OproŔtaj s Milekom

Objavio
mraclin. hr
-

Jučer smo se na vukovinskom groblju oprostili ne samo od Vladimira Cvetnića Mileka, nego i od jedne epohe u druÅ”tvenom životu Mraclina. Uz taktove Rastanka, uz “zadnju koju su mu odsvirali”, kako je Å”apnuo netko iz tužnoga zbora, Milek je preselio k svojima – bratu Miki, ocu Franji Esperantu, majci Jani. Uz kapelana Čolaka i župnika Saboleka ispratio ga je i velečasni Vladimir Cvetnić, sada  – kako je i sam napomenuo – posljednji od petorice nekadaÅ”njih mraclinskih mladića koji su nosili isto ime i prezime. NaÅ” Milek, domoljub, glazbenik, vatrogasac, poduzetnik… bio  je jedna od ujedinjujućih figura Mraclina, noseći svoj križ, ali i svoj nepokoreni duh, sve do posljednjih dana. U ime TO HDZ-a Mraclin od Mileka se prigodnim govorom oprostio Tomislav KreÅ”imir Hubak, dok je predsjednik KUD-a Dučec Matija Kos pred brojnim pokojnikovim rođacima, prijateljima, sumjeÅ”tanima i poÅ”tovateljima rezimirao njegov bogati život.

-OžaloŔćena obitelji, dragi prijatelji i mjeÅ”tani, sestre i braćo vatrogasci, dragi vjernici.. Okupili smo se danas da odamo posljednju počast gospodinu Vladimiru Cvetniću ā€“ glazbeniku, orguljaÅ”u, fokloraÅ”u, pedagogu, vatrogascu, poduzetniku, dobrotvoru  i plemenitaÅ”u, naÅ”em Mileku.

Vladimir Cvetnić rođen je u Mraclinu 16. rujna 1944. od oca Franje Cvetnića i majke Ane Cvetnić rođ. Galeković. Ljubav prema glazbi već od rane mladosti nasljeđuje od oca Franje, koji je bio jedan od osnivača i dugogodiÅ”nji voditelj kulturno-umjetničkog druÅ”tva u Mraclinu, te je viÅ”e od 60 godina obavljao dužnost orguljaÅ”a u naÅ”oj Kapeli svetog Vida u Mraclinu, i u Župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini.

Franjo Cvetnić Esperant i pjevački zbor u Karmel Brezovici

Osnovnu Å”kolu Vladimir Cvetnić zavrÅ”io je u Mraclinu i Velikoj Gorici, a Å”kolovanje nastavlja u glazbenoj Å”koli Vatroslava Lisinskog u Zagrebu – smjer teorija glazbe i instrument klavir. Nakon glazbene Å”kole upisuje Glazbenu akademiju u Zagrebu, no nakon treće godine, nažalost, prekida studij.

Već od rane mladosti ā€“ 1957. godine – uključuje se u rad Kulturno-umjetničkog druÅ”tva kao član zbora kojeg vodi njegov otac Franjo, da bi 1966. godine postao voditelj koreograf, te na toj funkciji otvorio KUD-u put prema prvim velikim uspjesima.  DruÅ”tvo sudjeluje na prvoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966. godine, a 1968. DruÅ”tvo otvara Smotru. U svibnju 1967. godine, zajedno sa drugim druÅ”tvima iz Zagreba, KUD ā€žDučecā€œ pod Milekovim vodstvom sudjeluje u Beogradu na sletu povodom ondaÅ”njeg Dana mladosti. Zajedno sa DruÅ”tvom 1969. godine gostuje u Bologni kao predstavnik grada Zagreba kod potpisivanja povelje o bratimljenju ta dva grada.

