našega kraja koji sa žarom igraju za naš klub. Naša želja je da u svakom prelaznom roku osnažimo momčad za ponekog igrača i na taj način stvaramo momčad, a kroz godinu dvije nadamo se povratku u klub 3-4 naša mlada igrača. Naša želja u budućem razdoblju je osnažiti momčad, te bez stresa igrati Jedinstvenu ligu. Naravno, to bi rezultiralo zadovoljstvom naših tribina i nogomet nedjeljom bi bio ono čemu se svi najviše nadamo, kvalitetnoj sportskoj priredbi, druženju i opuštanju s prijateljima’.
2 – Kažu da krov opada na objektu Stare grabe, kakva je suradnja sa Mjesnim odborom, koliko pomažu sponzori i podupiratelji i hoće li Buna i dalje rabiti naše resurse?
Goran: ‘Kada bi to bila točna informacija, naše nezadovoljstvo bilo bi na vrhuncu. Prije tri godine napisali smo prvi dopis u grad da je potrebna sanacije, no eto danas još ništa. Imamo obećanja od prošle godine da se kreće u obnovu kotlovnice, a da će se ići i u obnovu krova. Bilo je to obećanje još od prošle godine, ali pošto je DVD slavio obljetnicu većina financijskih sredstava su namijenjena njima. Dobro, no ove godine je potrebno sve napraviti za NK. Ne zato jer je naš red, nego iz drugih razloga. Poštujem KUD i DVD čiji sam dugogodišnji član, gdje sam proveo nezaboravne trenutke u druženju, gdje se i danas rado vraćam, no NK je s obzirom na broj godišnjih aktivnosti daleko ispred svih njih. U protekle dvije godine pridružilo nam se preko 30 djece na nogometnim terenima, a s uvođenjem gimnastike koja djeluje pod vodstvom kluba dodatnih 50 djece. Prema tome, preko 80 djece koje smo prikupili u kratkom razdoblju, uz one postojeće, s ponosom možemo reći da danas imamo utjecaj na razvoj i odgoj više od 100 djece. Ta djeca zaslužuju adekvatan prostor za bavljenje zdravim životom. Naš plan je taj da se promjenom krova u potkrovlju Stare grabe napravi prostorija gdje bi se održavala gimnastika, u zimskim danima treninzi svih naših selekcija, te po želji treninzi pojedinaca. Htio bi napomenuti da je većina naše mraclinske djece članovi svih naših udruga, baš kao i njihovi roditelji koji ih vjerno prate, a osobno smatram da je to pravi put kojim se moraju razvijati. Djeca stvarno imaju priliku probati sve što ih zanima, pa se kasnije odlučiti ako ih nešto više zanima, odnosno ako bi se tijekom cijeloga života htjeli baviti baš tom tematikom.
Dosadašnja suradnja s mjesnim odborom je na profesionalnoj razini, a daljnja suradnja zasigurno će ovisiti o gore navedenoj temi. Često komuniciramo i drago mi je da ih zanimaju naše potrebe, no bez realizacije tih projekata, sve će biti uzalud. Osobno smatram da bi se svi članovi odbora trebali više posvetiti radu, češće sastajati i više raditi. Zašto? Zato jer su taj poziv izabrali. Ako jedan član uprave NK provede 5 od 7 dana na igralištu (predsjednik i više), ako jedan član uprave KUD-a čini to isto, ostalih udruga nešto manje, a sve sa željom za razvojem svojih udruga i našega mjesta, naravno bez ikakve naknade, onda bi isto trebali činiti i članovi odbora. Siguran sam da se oni trude, ali matematički se lako može izračunati koliko vremena se potroši kako bi jedna udruga djelovala, a koliko vremena na aktivnosti odbora.
Na godišnjoj razini najviše sredstava dobijemo od Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice s kojom odlično surađujemo. Radi se o sredstvima koje namjenski trošimo, ali ta nam sredstva nisu dovoljna kako bi klub djelovao. Zbog toga, uvelike ovisimo o sponzorima. Naš dugogodišnji i najvjerniji sponzor je PPS Galeković bez čije pomoći djelovanje kluba bi vjerojatno došlo pod pitanje. Na godišnjoj razini nam pomaže određeni broj sponzora koji prema svojim mogućnostima i želji pridonesu djelovanju našeg kluba. Ponekad je to u financijskim sredstvima, ponekad u materijalnim dobrima, a ponekad i radom, no svi oni pomažu. Isto tako, bez djelovanja pojedinaca i njihovih dobrovoljnih priloga, rad bi bio puno teži. Često mi se dogodi da me netko pozove sa strane, bez znanja drugih „uvalja“ koju stotinu kako bi olakšao djelovanje voljenog kluba. Bez obzira na sve, teško završavamo financijsku godinu, a sponzora nikad dosta. Ovim putem pozivam sve one koji bi željeli pomoći da nam se javi, imaju li želju pomoći financijski, kupnjom opreme, ili samo radim u klubu da se jave i svi su dobrodošli.
