Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji našeg portala,
vama i članovima vaših obitelji želimo čestit Božić. Svima vam želimo obilje osobnog i obiteljskog zadovoljstva i da vas u svemu prati Božji blagoslov. Sveti Augustin je rekao: “Čovječe, probudi se! Za te je Bog postao čovjekom. Digni se, pospanče, i ustani od mrtvih i Krist će te prosvijetliti. Za tebe je, velim, Bog postao čovjekom”.
Uredništvo portala
Društvo žena „Anđela Lovreković“ sinoć je prigodnim programom vokalne i tamburaške skupine KUD-a „Dučec“ završilo Advent u Mraclinu. Kroz prošla četiri tjedna, subotom i nedjeljom, Anđele su organizirale radionice za djecu, te druženja uz kuhano vino i kolače. Na štandovima u Parku Tomislava Hrkovca, moglo se je kupiti i pokoju sitnicu za prigodni poklon.
Sinoć, nakon svete mise, ispred kapele svetog Vida zapaljena je četvrta svijeća, a potom su Anđele pozvale prisutne mještane u Park. Članovi Vijeća mjesnog odbora, zapalili su svijeće i položili cvijeće kod spomenika poginulom branitelju Tomislavu Hrkovcu, povodom 26. obljetnice njegove pogibije.
Vokalna i tamburaška skupina KUD-a „Dučec“, izvela je nekoliko božićnih pjesama, a Anđele su sve prisutne počastile kuhanim vinom, slancima i kolačima. Predsjednica Društva žena zahvalila je svima koji su sudjelovali u događanjima proteklih tjedana, dolazili na druženja i dovodili djecu na radionice, te pomogli oko kićenja sela. Možda odaziv mještana i nije bio tako velik, možda se je potkrala i pokoja greška, no slijedeće godine Anđele će to popraviti i biti još bolje, naravno uz pomoć svih koji nose Mraclin u srcu.
Pozivom na Božićni koncert u organizaciji KUD-a „Dučec“ koji će se održati u petak 29. prosinca u 20 sati u Društvenom domu, te zahvalom svima koji su ovih dana bili uz Anđele, predsjednica Društva žena zaželjela je svima sretne i vesele Božićne blagdane.
U povodu 26. godišnjice smrti hrvatskog branitelja Tomislava Hrkovca (23. prosinca 1991.) članovi Udruge veterana Domovinskog rata – klub Tomislav Hrkovec – Mraclin, na Badnje jutro posjetili su njegov grob na groblju Vukovina. Na grobu i kod biste u Parku koji nosi njegovo ime u Mraclinu položili su cvijeće i zapalili svijeće u znak sjećanja i zahvalnosti prijatelju i poginulom Hrvatskom vitezu.
Četiri su svijeće polagano gorjele na adventskom vijencu. Nigdje uokolo ni tračka svijetlosti osim njihova. Nikakve buke i vike. Vladala je savršena tišina, pa se jasno mogao čuti razgovor četiriju svijeća. Prva svijeća reče: «Ja sam mir! Ali nažalost ljudi danas o miru samo govore, ali mir zapravo ne žele niti se za njega bore. Pjevaju o miru, ali srce im je nemirno. Sazivaju mirovne konferencije i osnivaju mirovne snage, ali svakodnevno ubijaju i ratuju. Ni običnu tišinu više ne podnose, a kamo li mir duše. Mislim da sam ljudima suvišna i nepotrebna. Što sam gorjela, gorjela. Kad me nitko više iskreno ne želi najbolje da se ugasim». I odmah se ugasila.
Druga svijeća reče: «Ja sam vjera! Nažalost ljudi danas imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Sjete me se samo kad su bolesni, žalosni, tjeskobni, kad su u problemima i kad ne znaju izlaza… Boli me što često osjetim da sam im suvišna, da im smetam, da ugrožavam njihovu slobodu. Oni danas vjeruju samo u ono što vide i čuju, što mogu dodirnuti i osjetiti. Vjeruju u ono što mogu dobro unovčiti, a ja te «vrijednosti» nemam. Ja sam nešto sasvim drugo. Ni ja ne vidim više smisla svom postojanju. Nema smisla da i dalje gorim!» Tek što je to izgovorila puhnu lagani povjetarac i ugasi je.
