Tvrtka Eko-deratizacija najavljuje uništavanje komaraca u naseljima Velika i Mala Buna, Okuje, Mraclin, Lazi Turopoljski, Buševec, Ogulinec, Turopolje i Rakitovec danas između 18.30 i 21 sat.
“Pozivaju se građani da bez potrebe ne izlaze na ulicu u vrijeme zamagljivanja, a osobito se to odnosi na osjetljivije osobe kod kojih bi preparati koji se koristi mogao izazvati iritaciju dišnih puteva”, kažu iz tvrtke i poručuju pčelarima da na dan suzbijanja komaraca pčelama onemoguće izlaz iz košnica.
U ovoj petoj objavi želio bih posebno naglasiti jednu stvar. Napisao sam pismo prijatelju i zamolio ga da se promijeni, a velika je mogućnost da je on i sada i uvijek bio bolji čovjek od mene. Namjera mi nikako nije bila nekome držati propovijedi, za te stvari postoje ljudi puno kompetentniji od mene. Namjera i želja mi je samo jedna: da bez ikakve taštine i naših ljudskih slabosti, čim više ljudi, otvorenih srdaca i duše iz našeg lijepog Mraclina, ode i pokloni se našoj Nebeskoj majci i zaštitnici, Gospi Vukovinskoj. Okusio sam predivnu milost koju ona može isprositi od svojeg Nebeskog sina za nas i želio bih da vas nikad ništa ne sprječava kako bi je mogla podijeliti i svima vama!
Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…
V. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti:
Svakog dana Isus nas zove k sebi. U bezbroj situacija i slučajeva koje zbog naših zatvorenih i tvrdih srdaca ne vidimo. Njegovi pozivi traju danima, mjesecima kod nekih i godinama. Svako neodazivanje na Božji poziv, svaki način života koji nije od Boga, hrabri sotonu i približuje nam ga na poslu, u školi, u obitelji. U raznim oblicima bolesti, rata i najgorih stvari. Zašto bi Bog nakon svega bio kriv za to kad je općepoznato da zlo i sotona postoji i da je tu među nama? Bog nije servis ni automat, Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego za moliti kad se zlo dogodi. Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego ga kasnije, kad je kasno, moliti. Ali unatoč svim tvojim slabostima, Bog te voli jer si njegovo dijete! Koji to roditelj unatoč lošim stvarima koju je dijete učinilo, ne prihvaća to dijete natrag i ne voli ga još više. Tako govori i Isus u prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11). C. S. Lewis piše: ”Bog nam šapuće kada smo radosni, govori nam putem naše savjesti, ali viče kada smo bolni. To je njegov megafon za buđenje gluhoga svijeta… Bez sumnje, bol je kao Božji megafon vrlo užasan instrument; može odvesti do konačne i nepovratne pobune. Međutim, pruža jedinu mogućnost zlom čovjeku za poboljšanje. On otklanja veo; postavlja stijeg istine u utvrdi pobunjeničke duše.” To se pokazalo u pravo vrijeme i u kršćanskom iskustvu. Postoje mnogi ljudi koji su počeli razmišljati o Bogu zbog patnje kroz koju prolaze zbog gubitka voljene osobe, narušenih odnosa ili nečega drugog. David Watson napisao je prije smrti: ”Nema sumnje da su trpljenjem milijuni kršćana kroz stoljeća postali nalik Kristu. Poznajem mnoge koji su bili izvana lijepi, preoblikovani kroz bol. U stvari, oni koji su doživjeli više Božje ljubavi i od drugih, prošli su kroz više patnje. Kada zdrobite lavandu, pronaći ćete puninu mirisa, stiskanjem naranče, dobit ćete slatki sok. Isto je i s patnjama i ranama kroz koje razvijamo mirise i slatkoću Isusa Krista u našim životima. Agnostički profesor filozofije sa Sveučilišta Princeton postao je kršćanin nakon pozornog proučavanja života nekih velikih pobožnika iz povijesti Crkve. Ono što ga je posebno pogodilo bila je njihova zrelost u trenucima boli. Često su trpjeli velike nevolje, mnogo jače od drugih ljudi, a ipak u svoj toj boli njihov je duh slavno svijetlio usprkos gađenju. Taj je filozof postao uvjere kako je neka sila djelovala u njima i to ga je saznanje dovelo Kristu.” (iz knjige ”Fear No Evil”).
Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve i velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?
Vijeće mjesnog odbora je na svojoj III. sjednici, održanoj 17. srpnja 2017., razmatrajući pristigle molbe na natječaj za poslove domara, većinom glasova donijelo odluku da se na te poslove imenuje Antun Galeković Rudan, Braće Radića 72/1.
Inventura postojećeg stanja i primopredaja od dosadašnjeg domara Matije Kosa, izvršena je 2. kolovoza, te vas molimo da se od danas za sve poslove vezane uz naš Društveni dom, obraćate Antunu Galekoviću na telefon 62 68 164 ili na mobitel 091 418 9814.
U siječnju smo fra Bonaventuri Dudi uz rođendanske čestitke poželjeli da iduće godine dočeka 50. obljetnicu cjelovitoga hrvatskoga prijevoda Biblije, jednoga od najvećih izdavačkih pothvata u našoj povijesti, kojemu je stajao na čelu. Ali, Bog je sa svojim velikim službenikom imao drugi plan: naš najpoznatiji franjevac, teolog, bibličar, orguljaš i karizmatični propovjednik, dragi fra Bonaventura Duda, napustio nas je danas, u 94. godini života.
Podrijetlom s otoka Krka, rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine, a školovao se na Sušaku, a potom i u Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu. Zbog teških obiteljskih prilika njegova sestra Ita bila je smještena u dječju koloniju u Mraclinu, u obitelj Katice Kos, a iz toga vremena datiraju čvrste i brojne veze fra Bonaventure s našim mjestom i Mraclincima. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i u tom se razdoblju profilirao i kao glazbenik. Za svećenika je zaređen 1950. godine. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, gdje je postigao biblijski licencijat.
S franjevcem Zorislavom Lajošem 1963. pokreće današnji Glas Koncila, a doprinos po kojem će ga pamtiti generacije dao je sa fra Jerkom Fućakom s kojim je – pod političkim, intelektualnim, ali i ljudskim pokroviteljstvom velikoga pjesnika Jure Kaštelana – okupio izniman urednički tim koji će 1968. godine u izdanju Stvarnosti objaviti prvi integralni prijevod Biblije tiskan u Hrvatskoj.
Gledam u prazan papir ispred sebe. Ne znam od kuda i kako da počnem. Vijest o smrti tete Slave, duboko me potresla. A znam je čitav svoj život, uvijek tu negdje u blizini, još od djetinjstva, kada bih često kao djevojčica svraćala u kuću gdje je rođena. Voljela sam slušati njezine priče, o prošlim danima, o starini. Upijala sam mudrosti života kojima me je obasipala.
Dugogodišnja članica našega zbora, pjevala je drugi glas, i nekako uvijek bih se gurala kako bih sjela do nje da učim i naučim pjevati. Slušala sam i upijala znanje koje mi je nesebično davala. Bila mi je čast pjevati uz tetu Slavu, jer sve što znam o pjevanju, naučila sam upravo od nje.
Svaki naš susret bio je srdačan, jer teti Slavi nisi mogao reći samo „Dobar dan“, morao si, jednostavno si morao, zastati i popričati. Dok ovo pišem, gledam je kako laganim koracima ide prema Crkvi svetoga Vida, na svakodnevnu molitvu. Svojim je glasom godinama slavila svetu misu pjevajući u crkvenom zboru.
S tugom se opraštam od tete Slave, teško prihvaćajući činjenicu da se više nećemo sresti, no ostaje neizbrisiv trag jednostavne, skromne žene koji ću vječno čuvati u svojem srcu, mislima i molitvama. Hvala ti, draga teta Slava, za svaku priču, pjesmu, za svaki susret.
Bliži nam se hodočašće Gospi Vukovinskoj i devet dana zavjetnog hoda od Mraclina do Vukovine. U vjeri i nadi da će nam se ove godine pridružiti više ljudi nego prošlih, odlučio sam napisati pismo svojem prijatelju. Sastoji se od pet dijelova koji komentiraju uobičajene izlike i objavljujem ga u pet objava.
Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…
IV. Ja se doma pomolim, kakva ispovijed i misa:
Htjeti živjeti s Isusom, ali bez Crkve, apsurdno je, rekao je Pavao VI. Ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve, rekao je papa Franjo. Međutim, da zaista vjeruješ kako si član jedne, istinite Crkve koju je utemeljio sam Krist i koja je neophodna za tvoje spasenje, nikad je ne bi napustio. Najveća pogreška koju mnogi katolici čine jest da doživljavaju svetu misu kao ”još jednu crkvenu službu”, sličnu onima koje imaju druge religije. U misi, Kristova žrtva na križu je uprisutnjena, slavi se sjećanje na nju i primjenjuje se njezina spasenjska moć. Tridentski koncil kaže da je Krist svojoj Crkvi ostavio ”vidljivu žrtvu koja bi trebala predstavljati onu krvnu jednom prinesenu (žrtvu) na križu i koja bi bila uspomena na nju do kraja vremena, i čija bi se spasonosna snaga primjenjivala za oproštenje onih grijeha koje mi svaki dan činimo”. Kada pohađamo misu, mi se mistično prebacujemo na Kalvariju, gdje se možemo sjediniti s Kristovom žrtvom i prikazati Ocu. To se kod kuće nikako ne može doživjeti. Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi. Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom, ali znaju smetati i zbunjivati. „Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.“ Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed.To je pokušaj smirivanja savjesti. Jedino oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ako netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak. „Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.“ Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom. Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe. Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo. Uostalom, ako kažeš da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed?
Ovim izjavama koriste se uglavnom jadni ljudi koji žive kao da će trajati zauvijek, a već i kod najmanje zubobolje pokazuju svoju nemoć. Donekle bi se dalo shvatiti kad to rade nevjernici ili ateisti, ali zanimljiv je provjereni podatak da su to izjave uglavnom onih koji se deklariraju kao vjernici. Postoji bezbroj slučajeva gdje oni za svoje prijatelje, članove obitelji ili prijatelje s posla i škole, koji se promijene, okrenu Bogu i vjeri, kažu da su prolupali! Bolji su, pošteniji, vrjedniji, iskreniji, spremniji za pomoć… U našem svijetu na žalost, to su sasvim dovoljni razlozi da te tvoji najbliži (prvo oni) optuže kako si skroz prolupao. Sve ovo vrijeme dok su takvi živjeli u totalnoj suprotnosti s našom vjerom, oni su bili face, zanimljivi…
Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve, velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?
Pomalo. Eto, to je filozofija ljudi s Visa. Šest slova, od toga dva ista. Po–ma–lo. I možeš se ti postaviti na glavu, možeš leć’ na rivu pod palme, briznuti u plač i lupati rukama i nogama, poput nekog nezadovoljnog i razmaženog klinca, ali ovi na Visu će opet: – Pomalo.
Palme na otoku sreće
Kad smo već kod palmi, u Visu ih je stvarno – 14. Sjedim u hladu, na klupi, ispod tih 14 palmi na otoku sreće, baš koje su opjevali iz Daleke obale, još je iza nas i konoba – ‘Val’., i bistrimo višku filozofiju.
– Ne znam ni ja. Ali, na Visu se tako i pozdravljaju: – Pomalo. Nema žurbe, nema priše, što ja znam… – veli mi Zagrepčanin. S kime god sam razgovarao, otkako sam stigao na otok – nitko u žurbi. Ali, ništa ne možeš ni riješiti. Svi, vele: – Kasnije. Čut ćemo se. Jedini koji jure, su viški taksisti. Ti samo deru – gore, dolje. Ostali, kao da je vrijeme stalo.
Ovdje su po tome zaista poznati, razmišljaju tako i na drugim otocima, i drugdje će, prema jugu, na Korčuli ili Mljetu, govoriti ‘pomalo’. Ali Višani su ‘pomalo’ najbolje usavršili. Kopam ja malo dublje po tom, viškom pitanju, pa pitamo konobaricu, pa se i ona muči kako u praksi objasniti tu filozofiju. Otprilike ide ovako. Sezona je. Naravno, ledomat se pokvario. Nema leda.