KPD Ivan Goran Kovačič 1966. godine: Vladimir Cvetnić Milek nalazi se u prvom redu

Bilježio je stare napjeve i običaje vezane uz Mraclin i Turopolje, te postavio koreografiju žetvenih običaja u Turopolju ā€žDoželnicaā€œ, koju su tadaÅ”nje vlasti zabranile zbog pjesme ā€žVesela budi, Marijoā€œ, koja se je izvodila kao zahvala za dobru žetvu. DanaÅ”nje Kulturno umjetničko druÅ”tvo ā€žDučecā€œ tu je koreografiju, zahvaljujući upravo njemu, obnovilo i ponovno je izvodi u svojem programu. Milek svoj umjetnički rad u KUD-u obavlja do 1972. godine, kada kao zauzeti vjernik i domoljub doživljava politički progon te mu se oduzima putovnica. Nedugo za tim, 1974. godine, DruÅ”tvo je moralo otkazati već dogovoreno gostovanje u Belgiji, budući da tadaÅ”nje vlasti nisu željele Mileka pustiti u inozemstvo, a i samom KUD-u zabranjuje se daljnje djelovanje.

1968. godine na otvaranju Međunarodne smotre folklora u Zagrebu

Progon Vladimira Cvetnića nastavlja se sve do uspostave samostalne Hrvatske kad mu je putovnica napokon vraćena. Povodom proslave 85. godiÅ”njice djelovanja kulturno umjetničkog druÅ”tva ā€žDučecā€œ nagrađen je priznanjem za svoj doprinos u radu DruÅ”tva, a 2017. godine dobitnik je nagrade Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića za iznimna dostignuća u viÅ”egodiÅ”njem razdoblju na području druÅ”tvenih djelatnosti.

Milek je bio član i ostalih udruga i druŔtava u Mraclinu.

Od 1970. godine član je DVD-a Mraclin. 1975. godine osniva se prvo žensko odjeljenje DVD-a koje s Milekom kao voditeljem bilježi brojne uspjehe diljem Hrvatske, pa i Å”ire. Ispit za vatrogasca položio je 1971. godine., vatrogasni dočasnik postaje 1977., vatrogasni časnik 1981., te na kraju, 1982. godine, postaje viÅ”i vatrogasni časnik. Za svoj rad i doprinos razvoju vatrogastva u Mraclinu biva viÅ”estruko nagrađivan, te je tako dobio diplomu druÅ”tva 1978., spomenicu za 10 godina rada 1980., srebrnu vatrogasnu medalju 1982., zvijezdu sa zlatnim obilježjem 1988., spomenicu za 20 godina rada 1990., spomenicu za 30 godina rada 2000., te spomenicu za 40 godina rada 2011. godine.

Milek sa svojom ženskom vatrogasnom ekipom, iz vremena ā€ždok su joÅ” Å”tele sluÅ”atiā€œ.

U Plemenitoj opčini turopoljskoj i plemenitoj sučiji Mraclin bio je aktivan od samog obnoviteljstva 1991. godine.

Bio je i dugogodiÅ”nji član Nogometnog kluba ā€žMraclinā€œ, kraće je vrijeme obnaÅ”ao funkciju predsjednika, a bio je dugogodiÅ”nji član Upravnog odbora kluba.

Svoj radni vijek započeo je 1967. godine u Osnovnoj Å”koli ā€žJuraj Stančićā€œ Vukovina, gdje provodi dvije Å”kolske godine, a u Å”kolskoj godini 1969./1970. radi u Å”koli ā€žEugena Kvaternikaā€œ u Velikoj Gorici, kao nastavnik glazbenog odgoja. No, zbog svojih političkih uvjerenja i angažmana u Hrvatskom proljeću dobiva otkaz. Ostatak svojeg radnog vijeka proveo je uspjeÅ”no vodeći obiteljsku tvrtku ā€žBraća Cvetnićā€œ, koja i danas radi, a kojoj je on – zajedno sa ocem i bratom – stvorio temelje.

Milek za volanom viličara u obiteljskoj firmi

Milek je 1997. godine naslijedio oca i svirao orgulje te vodio crkveni zbor u kapeli svetog Vida u Mraclinu. Pune 22 godine Vladimir Cvetnić Milek svake je nedjelje, te povodom svih blagdana kroz godinu, sjedio na svojem mjestu na koruÅ”u, za orguljama te pjesmom slavio Boga. Za tu veliku obavezu i odgovornost nije primio drugu plaću osim radosti zajednice u kojoj živi, i kojoj daruje dio sebe i svojega slobodnog vremena.