Videći što se događa treća svijeća progovori: «Ja sam ljubav. Ali ni ja nemam više snage. Tako sam žalosna. Svi govore: ljubite se, volite se. Pa i sam Bog kaže: «Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio». Ali među ljudima ja zapažam tek mrvice ljubavi. Žao mi je što brkaju ljubav i sebičnost, što poistovjećuju ljubav i užitak. Žao mi je što su me obezvrijedili i ponizili, što ne ljube više ni Boga, a i ni svoje bližnje! Smrtno su me ranili.» Izustivši to, nestade njezinog plamena – ugasi se i treća svijeća.
U sobu uđe djevojčica i ugleda tri ugašene svijeće. «Što je ovo»! – upita tužnim glasom – pa upalila sam vas da svijetlite do kraja. Zašto ste prestale gorjeti?» Grlo joj se stegnu , a suza se pojavi na njezinom oku. «Ne budi tužna i ne plači – progovori četvrta svijeća: dok god ja gorim možemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam nada». Dok je upaljenom svijećom vraćala svjetlo ugašenim svijećama djevojčici se široki osmjeh pojavi na usnama a oči zablistaše od radosti.
Dok god u našem životu gori svijeća nade i ufanja u Božju providnost i bolje sutra, moguće je bar polagano paliti one pogašene svijeće mira, vjere i ljubavi. Došašće je vrijeme nade u Božji dolazak, iščekivanje Božjeg svjetla koje donosi mir, učvršćuje vjeru, upotpunjuje i usavršuje ljubav. Sve dok se nadamo, dotle i Bogu ususret koračamo.
Neka stoga nikada ne ponestane nade u srcima našim. Neka svatko od nas bude sredstvo u rukama Betlehemskog Dijeteta da bismo podržavali nadu, vjeru, mir i ljubav u vlasitom srcu i u srcima naših bližnjih.
Izvor: Svjedočanstvo i vjera
Danas je našem – prije svega prijatelju, a onda branitelju i heroju – Tomislavu Hrkovcu, godišnjica pogibije. Koliko uzvišenih stvari čujemo u toj rečenici, poznato je svima nama koji smo odrastali s njim, ali poznato je svima u domovini i svijetu koji su imali čast da u životu naprave nekoliko koraka s ljudima spremnim na tako časnu žrtvu. Drugi dan nakon tvoje pogibije smo te, Tomislave, vidjeli u bolnici sa zavojima oko glave, pod kojima su se nazirale samo tvoje oči, već zatvorene, ali još uvijek žive.
Kako uzvišeno si to napravio, prijatelju, pokazavši da si uvijek mislio ozbiljno kad si o nečemu govorio. Pod granatama, s druge strane Kupe, spašavali ste ranjene prijatelje od kojih su neki i danas među nama. Mnogi imaju obitelji, djecu i svoj život u prelijepoj nam Domovini, koju nam oduvijek žele uzeti. I danas je vrijeđaju, gaze, i govore da vas, koji ste za nju dali živote, treba zaboraviti. Prijatelju naš, dok je nas, zauvijek će biti i uspomene na tvoj lik i preuzvišeno djelo. Evanđelje po Ivanu (15, 9-17) jasno nam govori: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
Otvorenja Parka Tomislava Hrkovca (snimio Josip Vranić, tajnik Udruge 153. brigade HV- Velika Gorica)
Ove godine na Badnjak nema posta! I to zato što Badnjak pada u nedjelju, što je samo po sebi zbunilo katolike jer nisu bili sigurni moraju li te nedjelje ići na misu ili se kao nedjeljna misa računa ona na Badnjak, tzv. polnoćka. Odgovor je – mora se i na redovitu nedjelju misu i na onu u pola noći.