A razgovor ide, otprilike, ovako: – Jesi naručio ledomat? – Jesam. – I, kad dolazi? – Doći će. – A kad? – Pomalo… Doći će. I, na kraju, i dođe. Ali, možda i za dva mjeseca. I svi smireni, nema žurbe, nema frke. U konobi Vis, najstarijoj na otoku, prvoj gdje se uopće jelo, sjedim s unukom gospođe koja je imala prvi lokal na otoku. Antom Ilićem, zvanim Tonći.
– A kako ću ti ja sad to objasnit? – pita me Ante, pa nastavi: – Pomalo. Pomalo… nema tu neke mudrosti. Moraš se roditi na Visu da bi to osjetio. Nije se lako tako ponašati, ali evo, moji su u ovoj kući više od 300 godina, i svi su bili ‘pomalo’. Zastane, zavuče se malo dublje u hlad, pa kaže:
– Kad te najviše gone, kad je priša, onda treba biti najkoncentriraniji na svitu. Gost ne smije osjetiti žurbu. Ne smiješ nervozu prenijeti na njih. Pa ja tu, u restoranu, imam wi–fi, ali gostima neću dati šifru. Neka im je, pomalo, neka se osjećaju kao kod kuće – govori. A kako ribar živi pomalo?
– A naši stari su nas naučili. Radi četiri sata ujutro, svaki dan, i doći će do kraja. Kad-tad. Moderno je društvo, danas, naviklo da je sve brzo. Eto, dođe turist, on hoće vidit Hvar, Bol, ma sve u dva dana. Pa kako će to? Mora pomalo. Ovako, na brzinu, nisi ništa osjetio. Osjećaji, mirisi i okusi, nisi ih stigao pokupiti. Nisi ništa stigao, samo si jurio! I zato treba…
Pomalo, kužim, velim mu. Pijemo vodu, sparina je, nema se ni gdje žuriti. S jahta u luci iskrcavaju se turisti, neka grupa mladih u kolicima gura gajbe piva, drugi nose vodu, opremaju se za daljnji put. Za plovidbu. A kako ću ja, pitam dečka koji se rodio na terasi na kojoj sjedimo, na samoj viškoj rivi, kad sam svaki dan na putu. Svaki dan – drugi grad. I kako pomalo?
Spremni samo za lozu
– Stvari će se, kad-tad same riješiti – kaže Tonći pa poentira: – Sve što čovjek napravi u životu, radi korak po korak. Pomalo. Za pravu divojku, za pravu stvar, triba vremena, zar ne? Jednostavno je. Mi bismo rekli, tu na Visu, hoće se vremena… OK, ali kad prestaje biti pomalo, interesiram se. – A nikad… Iako. Znaš kad nije pomalo? Napokon, eto, da se nešto pokrenulo, kad nije? – Vidi, ja imam 5500 svoje loze. Imam vino crno i bilo. A kad u petom, šestom, sedmom mjesecu, grožđe treba brigu, e tad treba bit ‘atento’. Atento, kao spreman? – Da. Kad grožđe raste, e tad sam od jutra u polju, a cijele dane zatim u gostioni. Tada jedino brzam, tu je vrijeme važno – veli. Priča kako su stari Višani, njegovi preci, pokrili ‘terasama’ cijeli otok, od zemlje koju se nije moglo obrađivati, napravili obradivu površinu. – Pomalo su radili, dan po dan, i eto, napravili. Vidi, mi smo ljudi s Mediterana, nama je u krvi da smo žestoki i srčani. Pa da Ivanišević nije imao srca, ne bi pobijedio na Wimbledonu. Žestoki smo unutra, a na van smo – smireni. Priča mi o sebi.
– Ja ti šest mjeseci šutim. A kad krene sezona, onda šest mjeseci – ne prestajem pričati. Treba to izdržat. Pritisak. Zato je, kažem, pomalo… Višani, kažu to i drugi, sve rade dulje od drugih. – Ma mi i mislimo dulje – smiju se.
– Kad nešto kupujemo, mislimo dulje od drugih što ćemo kupiti. Ali, na kraju, kupimo najbolje i najskuplje. Zato nas Splićani i zovu – Amerikanci. Svaka čast, stresa ovdje kao da i nema. Neka im, samo teško se prebaciti u taj film. U urbanoj džungli, s ovom filozofijom, teško će se prehraniti. Ali, treba probati. Pomalo.