Milek na svom “koroÅ”u” u Kapeli svetog Vida u Mraclinu

Sav život Vladimira Cvetnića Mileka protekao je u znaku zajednice kojoj je pripadao, ostavio je neizbrisiv trag u svim druÅ”tvima u kojima je bio član, i do zadnjih dana svojega života svoje znanje i iskustvo rado je stavljao na raspolaganje nama mlađima. Ali, treba spomenuti, usprkos svim svojim druÅ”tvenim i dužnosničkim ulogama, Milek je bio iskonska bećarska duÅ”a, najsretniji je bio okružen tamburaÅ”ima, pjesmom i dobrim druÅ”tvom. Njegova bećarska priroda ostati će sačuvana u mnogobrojnim anegdotama koje će se joÅ” generacijama prepričavati u naÅ”em Mraclinu. Njegovim odlaskom ostaje nam velika tuga i praznina, ostaje nam prazna stolica na njegovom koruÅ”u, ali ostaju nam sjećanja i radost Å”to smo ga poznavali i bili dio njegovog života.

Milek naÅ” dragi, hvala ti za sve dobro Å”to si tijekom svog života podario naÅ”em Mraclinu. Počivaj u miru Božjemā€¦

Fotografije: KUD Dučec, Vlado Vinetić, Mladen Štuban, arhiva obitelji Cvetnić

Dječje igre i igrice

Objavio
Božica Krznarić - rođ. Zrnčić
-
Pikulanje u Nazorovoj 1976.god. Bicikli čekaju dok odigramo partiju pikulanja. (Izvor: osobni album)

Ljeto je, praznici su! Prije ā€žpravogā€œ odmora na moru moji unuci Lovro, Eva i Zora doÅ”li su na nekoliko dana k baki i dedi u Mraclin. TeÅ”ko je procijeniti tko viÅ”e uživa: baka jer su joj unuci doÅ”li na viÅ”e dana ili unuci jer im baka ispunjava sve željice.

Iako sam ručak skuhala upravo po njihovoj želji, kad sam ih pozvala da dođu jesti odgovorili su: ā€žÄŒekaj baka, samo da pređemo ovaj nivo u igrici Super Mario! ā€œ

Lako je vama prelaziti te vaÅ”e nivoe, zavaljeni u dedinoj fotelji, s upravljačima u rukama. Trebali bi izaći malo van na dvoriÅ”te, na travnjak koji je deda upravo radi vas lijepo pokosio.

E da smo mi bar nekad imali takav travnjak! Mi smo se najviŔe igrali u Škarpi.

– ā€žA gdje ti je ta Å karpa, baka? ā€œ

– ā€žTo vam je teren uz prugu. Toliko smo trčali i hodali po Å”karpi da tamo i nije bilo trave. Nije stigla niknuti. Mi se nismo mogli dočekati da vrijeme zatopli da možemo hodati bosi. Često smo i stali na trn, ali nakon Å”to bi ga mama iglom izvadila opet smo dalje trčali i skakali kao da niÅ”ta nije bilo.ā€œ

Dečki su tamo najčeŔće igrali nogomet. Golove su označili sa po dvije cigle, lopta je bila krpenjača ili neka kožna, istroÅ”ena, poklonjena od nogometnog kluba. Igralo se ozbiljno i uporno svaki dan. Da su to radili dobro i vjeÅ”to i da se upornost isplatila, dokaz su braća Crnić koji su zaigrali u Dinamu u Zagrebu. Zadržali su pozicije iz Å”karpe: Zlatko je u Dinamu bio golman, a Tona je zabijao golove (uz to obojica su zavrÅ”ili Pravni fakultet).

Zimi, kad bi pao snijeg ā€“ mi opet u Å karpu! To je bilo jedino sanjkaliÅ”te jer u turopoljskoj ravnici nema brijega za sanjkanje. Desetke puta smo se spustili niz taj brežuljak, cipelice od kože sasvim su se razmočile, a nožice su bile led ledeni. Kad sam doÅ”la doma, baka (koju smo zvali mamica) brzo je nalila toplu vodu u lavor i grijala hladne nožice. Nije bilo buca koje danas mogu izdržati vaÅ” cjelodnevni boravak na snijegu, no kožnate cipele imale su i svojih prednosti ā€“ odlično se u njima moglo klizati na dugačkoj zaleđenoj stazi u Å abariću. Posebno divljenje izazvali su i dečki koji su na svoje kožne đonove zabili joÅ” i željezne cveke (mali čavli s velikom glavom). Oni su u jednom zaletu mogli otklizati preko cijele staze, dugačke i po desetak metara.

