Poculica je jedno od najprepoznatljivijih obilježja tradicijske nošnje Turopolja i snažan simbol identiteta našega kraja. Kao oglavlje koje su nosile udate žene, označava bračni status, ali i društveni položaj, dob te imovinsko stanje nositeljice. Nosila se stegnuta oko posebno oblikovane kose, spletene i smotane u punđu, a razlikuje se od sela do sela po obliku i ukrasima. Upravo zbog svoje bogate simbolike i prepoznatljivog izgleda, poculica i danas zauzima važno mjesto u očuvanju kulturne baštine Turopolja.

Jedna od onih koje tu tradiciju i danas čuvaju i stvaraju u Mraclinu jest gospođa Štefanija Šafar, svima poznata kao teta Štefa. Rođena 14. travnja 1947. godine u obitelji Nade i Vida Crnića, cijeli je život vezana uz Mraclin, mjesto kojem je ostala vjerna i u kojem i danas živi i djeluje. Svoj radni vijek provela je u prosvjeti, kao nastavnica tehničke kulture u Osnovnoj školi u Velikoj Gorici, gdje je generacijama učenika prenosila znanje, strpljenje i ljubav prema radu rukama. Nakon odlaska u mirovinu njezina se stvaralačka energija ne smanjuje – naprotiv, dobiva još više prostora i vremena. Već više od dvadeset godina, a osobito posljednjih četrnaest otkako je u mirovini, teta Štefa intenzivno izrađuje mraclinske plemenitaške poculice, tradicijska oglavlja udanih žena. Ljubav prema ručnom radu prati je cijeli život – od goblena, pečkog veza, stolnjaka i nadstolnjaka – a poculice su danas njezin najprepoznatljiviji i najdraži rad.

^{Teta Štefa izrađuje novu mraclinsku poculicu (fozo: Zvonimir Šafar)}

Znanje o izradi poculica naučila je od tete Nade Kos Fabijanove, dugogodišnje i cijenjene izrađivačice ovih vrijednih oglavlja, a to znanje teta Štefa i dalje s poštovanjem njeguje i prenosi kroz svoj rad. Do danas je izradila brojne poculice, a mnoge od njih nesebično poklanja prijateljima, rodbini, obitelji, ali i Kulturno umjetničkom društvu Dučec, čija je članica još od prvih međunarodnih smotri folklora u Zagrebu, čime trajno doprinosi očuvanju kulturne baštine Mraclina. Mraclinska poculica, kako sama ističe, posebna je i lako prepoznatljiva. Iako svako turopoljsko selo ima svoje specifičnosti – Kuče, Buševec, Lomnica – mraclinska se poculica ističe srcolikim oblikom s tri velike ruže na sredini, dvije gornje i jednom donjom, najčešće u crvenoj ili rozoj boji. Materijal za izradu danas nabavlja sa svih strana – trakice, perlice, konci, mašnice i čipka – no, kako teta Štefa često kaže, najvažniji sastojak je ljubav. To se vidi i osjeti u njezinu domu, ispunjenom koncima, čipkom i sitnicama koje svjedoče o predanosti, strasti i iskrenoj brizi za tradiciju.

^{Teta Nada Kos Fabijanova (5. listopada 1939. – 23. prosinca 2020. godine) i njene poculice (arhiva KUD-a Dučec)}

Koliko su nekada običaji i pravila bili strogo poštovani, svjedoči i zapis Božice Krznarić o pripremama za prvu Smotru folklora u Zagrebu 1966. godine. Tada se, na zahtjev organizatora, inzistiralo da na izvođačima sve bude izvorno i točno prema običajima. Iako su djevojke nosile nošnje i poculice svojih majki i baka, problem je nastao oko razdjeljka u kosi. Starije žene nisu dopuštale odstupanja: „Kad se meče pecelica, lasi moraju biti svi začesani unatrag, bez steze. Stezu nose puntače! Vi ste plementašice i nemrete metati pecelicu na lasi ze stezom – i kvit!“ Taj ton nije ostavljao prostora za raspravu i jasno je pokazivao koliko je svaki detalj bio važan. Upravo iz te generacije mladih folklorašica koje su učile ta pravila dolazi i teta Štefa.

Danas, zahvaljujući rukama tete Štefe i njenoj predanosti, mraclinske poculice i dalje čuvaju identitet i kulturnu baštinu našeg kraja. Svaka nova poculica koju izrađuje nastavak je tradicije koja se njegovala generacijama, a Mraclin i Turopolje ponosno čuvaju svoju priču. Teta Štefa voljna je prenijeti svoje znanje mlađima da tradicija mraclinskih poculica živi i u budućnosti.

^{Radovi tete Štefe (foto: Zvonimir Šafar)}