Priprava za Kristovo rođenje Kada četvrta nedjelja došašća koincidira s Badnjakom, ta nedjelja zauzima prednost pred Badnjakom zbog teološke važnosti i intenzivnije pripreme za blagdan Božića. Nedjelja uoči Božića neposredna je priprava za Kristovo rođenje i sadrži drevna proroštva o Mariji i Mesiji te evanđeoske perikope o skorašnjem Kristovu rođenju. Marija na taj način u došašću postaje figura, odnosno najsavršeniji primjer i uzor iščekivanja izraelskog naroda i iščekivanja Crkve. Marija, koja je sama sačuvana od grijeha, donosi svijetu Krista Spasitelja, a vrijeme došašća najizvrsnije je vrijeme iščekivanja i pripremanja za prihvaćanje toga dara u Kristovu rođenju – kaže vlč. mr. Milan Dančuo, asistent na katedri liturgije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, objašnjavajući kako vrlo važnu dimenziju adventskog vremena naglašava upravo četvrta nedjelja došašća te stoga dobiva prednost u odnosu na Badnjak. I sama nedjelja će tijekom cijele liturgijske godine imati prednost pred drugim slavljima jer je tjedni spomen na Kristovo uskrsnuće: stoga je nedjelja uvijek dan radosti i susret s Kristom uskrslim u otajstvu euharistije. U nedjelju se stoga ne provodi post i nemrs, što je karakteristika i korizmenih nedjelja tijekom kojih se za vrijeme korizmenog hoda vjere prekida post i pokora kako bi se osvijestilo ono što je najvažnije za život vjernika, a to je Kristovo uskrsnuće – tumači mr. Dančuo, dodajući kako je Badnjak po svojoj naravi i nazivu dan iščekivanja Kristova rođenja u betlehemskoj štalici, dan bdjenja, pokore, posta i molitve bez posebnog liturgijskog slavlja, osim večernje mise bdjenja koja je već dio proslave božićnih otajstava.
Stoga će se i nedjeljna radost ove godine dolaskom Badnje večeri pretvoriti u radosno iščekivanje: nedjeljne večernje mise se ne slave jer se misama bdjenja, odnosno polnoćkama prihvaća i proslavlja Kristovo svjetlo i dolazak na svijet rođenjem u betlehemskoj štalici – kaže on, no naglašava da premda je Badnjak u hrvatskoj tradiciji ukorijenjen kao dan posta, nemrsa i pokore, ove godine na Badnjak neće se postiti upravo zbog toga što Badnjak prepušta prednost četvrtoj adventskoj nedjelji. Umjesto posta i nemrsa na Badnjak, postiti se može u petak i subotu uoči četvrte nedjelje došašća ili samo u subotu, a u nedjelju kao spomen na Kristovo uskrsnuće kršćani žive u radosti, bez posta i pokore, susret s Gospodinom u misnom slavlju i pripremaju se za skorašnji Kristov dolazak u rođenju – kaže mr. Dančuo.
Izvor: Večernji list
U utorak, 19. prosinca 2017., u PŠ Mraclin održana je priredba “U čast prvoškolcima”.
Sve okupljene pozdravili su ravnatelj škole, gosp. Damir Bedić i predsjednik mjesnog odbora Mraclin, gosp. Tihomir Hubak, te nam uputili nekoliko riječi.
Okupili smo se u čast našim najmlađim učenicima kako bismo im zaželjeli uspješan početak školovanja. Bezbrižnost i zaigranost neka im i dalje ostanu dio njihovog djetinjstva i odrastanja. Prvoškolci su nestrpljivo iščekivali da nam pokažu što su do sada naučili pa su za ohrabrenje nagrađeni velikim pljeskom. Svojim pjesmama, recitacijama i igrokazima razveselili su nas i učenici ostalih razreda koje su pripremili sa svojim učiteljicama. Nakon svečanosti uslijedio je domjenak koji su pripremili roditelji učenika prvog razreda. Prvi razred i njihova učiteljica Marina Novosel primili su simbolične poklone za novi početak.
Ovim lijepim druženjem, uz pjesmu i ples, priveli smo kraju prvo polugodište ove školske godine.