Kada se zimi nije moglo van, igrali smo se raznih igara u kući. NajčeŔće kod susjeda MiÅ”ka Kosa za velikim drvenim stolom: Čovječe ne ljuti se, Mlina, Na slovo – na slovo, Fanta, Leti-leti, tapkanje sličica itd.

Ljeti, osim u Å karpi mogli smo se igrati i na ulici jer nije bilo prometa. Česta igra je bila Å kolica. Iscrtali bi na zemlji ā€žÅ”kolicuā€œ i skakanjem bi tjerali plosnati kamenčić koji nije smio zastati na crti. Zatim Trkićanje s pet podjednakih kamenčića koje smo bacali u vis i hvatali u deset zadanih varijanti. Pobjednik je bio onaj tko je to napravio bez greÅ”ke. Dečki su se čeŔće pikulali. Iskopali bi jamicu u zemlji i gađali je pikulama. Pikule su najčeŔće bile kuglice iz ležaja nekog starog traktora, a nekad su ih i sami radili od gline. Tek kasnije pojavile su se i staklene pikule. Umjesto pikula znali su se igrati i gumbima i novčićima koje su bacali do crte, a tko je bacio najbliže crti dobio je sve novčiće.

Igra Ŕkolice (Izvor: web)

Cijele dane provodili smo vani, a kući bi navratili samo nakratko kad smo ogladnili. Na brzinu bi odrezali Å”nitu kruha, namazali je maŔću, posipali sa soli, crvenom paprikom ili Å”ećerom (već prema želji) i brzo se vratili u igru.

Prava strka nastala bi u slučaju kada bi u daljini čuli ā€žSlaaadoooleeed! ā€œ Sladoledar je vozio sladoled u velikoj kutiji na kotačima sličnim biciklu, a sladoled je bio u velikoj kanti obloženoj ledom. Sladoled se mogao kupiti i za jedno jaje. Dotrčala bih do mamice koja mi je dala jaje da si kupim sladoled. Moji prijatelji iz ulice joÅ” se i danas sjećaju mamice koja je u jesen svoj djeci dijelila koÅ”tice od tikvajne koje je brižno suÅ”ila na rubu velikog Å”tednjaka. Tako nas je okupljala i pričala nam priče.

Bilo je puno igara kojih smo se igrali, ali ću vam ih samo spomenuti jer bi predugo trajalo da ih sve opisujem: graničar, lanca prebijanca, preskakanje Å”trika, skakanje u vis preko Å”trika, potezanje Å”trika, neka puca neka puca, ledene babe, lovice, ping-pong (za koji smo sami izrađivali rekete i lijepili gumu na daŔćice), ping ā€“ pong s tri igrača, a zvali smo ga ā€žvola oko stolaā€œ. NeÅ”to kasnije igrali smo gumi-gumi. U sumrak nam je svima najdraža bila igra skrivača.

Za većinu tih igara  vrijedilo je pravilo: Å to nas je viÅ”e to je ljepÅ”e, bolje i veselije!

Ovo me podsjetilo da pohvalim organizatore Vidovih dana u Mraclinu kada je jedan dan u tjednu određen za dječje sportske igre. I ove godine okupilo se puno malih natjecatelja i njihovih obitelji, a kad sve prođe u dječjem veselju, igri i druženju onda je to neprocjenjivo!

Kad se vrate kućama nastavit će igrice iz virtualnog svijeta za koje im ne treba druÅ”tvo. Čak i kad imaju druÅ”tvo, kad ih vidim na klupi u parku ā€“ zajedno su, ali je svaki zadubljen u svoj mobitel i ne razgovaraju. Znam da to danas treba znati i da svi vi tako vjeÅ”to tipkate prstićima da nas starije i zadivljujete tom vjeÅ”tinom, ali ne treba zaboraviti kretanje na svježem zraku, u prirodi i u druÅ”tvu svojih vrÅ”njaka.

