Relaksiranjem epidemioloÅ”kih mjera, vratio se život i u naÅ”a svetiÅ”ta. Sjećanja me vraćaju u rano djetinjstvo kad je moja baka Roža hodočastila na Mariju Bistricu. Danima prije nije mogla sakriti putnu nervozu, spremala je sve Å”to bi joj moglo zatrebati. Činilo se da ide na daleki put, Å”to je u ono vrijeme zasigurno tako i izgledalo. Mobilnost ljudi je bila manja i svaki izlazak iz rutine bio je lagani stres. Neizostavni dio prtljage bili su pohanci. I danas me pohani pileći bataci podsjećaju na izlete i hodočaŔća. 

Nije se mene posebno dojmilo to Å”to baka ide rjeÅ”avati svoje duhovne potrebe. Mene je veselio njezin povratak i ono Å”to je nosila u torbi. Autobus je hodočasnike iskrcao “pri Å”treke” i onda su pjeÅ”ice, uz pjesmu i upaljene svijeće, iÅ”li do crkve. “Majko Božja Bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas…”, orilo se po Mraclinu iz sveg srca i čiste duÅ”e. No, ja sam jedva čekala da taj protokol zavrÅ”i, da vidim Å”to je baka kupila. Iz nekog razloga je to obavezno bilo “čislo”, iako nije bilo jestivo i nakon nekog vremena bi nestalo. Ali, baka je kupovala i bebice, zipke, ormare, tako da je kolekcija bistričkih igračaka bila pozamaÅ”na. Jedne mi je godine kupila “kojneka”. Bili smo odgajani da poklone primamo sa zahvalnoŔću, tako da ničim nisam pokazala svoje razočaranje.Ā 

Marija Bistrica je preživjela ratove, države, vlasti, no unatoč svemu, Crna Djevica i dalje privlači stotine tisuća u svoje okrilje. Puno se toga i tamo promijenilo. Nekad su “bogci” bili sastavni dio Å”uÅ”ura, a ujedno i podsjetnik da nemamo nikakav hendikep, pa su ljudi darujući im koji dinar, bili uvjereni u svoju filantropiju i umirene savjesti krenuli dalje. Neki su novi vjetrovi otpuhali bogce u primjerenije odaje ovog druÅ”tva, dajući im zajednički nazivnik “osobe s posebnim potrebama”. Beskorisni druÅ”tvu, svojim su obiteljima ipak bilo portfelj koji se kapitalizira u jeku hodočasničke sezone, pa su kompenzirali svoje hendikepe sa dobiti za sebe i svoje obitelji. Je li se njima tamo pružalo ruke i umilnim glasovima mantralo “udijelite, udijelite” ili nisu imali izbora, nikad nećemo saznati. 

Marija Bistrica se mijenja u skladu sa vremenom i to je nezaustavljivo. Ono Å”to se nikad neće promijeniti je milina koja se razlije cijelim bićem, kad iz tisuće grla zaori “Rajska djevo, kraljice Hrvata…”. Čudan smo mi narod. Razdijeljeni do zadnjeg atoma kada je politika u pitanju, i ujedinjeni do zadnjeg atoma kada treba očuvati naÅ”u vjeru, naÅ”e običaje i tradiciju. Beskrajno se veselim tom djeliću naÅ”e tradicije – koji se gotovo neokrznut u svojim vjerskim obilježljima zadržao do danaÅ”njih dana – i skorom susretu sa Nebeskom majkom u Mariji Bistrici.

Zdravo, zdravo, zdravo Marijo!