Klaudija Radman Livaja, učiteljica
Kraj je godine, svi nekaj biraju. I kad treba i kad ne treba krajem godine se bira. Gdo je bil najbolji, gdo je najviše doprinel, gdo je najmenje kvara napravil; sve je to podložno kojekakvim izborima. Gdo je najbolji športaš, koja je glumica – a koja je momentalno tv ili radijska voditeljica – bila najlepša, koja je pevačica snimila najviše spotova u bazenu, a koja okružena mišićima svih tih ‘tjelesnjaka’, pa koja je mogla najviše bespotrebno pripovedati. Pa zatim, koji je nogometaš najviše ‘napravil na nogi’, ko je najviše sličan Draženu Petroviću, gdo je najbolji v regije po pitajnu varanja, obmanjivanja i vlastite promocije (e tu je konkurencija zasigurno najjača), a ko se najviše put javil za reč v rvackom saboru i povlekel tablicu z natpisom ‘replika’. Pa gdo je najviše penez pokral z gradske blagajne v Slavonije, a gdo v Karlovcu, te gdo je najviše zaposlil stranačkih istomišljenika na onim mestima gde ih je ionak, praf za praf, preveč i nisu baš potrebni, kaj je je… I sve u brojkama, i sve u riječima, ali nigdje slike, a bogme retko ni tona; corpus delicti se išče, dakako. Ako baš mora.
Kad već svi biraju i portal Mraclin.hr ima svoj izbor. Naravno, da stvari ne bi krenule po zlu ja ću se pozabaviti – Mraclincem godine. O Mraclinčicama, dakako, sve najbolje, sve najljepše, ali – bi rekli v Gruntovcu – sem ni najboljše vpučen, pa… A mnoge bi i zamerile, dodale da nemam pojma (kao da ja toga nisam svjestan), da ne znam plesati i tak to. A kak najpoznatiji Štuban još uvijek obitava v Gruntovcu mi se ‘gruntovečke retorike’ još uvijek pridržavamo…
BROJ PET – NITKO
Omiljena kategorija svih izbora je zajednički nazivnik – NITKO. Tu se svi mi pronajdemo, jer dovoljno je dana kroz godinu kada je osjećamo kao NITKO, kada smo umorni i sumorni kao NITKO, kada nas NITKO ne želi u blizini i kada nam NITKO ne može pomoći. NITKO nam nije kriv kaj su nam kolnici uski i grbavi, a pločnika nema, a NITKO nam, ako nećemo sami, neće ni pomoći. Zato NITKO – zasluženi Mraclinec broj pet.
BROJ ČETIRI –Vitomir ŠTUBAN
Gle, kakav bi to bil izbor kojeg piše Štuban, a ne ga nijednog?! Nikakav. Vito, foto by Vito, je naš najzaslužniji i najuvaženiji član i jedan od najpoznatijih Mraclincef. Kad krivo procijeni broj gledatelja na našem najvećem stadionu svi ga zezaju; kad tu i tam napiše da je nogomet slab, da ne kaže jedva gledljiv, opet svi njega špotaju. Treba zdržati sve te kritike i ostati imun. On je zato u svemu – u vatrogastvu, u nogometu, u veteranima Domovinskog rata, kaže da je nekad i plesal u KUD-u, danas piše o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu (od Buševca, preko Bune do Velike Gorice), a kak Rođo ne želi da ga hvalimo (i slavimo), a kum Zdravko ‘se gnuša zapada’… Vito je ove godine bil poslušan muž svoje žene, prisutan na svim domjencima i feštama, napisal je tisuće riječi koje je naplatil sa dva-tri naslova, poslikal je tisuće slika koje je naplatil sa tri-četiri naslova i ako je ‘igdo bil Štuban ne mestu’ onda je to naš Vitko, Vitomir Štuban, Šarga se piše.