– ā€žDobro baka, sad kad dođemo na more čeka nas cijela ekipica s kojom ćemo plivati, roniti, graditi kule od pijeska na plaži, a pred večer, isto kao i vi nekad, igrat ćemo skrivača.ā€œ
– ā€žBaÅ” mi je drago i želim da vam bude lijepo! PoÅ”to idete do Zadra, morate proći kroz Liku. Zamolite tatu da stane u mjestu Smiljan da vidite gdje je rođen veliki izumitelj Nikola Tesla, jedan od ā€žkrivacaā€œ za to Å”to vi danas možete igrati te vaÅ”e igrice.ā€œ
– ā€žZnamo, baka, da je tamo uređen Memorijalni centar, ali tamo ćemo ići sa Å”kolom, a sada jedva čekamo more!
– ā€žLijepo, a čim dođete na more obavezno mi poÅ”aljite poruku na mobitel i koju slikicu. Priznajem, baÅ” je zgodan taj mobitel! ā€œ

Obavijest o smrti: Vladimir Cvetnić – Milek

Objavio
mraclin. hr
-

Priča o Andriji Lesingeru

Objavio
Ratko CVETNIĆ
-

LjubaznoŔću gđe Gordane Lesinger, dobili smo važne podatke vezane uz njenog djeda, Andriju Lesingera, koji je u popisu mraclinskih stradalnika Drugog svjetskog rata i poraća naveden među nestalima s Križnog puta, pod rednim brojem 4. Najvažniji podatak koji smo dobili jest taj da je Andrija Lesinger preživio Križni put, Å”toviÅ”e doživio i duboku starost u Osijeku. No, idemo redom.

Andrija je rođen u Božjakovini 1898. godine, izučio je postolarski zanat i kao “Å”uster” doselio se u Mraclin. U braku je imao kći Zlatu i sina Josipa (kasnije krojača), potom ostao udovac, da bi početkom rata pristupio ustaÅ”kom pokretu. Kako je bio stacioniran u Zagrebu znao je noću navraćati u selo, sve dok mu majka nije javila da viÅ”e ne dolazi jer mu partizani spremaju zasjedu. Ratne godine 1943. Andrija dobija premjeÅ”taj u Zemun gdje upoznaje Mariju Galetić, buduću suprugu, koja je tu također bila u službi. U Zemunu će ostati sve do zadnjih dana rata i zbijega prema Bleiburgu. Na tom putu sa svojom je skupinom suboraca uspio iz kolone iskočiti u kukuruziÅ”te kod Dravograda. Tamo su se presvukli u odjeću nekih ubijenih civila i tako su uspjeli preživjeti prve poratne dane. Uspio je pronaći Mariju i njene sestre, a potom se on i Marija zaustavljaju u NedeliŔću, gdje će živjeti neko vrijeme. 

Andrija Lesinger i supruga Marija Galetić, četrdesetih godina.

Njegova supruga Marija poslije rata uspijeva pronaći adrese sestara, koje su se naselile u SeleÅ” kod Osijeka, i obavijestiti ih da je živa, a potom im se ona i Andrija pridružuju u SeleÅ”u, gdje će im se roditi troje djece – Marica, Pavao i Katica. Svi skupa 1957. godine preselit će u Osijek gdje će Andrija provesti ostatak života, idućih trideset godina. Čitavog života živio je pritajeno, u strahu da će njegova ratna proÅ”lost nauditi i njemu i obitelji, te se iz toga razloga nikad nije vraćao u rodni kraj, a ni u Turopolje, niti se javljao roditeljima. Ni sa sinom Josipom nije imao kontakte, a kći Zlata otiÅ”la je u SAD.

