Badnjak u Turopolju
NaÅ”i djedovi i bake joÅ” se uvijek sjeÄaju dobrih starih obiÄaja. Cijeli Badnjak pripremala se hrana koju su jeli za BožiÄ. Peklo se meso i krvavice, radili su i gibanicu, ali to se jelo tek kad se doÅ”lo s polnoÄke, jer se za Badnjak postilo. Prije odlaska na polnoÄku obavezno se kitilo božiÄno drvce. Nekad je to bila samo grana od bora koju su ukraÅ”avali orasima i bombonima koji su bili umotani u sjajne Å”arene papire, koji su nastavili visiti na grani i nakon Å”to su pojeli bombone.
Ispod okiÄeng bora obitelj se družila uz posnu veÄeru. Jele su se Å”trukle, a nakon toga u kuÄu se unosila slamica, koju je obiÄno nosio najstariji muÅ”ki Älan obiltelji. Djeca su u kantici nosili žito i svijeÄu. Svijetlo se ugasilo i uÅ”li smo u kuhinju. Onaj tko je bio glavni, tada je govorio: Daj nam Bog picekov, racekov, telekov, pajcekov, žira i mira i zduÅ”noga veliÄenja. Tamo gdje je bilo cura tu se joÅ” reklo i lijepih deÄkov. Na slami se obitelj zajedniÄki molila, a onda su svi otiÅ”li na polnoÄku.