Podijeli

Gledam u prazan papir ispred sebe. Ne znam od kuda i kako da počnem. Vijest o smrti tete Slave, duboko me potresla. A znam je čitav svoj život, uvijek tu negdje u blizini, još od djetinjstva, kada bih često kao djevojčica svraćala u kuću gdje je rođena. Voljela sam slušati njezine priče, o prošlim danima, o starini. Upijala sam mudrosti života kojima me je obasipala.

Dugogodišnja članica našega zbora, pjevala je drugi glas, i nekako uvijek bih se gurala kako bih sjela do nje da učim i naučim pjevati. Slušala sam i upijala znanje koje mi je nesebično davala. Bila mi je čast pjevati uz tetu Slavu, jer sve što znam o pjevanju, naučila sam upravo od nje.

Svaki naš susret bio je srdačan, jer teti Slavi nisi mogao reći samo „Dobar dan“, morao si, jednostavno si morao, zastati i popričati. Dok ovo pišem, gledam je kako laganim koracima ide prema Crkvi svetoga Vida, na svakodnevnu molitvu. Svojim je glasom godinama slavila svetu misu pjevajući u crkvenom zboru.

S tugom se opraštam od tete Slave, teško prihvaćajući činjenicu da se više nećemo sresti, no ostaje neizbrisiv trag jednostavne, skromne žene koji ću vječno čuvati u svojem srcu, mislima i molitvama. Hvala ti, draga teta Slava, za svaku priču, pjesmu, za svaki susret.

Počivaj u miru i neka te čuvaju anđeli nebeski.

5 komentara

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here