Andrija je imao dva brata – Ignaca, koji je također otiÅ”ao u SAD, gdje mu se gubi trag, i Ivana koji je otiÅ”ao u partizane. Njihovi roditelji, Mato i Francika, koji su umrli pedesetih godina, bili su dobili vijest da su Andriju likvidirali partizani kod Vrpolja, na trasi Križnog puta, pa je taj podatak očito ostao zabilježen i u Mraclinu. Međutim, 1974. godine, jedan Osječanin koji je poznavao Andriju, na bauÅ”teli u Njemačkoj slučajno upoznaje Ivana Lesingera, Andrijinog brata, i tako se priča raspliće: Ivan potom odlazi naći brata u Osijek i sastati se s njim nakon trideset godina! 

Andrija Lesinger umro je u Osijeku početkom 1987. godine.

Braća Ivan (lijevo) i Andrija sa snahom Nevenkom, u Opatiji, sredina sedamdesetih.

Ažurirani popis stradalnika:

Stradali kao pripadnici domobranskih i ustaŔkih postrojbi:
1. Vid Drvenkov rođ. oko 1918.g. (seoski sluga čuvao seoske svinje i krave)
2. Franjo Galeković (Ožinov -Antunekov),sin Antuna, r. 1918.g., bio domobran, umro u bolnici u Banja Luci
3. Antun Cvetnić. r. 1921. g, sin Mije (Vukov) Cvetnića, poginuo u Legiji
4. Lacko Galeković (DuÅ”ekov), poginuo 1943.g. kao ustaÅ”a


Stradali kao civili:
1. Stjepan Klečić, r. oko 1918.g., sin vaktera (željezničara ) bio majstor za glazbala, otjerali ga ustaÅ”e jer je navodno surađivao s partizanima, objeÅ”en je u Stupniku
2. Mijo Vujnović, Vujčov, rođen u Kurilovcu , priženjen u Mraclin, radio je na željeznici, Kozaci ga objesili u Mraclinu, smatrajući ga suradnikom partizana
3. Ljudevit Cvetnić, zv. Ludvec Mamulin, radio u poÅ”ti, Kozaci ga objesili u Mraclinu smatrajući ga suradnikom partizana
4. Kata Cvetnić, r. Kovačić, (Mamulina), ubili je Kozaci zajedno sa suprugom Ljudevitom
5. Franjo Križanić, sin Vida, tapetar po zanimanju, u Mraclinu su ga ubile ustaÅ”e, smatrajući ga suradnikom partizana
6. Pavao Kos, sin Jakoba (Jakopov), r. 1920.g., poginuo od njemačke topovske granate u svojoj kući 1943.g.
7. Ljudevit (Ferdo) Kos, (Jakopov), r. 1919.g. poginuo od njemačke topovske granate u svojoj kući 1943.g., zajedno s bratom,
8. Mato Kos (Zvonarov), preminuo nakon Ŕto su ga pretukli Kozaci
9. Petar Galeković , sin Filipa, (DuÅ”ekov ), Nijemci su ga odveli u raciji kada je imao samo 16 godina te je nestao u Njemačkoj,
10. Drago Godinić , sin Ivana, nestao kao mornar u njemačkoj vojsci

Stradali kao pripadnici partizanskih jedinica:
1. Josip Križanić (Pezenerčev), sin Franje , stradao u izravnoj borbi, rođ. 1925.g.
2. Lacko Galeković, r. 1917.g., sin Imbre, poginuo 1943.g.
3. Vlado Bartolin, sin Frenje (lugara), r. 1918. ili 1919.g.
4. Josip Galeković (BuÅ”evčanin), r. 1910. g. , poginuo 1944.g. (bio je pismen i načitan), a moguće je da su ga ubili i sami partizani
5. Dragutin Kovačić (Jerbekov), r. 1925.g. , objesile su ga ustaÅ”e u Maloj Buni
6. Franjo Kovačić (zv. Icek), r. 1925.g., sin Stjepana (Kokotanov)
7. Mijo Augustić, r. 1921.g. pristupio je ustaÅ”ama i otiÅ”ao u partizane koji su ga ubili smatrajući ga ustaÅ”om

U ratu odvedeni i ubijeni:
1. Janko Å tuban (PeruÅ”a), stric od svećenika kojemu je brat bio ustaÅ”a
2. Jana Stipčić, kći Janka Štubana
3. Ivan Cvetnić, (Franekov), r. 1917. Ili 1918.g., ubili ga partizani 1944.g.
4. Stjepan Cvetnić (Bregus), r. 1920.g., kao civila ubili ga partizani 1944.g.
5. Antun Veznarović, lugar, u Å”umi ga ubili partizani

