Nova graba je bila neprohodna za vodeću momčad Naftaš Ivanića. Domaća momčad trenera Marka Pancirova, koji je odlično postavio igru, utrpala je čak pet golova vodećim “naftašima” – kojima je ovo drugi poraz, prvi su doživjeli još u I. kolu, krajem lanjskog kolovoza. Nogometaši Mraclina u drugoj dionici ovog dvoboja odigrali su najboljih 45 minuta u dosadašnjem dijelu prvenstva. Seriju golova započeo je Filip Onić, prvotno je u gostujućem kaznenom prostoru nepropisno zaustavljen Robert Petravić, da bi Onić sa bijele točke pogodio za vodstvo. Napadač domaćih Ivan Kos svojim prvim golom u 56. minuti pospremio je odbijanac golmana u gostujuću mrežu i usmjerio utakmicu prema pobjedi. U 65. i 74. minuti Kos dodatno podebljava svoj konto na hat-trick. Tek što se krenulo sa centra nakon 4:0 Kos je pobjegao gostujućoj obrani i nesebično asistirao suigraču Jurju Cvetniću za konačnih 5:0. Najbolji u domaćim redovima bili su Ivan Kos i Robert Petravić, iako za prikazanu izvedbu treba pohvaliti čitavu momčad i domaće navijače GPP, koji su uz dobru atmosferu glasnim pljeskom i povicima bodrili svoje igrače.
“Preizvišenomu,
presvetlomu i prepoštuvanomu gospodinu Maksimilijanu Verhovac od Rakitovca, po
Božji previdljivosti biškupu zagrebačkomu, opatu Blažene Marije Device od
Topuske…”, tako prije dvjestotinjak godina Ivan Rupert Gusić započinje
posvetu svom “sponzoru”, zagrebačkom biskupu Vrhovcu, tom velikanu
našeg crkvenoga, kulturnoga i gospodarskoga života. Upravo je Vrhovac bio taj
koji je pokrenuo prijevode biblijskih knjiga na jezik svoga vjerničkoga puka. A
to će reći – na standardni kajkavski jezik.
Kiša
i susnježica nisu priječile ljubitelje kajkavske riječi iz Mraclina, Gorice i
Zagreba da toplo pozdrave prof. emeritusa Alojza Jembriha, koji se u svom
predavanju o Gusićevom prijevodu “Novoga Zakona” dotakao vremena u
kojem prijevod nastaje, zatim života samoga svećenika Ivana Ruperta Gusića i
konačnog prijenosa “na svetlo dana” njegovog rukopisa, koji je u
arhivu kaptolske Metropolitane dva stoljeća čekao svoj trenutak. Upravo je
prof. Jembrih svojim marom uredio Gusićeve bilježnice, prepoznavši u njima,
između ostaloga, i sposobnost standardne kajkavštine toga vremena da u
potpunosti prenese novozavjetni sadržaj. “Sveto pismo Novoga Zakona”
to je svjetlo dana ugledalo ove veljače, a već smo ga sinoć imali prilike
promovirati u sklopu Dučecovih spelancija u Mraclinu. Priliku da se ovo
vrijedno djelo nabavi po promotivnoj cijeni iskoristili su mnogi nazočni
zahvalivši time i uredniku, prof. emeritusu Jembrihu i izdavaču HKD-u sv
Jeronima, na osobitom doprinosu našoj bibličkoj i kajkavskoj baštini.
U glazbenom dijelu večeri mraclinska flautistica Antonija Jurin izvela je skladbe Bacha mlađeg, a Ženska vokalna skupina Dučeca, pod ravnanjem Antuna Kotteka, pridružila se programu dvjema korizmenim napjevima. Poslije službenoga dijela domaćini i gosti podružili su se uz sir i vrhnje i domaće štrukle.
U
nedjelju u Grabu dolazi prvoplasirana momčad lige Naftaš Ivanić, a utakmica
počinje u 16.30 sati. Vrijeme će biti promjenjivo, no očekujemo lijepo
ispunjene tribine i veliku podršku domaćih navijača. Gostujuća momčad ima samo
jedan poraz u sezoni i to u prvom jesenskom kolu, no nadamo se da svojom igrom
i željom možemo doći do pobjede i pokazati kako se igra u Grabi.