Prema informacijama koje imam, suradnja s Bunom bi trebala ići i dalje, sve dok njihov teren za igru ne bude u potpunosti spreman. Ovdje se radi o zaista dobroj suradnji i drago nam je da je Buna izabrala nas za svoj „domaćinski teren“ ove sezone’.
3 – Meni je baš drago da su društva u Mraclinu složna, da imaju aktivnosti raznih fela i profila, da su uključene i žene, da to ide naprijed, daleko smo po tome ispred drugih mjesta, to nam ne moraju reći, bi rekel stari prec Marijan, mi to vidimo. Zakaj je u našem nogometnom klubu po tom pitanju malo zatišje?
Goran: ‘Suradnja svih udruga u našem selu stvarno je na vrhunskoj razini. Razlog tome su članovi samih udruga. Djeca su članovi svih udruga, roditelji ih prate, a ostali članovi uživaju u igri nogometaša, vježbi vatrogasaca, nastupu tamburaša, pa predivnoj pjesmi naših tamburaša, u zadnje vrijeme žene su stalno aktivne, imaju razna događanja i uživaju u tome.
Mraclin je specifično mjesto… mi svi ovdje svi bavimo sa svim i uživamo u tome! U drugim mjestima, osoba se podredi jednom društvu i zanimanju, a kod nas se ljudi međusobno druže i puno vremena provode zajedno. Iz našega kraja mnogo ljudi se odselilo, ali iz Mraclina rijetko tko odlazi, bez obzira kako bilo teško. Očito da ovaj naš Mraclin ima ono nešto!!!
Što se kluba tiče, teško pitanje. Realno gledajući klub ima najviše događanja, najviše obaveza, klub zahtjeva svakodnevnu briga za 100 stvari koje moraju biti posložene. Za sve stvari oko terena i izvan terena ponajviše se brine naš Bubi, a ostali mu pomažu koliko mogu. Ljudima je ponekad problem doći na igralište jer si misle da će uvijek od njih netko nešto tražiti, pa će morati ostaviti i koju kunu, pa možda imaju problem i s tim. Neke nogomet jednostavno ne zanima. Najveći problem je ipak način života, nitko nema vremena za ništa, samo se juri,a često ljudi ne provode dovoljno vremena sa svojim obiteljima. Kad se nešto želi i dogovoriti, teško je sve glave skupiti na jednom mjestu i jednom trenutku. No, zasigurno bi se više ljudi i s više entuzijazma trebalo uključiti u rad klub. Recimo, da se svaki mjesec 50 ljudi javi u klub i da će svatko od njih samo 1 sat mjesečno raditi za klub, mi bi napravili čudo. No, teško je to, a velik broj ljudi koji su stalno u klubu daju sve od sebe, no na žalost to se ponekad ne vidi. Razlog u tome su i rezultati seniorske momčadi koja bez obzira na našu mladež pokreće klub. Dakle, potrebno je poraditi na rezultatima seniorske momčadi, a koja često ovise o financijama. S obzirom da se s financijama borimo, možda je teško prihvatiti koje su naše trenutno mogućnosti s obzirom da se lako sjetimo ne tako davne prošlosti, a i s obzirom da sam rekao da Mraclin ima ono nešto… ono nešto što uvijek teži prema naprijed i uspjehu’.
4 – Oko tebe se, vele kritičari, okuplja skupina mraclinskih ženika, točnije onih koji bi se trebali ženiti, ali su samozatajni i pritajeni. Ti kritičari vele i da se premalo dela na ‘stvaranju’ mladih nogometaša, te da nogometaši dobivaju – da ne velim ‘delaju’ – pretežito djevojčice i da nam i zato nogomet stagnira. Ali ne stagnira on samo kod nas, am je to opća pojava.