Odvedeni na Križni put te se nisu vratili:
1. Mijo Križanić (Okekov) r. 1921.g.
2. Nikola Kos, r. 1916. ili 1917.g., sin Imbra (Sučev)
3. MiŔko Kos, r.1921.g., sin Mare (Mijačkov), bio ustaŔa
4. Franjo Kos, r. 1916.g., sin Slave (MiÅ”kecov), unuk Janka Galekovića Ožininog, smatran ustaÅ”om
5. Antun Kos, r. 1917.g. sin Slave (MiŔkecov), smatran ustaŔom
6. Vlado Kos, r. 1920.g. sin Slave (MiŔkecov), smatran ustaŔom
7. Marko Kos, r.1915.g. kći Kate (Drvenkov), bio ustaÅ”a
8. Vid Kos, kći Kate (Drvenkov), bio domobran
9. Pavao Thaler , bio veterinar, ustaŔa, supruga mu je bila učiteljica
10. Mato Kos, r. 1914. ili 1915.g., (Katunčev), bio je ustaŔa
11. Štuban, zvan Belec Musekov, bez navođenja imena
12. Pavao Cvetnić, r.1920.g., zv. Pavel, (Mikin)
13. Antun Kovačić, r. 1916. Ili 1917.g., Å”uster, muž Drage Kovačić ā€“ Pančerove
14. Blaž Štuban (Števulin), r. 1916. ili 1917.g.
15. Janko Štuban, r. 1921.g. (Blažev)
16. Franjo Štuban, (Pakačov)
17. Stjepan Å tuban, r. 1923.g. sin Franje (Fijoklin)
18. Zlatko Galeković , (Francekov), bio tada student medicine, upisao se u ustaÅ”e
19. Mirko Lučan, supruga mu je bila Mara, bio ustaŔa,
20. Josip Cvetnić (Điđekov), bio je vojnik, r. 1.1.1904.g

Nestali u preokretu 1945.g. tako Ŕto su odvedeni iz svojih domova i ubijeni:
1. Janko Kos (Kolegin otac), MiÅ”kecov, bio je tada već starija osoba
2. Mato Stipčić, r. 1920.g. (Babičin), civil
3. Franjo Kos, r. 1919.g., sin Nikole, (Ritakov), civil

Stradali poslije rata:
1. Franjo Crnić, zv. Ibek, sin Imbra, bio osuđen na zatvorsku kaznu od pet godina, umro u zatvoru
2. Lacko Štuban, mladomisnik, ubijen nakon rata u dobi od 27 godina, jer mu je brat bio u ustaŔama
3. Bara Križanić (možda Kos), sestra Antuna Križanića (Ionica Rulčev), partizanka, nestala u njemačkom logoru

“Ivane, brate po vatri…”

Objavio
mraclin. hr
-

Kolege vatrogasci iz Prečkog emotivnim video-zapisom obilježili su prvi tjedan otkako nas je Ivan napustio. Prenosimo s Facebooka DVD-a Prečko.

Zavjetno hodočaŔće župe Vukovine Gospi Karmelskoj

Objavio
mraclin. hr
-
Foto: Matija Ljubek (Foto Ljubek)

Zavjetno hodočaŔće održano je u nedjelju 21. srpnja, pod vodstvom prečasnog gospodina župnika i dekana Đure Saboleka, koji je predvodio Euharistiju i održao hodočasničku homiliju. Nedjelja proÅ”tenja Karmelske Gospe bila je istodobno i obilježavanje 80. obljetnice dolaska Bosonogih karmelićanki u Hrvatsku. Ženski zbor iz Mraclina, pod ravnanjem gospođe prof. Snježane Å pehar, animirao jeĀ Ā misno slavlje oduÅ”evljenim pjevanjem, a narod im se pridružio.Ā 

ā€žBlaženi oni koji sluÅ”aju Riječ Božju i čuvaju je,ā€œ (Lk 11, 28), bila je misao vodilja prigodne homilije. Tako je uz ostalo vlč. Sabolek rekao da ih je okupila Gospa Karmelska na Brdu Karmelu, kako bi sluÅ”ali Riječ Božju i živjeli po njoj poput Marije, proroka Ilije i sestara karmelićanki koje je 1939. godine doveo u Hrvatsku bl. Alojzije StepinacĀ  da budu posve Božje i da mole za Crkvu i hrvatski narod.