Nasi
prstići u subotu s početkom u 10.00 sati dočekuju Meštricu, a limači će
subotnje jutro provesti u Velikoj Mlaki gdje s početkom od 9.30 igraju s
Goricom VM. Pioniri će u subotu na daleki izlet u Kloštar, utakmica počinje u
16.00 sati. U ponedjeljak će veterani gostovati u Velikoj Mlaki, početak
utakmice u 17.30 h.
U subotu 6. travnja
navršila se već godina dana od kako nas je napustio naš najveći navijač, radnik
i veliki prijatelj Pero Balas. Pero je često s nama, u našim mislima, posebice
na terenima naše Grabe gdje je toliko toga urađeno njegovom rukom i srcem. Za
sve ono što je on napravio, nemoguće mu se odužiti. No, kako bi se obilježilo
sjećanje na Peru, uprava NK odlučila je organizirati turnir u beli.
Turnir je prošao u pozitivnoj atmosferi, baš u kakvoj je Pero dugo godina uživao. Na turniru je sudjelovalo 18 parova, a među prijavljenima bilo je Perinih prijatelja iz cijelog Turopolja, ali ponajviše Mraclinaca. Nakon odrađena tri kruga polufinale su izborila 4 para: Marijan Vinetić i Nenad Kovačić, Zlatko Kovačić i Nikola Cvetnić, Tomislav Cvetnić i Marko Kos, Mislav Starčevic i Borna Silović. Veliko finale izborili su Marijan Vinetić i Nenad Kovačić, kao i Zlatko Kovačić i Nikola Cvetnić. Nakon napete borbe kao pobjednici su izašli Marijan Vinetić Marijanček i Nenad Kovačić Krempy.
Prva tri mjesta nagrađena su prigodnim peharima, a mi se vidimo ponovno iduće godine kako bi još jednom odali počast našem Peri.
Kad sam im otvorila škrinju svaka je uzela dio nošnje koji joj se činio najzanimljiviji.
– „Baka, baka, kako je ovo lijepa kapica! Možeš mi ju staviti na glavu?“ – oduševljeno je povikala mala Zora.
– „Mogu, zlato! Ali to nije bilo kakva kapica… Moram vam pojasniti da je nekada bilo strogo određeno tko će, kada i što nositi na glavi. Djevojčice su kosu plele u pletenice i vezale ih crvenim pantlekima, mašnama. Mlade su djevojke kosu uvijale u kofrtajn. To je kosa spletena u pletenice i omotana oko drvene igle. Na kofrtajn su stavljale partu. Parta je lijepo ukrašena traka koja se stavljala oko kofrtajna tako da se vidio dio kose.“
Nošnje sa fertušekom
– „A ova kapica, kad se ona nosila?“ – nestrpljivo će Zora.
– „Ta kapica se zove poculica! Nosile su ju mlade snahe, za svečane prilike ovako lijepo ukrašenu, a ‘po doma’ su nosile samo našivanuPoculica prekriva cijeli kofrtajn i ne smije se vidjeti kosa. Kad se djevojka udala, na svadbi su joj žene u pola noći skinule partu i kiticu i stavile poculicu.“
– „Zašto su nosile baš poculicu?“ – upita Eva.
– „Osim što je poculica označavala da je djevojka postala mlada snaha, ona je bila i statusni simbol u društvu jer su ju mogle nositi samo žene iz plemenitaških obitelji.
Mraclinska plementaška poculica
Starije žene nosile su rupce. Najprije velike bijele peće, a kasnije šarene koje su same tkale u Mraclinu ili su kupovale dolinaste.“
Starije žene nosile su crne rupce. Najčešće su crninu nosile nakon smrti roditelja ili supruga, a onda se više nisu vraćale na šareno, već su crno nosile do kraja života.
– „Baka, a zašto je ova nošnja tako žuta?“ – upitala me Eva polako i pažljivo izvlačeći nošnju.