Goran: ‘Haha!! Teško i simpatično pitanje…. u bližem djelovanju kluba nalazi se velik broj mlađe populacije. Po meni, ja sam predsjednik postao prerano, jer ipak potrebno je tu imati malo više iskustva u nekim stvarima. No, ima tu ekipe s obje strane, onih koji su postali muži, a i onih koji su dečki, ali bi muži trebali postati kroz godinu – dvije da im (nam) ne „prejde vreme“ kak bi se reklo. U upravi imamo one koji su se unazad par godina oženili, te neki koji su poradili i na djeci: Matija Kos, Luka Cvetnić, Marko Kos Kekec, Marko Kos Bembo, Josip Kos. No, s druge strane ima nas koji bi trebali poraditi na tome kako bi poboljšali našu krvnu sliku. Ovi gore nabrojeni imaju šestero muške djece i oni su u dobrom prosjeku. I prošle godine smo napokon imali više rođenih nego umrlih, pa prema tom statističkom podatku ipak se u Mraclin nekaj „dela“.
Kak nogomet stagnira ako smo drugi na svijetu!? Nekada je nogomet bio smisao života, odnosno direktno je bio povezan za život, imao veliki utjecaj na živote pojedinaca, jednostavno je bio smisao života. Danas to više nije tako. Prije je na pameti bio samo nogomet, danas su tu sve ostale stvari koje današnjim klincima „kvare“ zabavu. U današnjoj reprezentaciju su svi igrači koji su počeli igrati nogomet u malim selskim klubovima, te svojim rezultatima ostvarili besmrtnost. U svim klubovima situacija je gotovo podjednaka. Najmlađi uzrast nije problem, no problem nastaje negdje kada djeca krenu u srednju školu i odjednom ih sport više ne zanima. Ima onih koji bi u tom trenutku sve dali za nogomet, ali takvih je sva manje. Problem je u tome što manji klubovi nemaju dovoljno financija za rad, a s druge strane veći klubovi pokušavaju prikupiti što veći broj djece zbog članarine, bez obzira na njihovu kvalitetu. Odnosno, želim reći da se djeca lakše razvijaju u manjim klubovima, a oni za koje se utvrdi da su bolji i odskaču, treba poslati u veći klub da tamo sazriju do kraja.
5 – Koliko je potrebno da bi se ‘na miru’ izgurala jedna nogometna godina? Kažu da su vatrogasci najveći penežlivci v selu, da su im izvješća stalno v plusu. Kak je u nogometnom klubu, te za kraj kad se bu pobirala članarina i kad bude Skupština?
Goran: ‘Zakonski svaka poslovna godina mora završiti na pozitivnom saldu. No, stvarnost je malo drugačije. Teško je prikupiti financijski sredstva za normalno djelovanje kluba. S ovim kapacitetima za jednu poslovnu godinu potrebno je preko 200.000,00 HRK, a za nešto više, puno više. Potrebno je tu puno umijeća, snalažljivosti, moljakanja, sreće, tuge kako bi se završila jedna financijska godina. I onda sve ponovno… pa kad te ne ide rezultat, često se pitamo „pa kaj nam to treba“.
Mislim da je svim udrugama potreban novac. Vatrogasci trebaju opremu, KUD treba nošnje i tambure, mi opremu, svatko nešto treba. Ne mogu reći tko dobiva najviše sredstava, a ima najmanje troškove. Samo ću ponoviti opet da mi imamo najviše aktivnosti i prema tome da bi nam se trebalo davati više pažnje.
Članarina se bude brala krajem mjeseca, čekamo da se završe kalendari. Evo ove godine više mjesta će zauzeti naše ekipe (veterani, seniori, pioniri, limači, prstići, te naši gimnastičari), nego sami mjeseci na kalendaru, pa nas to čini sretnima. Skupština će se održati 16.02.2019. u 20:00 sati u društvenom domu, naravno svi su pozvani.
Trenutna situacija u klubu je dosta pozitivna. Neki ljudi su nam se priključili u radu kluba, ponajprije bih istaknuo da je Dario Zgurić naš novi tajnik, a da u zadnjih godinu dana Josip Kos radi sjajne stvari koje su povezane sa osnivanjem gimnastike, te u razvoju načina rada naših mlađih selekcija. Uz to, pokušavamo privući što veći broj ljudi koji bi na bilo koji način pomogli u vođenju kluba i obavljanju svih izazova koji su pred nama. Ove godine očekujemo daljnji iskorak u radu s našim mlađim selekcijama, plasman seniora među prve četiri momčadi u ligi, osigurati financijsku stabilnost našem klubu, te poraditi na infrastrukturi koja ponajprije obuhvaća rekonstrukciju kotlovnice i krovišta. Naravno, najvažnije nam je da svi budemo zdravi, a sve ostalo „bu došlo samo“’.