OpŔirnije o ovome jubileju na stranicama Karmela.

Foto-galerija: Matija Ljubek (Foto Ljubek)

Ujedinjeni u tuzi – komemoracija Ivanu Galekoviću

Objavio
Ratko CVETNIĆ
-
Foto: cityportal.hr

“U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici, i odveli te u sveti grad Jeruzalem…”. Mraclin, Turopolje i sva Hrvatska ovih su dana ujedinjeni u žalovanju za odlaskom mladog vatrogasca, člana Javne vatrogasne postrojbe Velike Gorice i DVD-a Mraclin, Ivana Galekovića, koji je  u subotu poslijepodne stradao tijekom intervencije na požaru u Velikoj Gorici.

JučeraÅ”nji sprovod na vukovinskom groblju bio je prilika da se oko ožaloŔćene obitelji okupe svi kojima je Ivan na svoj način pripadao: nekoliko stotina Ivanovih kolega, vatrogasaca pristiglih iz svih hrvatskih krajeva, Mraclinci, Velikogoričani… Na posljednji počinak ispraćen je obredom koji je predvodio kapelan Marko Čolak, uz župnika Đuru Saboleka, odranskog župnika Vladu Cvetnića i joÅ” dvojicu svećenika, a točno u 17 sati u cijeloj su domovini vatrogasne sirene oglasile trenutak u kojem je Ivan krenuo prema posljednjem počivaliÅ”tu.

Danas je u mraclinskom DruÅ”tvenom domu održan komemorativni skup na kojem su se Ivana prisjetili njegovi kolege vatrogasci – zapovjednik DVD-a Mraclin Filip Križanić, Ivanov zapovjednik iz JVP Velike Gorice Borislav Turan te prijatelj i kolega iz postrojbe, Stjepan Kosić. Ivana nogometaÅ”a prisjetio se predsjednik NK Mraclin Goran VukaÅ”inec, a od Ivana, žitelja Mraclina i Velike Gorice, zajedničkim su se slovom oprostili čelnici grada gg. Dražen BariÅ”ić i Neven Karas. Nakon posljednjih tužnih taktova u izvođenju TamburaÅ”kog sastava KUD-a Dučec brojni su nazočni iskoristili priliku joÅ” jednom iskazati sućut obitelji i djevojci pokojnog Ivana Galekovića, te se upisati u knjigu žalost.

Spomenimo da je u ovome tužnom povodu na Hrvatskoj katoličkoj mreži fra Mate BaÅ”ić objavio stihove u spomen na Ivana, posvećene svim vatrogascima, službenicima zajednice koji se međusobno nazivaju braćom. Hvala Ivanu, hvala svoj braći i sestrama koji se hrabro i nesebično stavljaju u službu svoga naroda.

Foto: Nedjeljko Babić i cityportal.hr

Komemorativni skup posvećen I. Galekoviću

Objavio
mraclin. hr
-

Kao Å”to smo već javili, pogreb tragično preminulog vatrogasca Javne vatrogasne postrojbe Velike Gorice i člana DVD-a Mraclin Ivana Galekovića bit će sutra, utorak, na vukovinskom groblju u 17 h. Sveta misa zaduÅ”nica slavit će se odmah potom u župnoj crkvi Pohoda BDM-e. Knjiga žalosti otvorena je u prostoru JVP-e (Zagrebačka 3) danas tijekom cijelog dana i sutra do 14 h, a od 15 do 19 h bit će otvorena u DruÅ”tvenom domu u Vukovini.

Komemorativni skup posvećen Ivanu bit će održan u srijedu 24. srpnja u DruÅ”tvenom domu u Mraclinu, s početkom u 18 sati.

1...224225226...463Stranica 225 od 463