– „To je žutina, zlato moje. Nosile su ju mlade snahe prvi tjedan nakon udaje.“
– „Kako je ovaj šareni fertun lijep! A i ovaj isto, iako je potpuno bijel! Kada su se koji nosili?“ – upita me Lucija.
– „Nošnje su bile prilagođene blagdanima i svetkovinama, odnosno dijelovima crkvene godine. Ovi bijeli fertuni sa bijelom svilom nosili su se na mise u korizmi u znak žalosti. Ovi su se šareni nosili ostatak godine, a ovi posebno svečani nosili su se na proščenja, za Vidovo u Mraclinu i Veliku Gospu u Vukovini.“
– „Jako su lijepi baka! Bilo bi šteta da se unište. Nisu valjda i radile u tako lijepoj odjeći?“ – primijeti Eva.
– „Naravno da bi bila šteta. Vidite da su ti fertuni lijepi kao novi iako su stari oko 90 godina. Moja ih je mama tkala sebi kao ruho za udaju još 1930-ih godina. Sve to nosilo se samo na misu, a poslije mise pažljivo se slagalo, narancalo i spremalo u škrinju. Radna odjeća bila je od grubljeg materijala, jednostavna, bez ukrasa, najčešće od konopljine pređe kako bi bila čvrsta i izdržljiva. Kao i sve ostalo što se koristilo u kući (ručnici, stolnjaci, plahte…) i odjeća se tkala i izrađivala kod kuće. Ništa se nije kupovalo kao danas. No, to na znači da se moda nije mijenjala. Moda je i nekad bila ‘veliki diktator’ iako se sporije mijenjala. Evo na primjer, moja teta (mamina sestra) imala je nošnju prebranu sa tiftikom, crvenim koncem. Opleće je bilo isto prebrano, a fertun je bio jedan veliki i na njega se stavljao jedan kraći – zvani fertušek. Mama je bila samo četiri godine mlađa od tete, a tkala si je potpuno drugačiju nošnju. Opleće je bilo bijelo, laneno. Bluza je bila našivana ili čak iz kupovnoga platna. Fertuni su bili prebrani sa svilom, a rubače finije, tanje To nam govori da se nije naglo prešlo na oblačenje i izradu odjeće od kupovnog materijala. To je trajalo godinama i tako se izrađivao dio po dio odjeće. Najdulje se zadržala domaća narancanarubača. Neko su vrijeme već i bluze i fertuni bili od kupovnog materijala, ali je rubača bila domaća.“
U domaćem i kupovnom ruhu
– „Kada su se onda prestale nositi nošnje?“ – upita Eva.
– „Tek između 1950. – 1960. god. došlo je do pravog presvlačenja, što znači da je potpuno nestalo nošnje i počele su se nositi haljine iz kupovnog materijala.“
– „Je li bilo posebne prilike kada se to događalo?“
– „Naravno, na najsvečanijoj vatrogasnoj zabavi u godini – na knajpi! Te su se zabave održavale u subotu, a glavne vijesti poslije nedjeljne sv. mise bile su: ‘Barić se preslekla, Vera se preslekla, Janić se preslekla…‘ – to je značilo da se na vatrogasnoj zabavi pojavila u novoj haljini, podrezane kose s trajnom, a isto je tako bila odjevena i na sv. misi u nedjelju. Tek tada je to bilo i ‘službeno’ prihvaćeno. Tom ritualu presvlačenja bile su podvrgnute sve djevojke i žene koje su ‘bile doma’, a one koje su išle u školu i studirale u Zagrebu nisu trebale presvlačenje. One su odmah bile prihvaćene u kupovnim haljinama.“
– „Kako je to zanimljivo! Morat ćemo to ponoviti kad bude lijepo vrijeme, onda ćeš nas obući u nošnje da se slikamo i stavimo to na Instagram“ – rekle su moje unuke.
– „Dobro, dogovoreno!“ – rekla sam i pomislila:
„To su današnji mladi, glavno da je na društvenim mrežama… Ali takvo je vrijeme, vi to stavite na Instagram, a ja ću na portal Mraclin.hr!“