BROJ TRI – Vjekoslav KOVAČIĆ
Gle, kakav bi to izbor bil bez jednog Kovačića. Nikakav. Izbor bez Kovačića i nije izbor. To je više farsa. A konkurencija kod Kovačićef je velika. Eto, Marijan baš ovih dana dovršava radove na čuvenom Kokotanovom čardaku. On bu tak lepi da ga dva Halida ne budu mogla opjevati. Z njega se baš nikakva pjesma ne bu čula. Ali pjesma i sve oko nje obilježilo je jednog od Mraclincev godine, a to Vjeko sigurno je. Već stanovito vrijeme sve se kreće i pokreće iz njedara tog našeg KUD-a, a ak društvo štima znači da mu precednik ni za hititi. Kaj da Vam više pripovedam, sve ionak bolje znate od mene. A u tvrtki isto sve štima, šetnje po noći su mu se doduše smanjile, trebalo je odraditi sve te svadbe, ali zato ljetni tenis – Đis, Rocky i Kova – to još nekak i ide. Vjekoslav Kovačić, Mraclinec broj tri ovoga leta; da ni malo prenisko plasiran? Kaj znači, sve je to ionak – odokativno!
BROJ DVA – MRACLINSKI MUŽ KAO TAKAV
Mraclinskog muža kao takvog, a to svi znamo, nazivaju parikožar. Pari se s najboljima, od posebne je kože, izdržljiv koliko treba ili taman i ne da se za..bavati baš svakome, posebno ne za povremene namjene i usputno. Kad se treba primiti za džep ili za čokanjec, tu je mraclinski muž kao takav – jak. Kad se treba primiti kolinja, kotla ili kopanja tu također nikakvih problema nema i ne smije biti.
Mraclinski muž kao takav neće više ispijati samo kave. Aktivirat će Zakon dva stopala koji jednostavno kaže: Ako ne možeš nešto napraviti ili doprinijeti ili ako ne možeš nešto naučiti uporabi svoja dva stopala i idi dalje. Nestani.
Mraclinski muž smatra da bavljenje tuđim životima treba proglasiti olimpijskom disciplinom. Naime, svi su u treningu, a postoje i različite discipline: tračanje na blizinu i na daljinu, tračanje na kavi, na eventima, tračanje preko društvenih mreža i tračanje porukama. Mraclinski muž je na tim mjestima izgubio doticaj s tračevima na vlastiti račun, što naravno ne znači da su ga prestali tračati. Izgubil je i Martinje ove godine, pa se gazda Trumbetaš s pravom pital – pa kakvi ste vi to muži? Mraclinski.
BROJ JEDAN – RATKO CVETNIĆ
Ne znam kako je sa vama, ali znam mnoge ljude koji imaju punu kuću uspomena, manje ili više prašnjavih. Koji čuvaju dogorjele svijeće iz nekih bitnih trenutaka, ulaznice sa koncerata na kojima se ni datum ni izvođač više ne vide, osušene ruže i kutije od davno izgubljenih stvari, nakita ili sačuvanih pisama. Mnogima se tako po ladicama života nalaze i ljudi koji im guše prostor, zagađuju atmosferu i nude loše vibracije. Ratko će uvijek ponuditi mir, toplu riječ, rakiju i neke zaboravljene misli i citate. I moć.
Nemamo više kaj za dati im, tako barem mislimo, kao ni oni nama. Ali eto, tu smo zbog starih dobrih vremena koja čuvamo i tu su negdje oko nas. Dok konačno ne odlučimo da pospremimo svoj život. Lijepe riječi volimo čuti. Slušamo ih od Ratka. Tada nam uvijek i redovito pokloni nešto. Barem imamo nekoga.
Potrebno je vrijeme da shvatimo da sreća nije pun džep, nego puno zagrljaja. Potrebno je da sve prođe da konačno uvidimo vrijednost uspomena i ljudi s kojim smo ih stvarali. Potrebno je zimu prihvatiti samo kao zimu, a ne kao sjećanje na ono čega više nema. Nema nas. A ima Ratka.
Preostalo je još nekoliko dana ove 2017. godine. Uskoro ćemo datume pisati malo drugačije, a neki će ispraćaj ove stare godine iskoristiti kao neki novi početak. Dragi su mi ljudi koji vjeruju u nove početke, u druge prilike, u promjene. Ja, s druge strane, ipak mislim da će 2018. biti tek nastavak svega što je prošlo. Predobro poznajemo sebe. Nećemo se nikad promijeniti. Dragi moji i naši, Mraclinčice i Mraclinci – sve Vam najbolje! A ak i kaj zamjerite, sve ću Vam oprostiti!
