Autoservis i praona “Parikožar” u subotnjoj fašničkoj povorci

U mraclinskim kvartovima pod budnom palicom šefova iz KUD-a Dučec, traju pripreme za veliku fašničku povorku koja će krenuti u subotu 6. veljače u 14 sati.
Start za Turopoljski fašnik u Velikoj Gorici je iz Školske ulice gdje je predviđeno okupljanje i zagrijavanje za sve grupe. Fašnička povorka će nakon predstavljanja žiriju i turopoljskom narodu ispred Bijele ruže produžiti do velikog grijanog šatora u Parku dr. Franje Tuđmana, a potom kreće „razuzdana“ zabava za sve uz velikogoričke bendove.
Navečer se zabavite na koncertu legendarne grupe Psihomodo pop!
Sljedećeg dana, u nedjelju 7. veljače, povedite svoje klince i klinceze na Mali fašnik gdje ćete od 11 sati moći uživati u predstavljanju brojnih vrtićkih i školskih grupa.
Koga neće ni to zadovoljiti, u nedjelju navečer 7. veljače, neka dođe u restoran Za vašu dušu u Okuju gdje ga čeka Bal pod maskama uz Donacordi-Luna band.
Zbog potreba fašnika, svi vi koji koristite gradski prijevoz obratite pozornost na sljedeće promjene u redu vožnje. Autobusne linije 302 (Velika Gorica – Velika Buna), 303 (Velika Gorica – Kozjača) i 304(Velika Gorica – Mraclin) prometovat će od terminala, na Trg kralja Petra Krešimira IV., Sisačkom ulicom i sjevernom obilaznicom, odnosno Avenijom pape Ivana Pavla II., do Ulice Hrvatske bratske zajednice i Kolodvorske ulice, gdje će skretati lijevo u Ulicu Matice hrvatske te Ulicom Slavka Kolara, nastaviti uobičajenom trasom do odredišta.
IMG-20160204-WA0005

Kadeti u nedjelju počinju s pripremama

Nakon kratke zimske stanke u kojoj se mladež Mraclina regenerirala od naporne polusezone, došlo je vrijeme za povratak na sportske terene.
Graba će tako opet postati mjesto na kojem će se emocije sreće nakon svake pobjede, izmjenjivati s emocijama tuge nakon poraza. Naravno, sve to je dio sporta i zato ga toliko volimo.
Kadeti će prvi od mladeži isprobati Grabu i otvoriti sezonu. Preko zimske stanke masne naslage su se nataložile, a zbog financijske situacije nismo se odlučili na zimsku ligu i treninge u dvorani. Stoga rano počinjemo s pripremama na otvorenom.
U vjerojatno posljednjoj polusezoni na trenerskoj klupi, izabranici Daria Zgurića će u nedjelju izaći na teren i odraditi prvi trening od 15:00 sati.
Ovim putem pozivamo sve navijače i simpatizere na redovnu skupštinu ove subote. Prema izvještaju za proteklu sezonu i ovu polusezonu, znati će se više o odlascima i dolascima igrača.
O pripremnim utakmicama mladeži i nastavku priprema, bit ćete također obavješteni putem web stranice.

Lovačko društvo Jarebica Mraclin: Završena sezona lova

Posljednji vikend u mjesecu siječnju u većini lovačkih društava Lovnog ureda Velika Gorica obilježen je završetkom lovne sezone.

Tako je bilo i u nedjelju 31. siječnja u Velikoj Buni, u lovačkom domu lovačkog društva ¨Jarebica¨ Mraclin, gdje je ovo društvo sa nekoliko gostiju svojih članova i gostujućim lovcima prijateljskih lovačkih društava ¨Jelen¨ Sisak i ¨Lane¨ Bučica nakon uspješnog lova na fazansku divljač zaključila lovnu sezonu.

2016kraj-jarebica3
Poslije jutarnjeg aperitiva, kuhanih kobasica sa senfom i postrojavanja krenulo se u lov na fazane. Po pomalo proljetnom lagano vjetrovitom vremenu 30-ak lovaca lovilo je u tri grupe na lovnim terenima Veliko polje, Mraclin i Lazi. Nakon trosatnog ležernog i uspješnog lova u kojem je odstrijeljeno desetak fazana uz pomoć nekoliko lovačkih pasa ptičara, uslijedio je povratak u lovački dom, gdje je odana počast divljači i izvršena njezina podjela.
I ovoga puta za odličan srneći gulaš pobrinula se kuharica, a za veseli muzički štimung bio je zadužen mraclinski tamburaški sastav ¨Alibi¨.

-Na kraju završetka još jedne lovne sezone s radošću možemo reći da u ovoj sada već protekloj lovnoj sezoni na području Lovnog ureda Velika Gorica nije bilo većih nezgoda u lovu, stoga svakako treba zahvaliti Sv. Hubertu zaštitniku lova i lovaca, prirodi na podarenoj divljači i Božici Dijani na lovačkoj sreći- poručili su lovci.

01LD JarebicIzvor: vgdanas.hr

In Memoriam – Josip Galeković (1942-2001)

S dubokom boli športski je Mraclin prije 15 godina primio vijest o smrti svoga Joškeca. Umro je baš u vrijeme kada su selekcije kluba trenirale u mraclinskoj Grabi, igralištu na kojem je proveo nezaboravne igračke i trenerske dane. Dugogodišnji vezni igrač Mraclina, za kojeg je odigrao mnoge velike utakmice u vrijeme kada je klub bio jedan od najjačih u Velikoj Gorici, vrsni trener, stručnjak i pedagog koji je 1977. godine oformio prvu pionirsku momčad NK Mraclina. Generaciju je vodio do i u seniorima, punih 15 godina. Pokretač pozitivnih događanja u klubu, inovator i istinski nogometni zaljubljenik. Stanovito je vrijeme, krajem devedestih, bio i predsjednik NK Radnik. Njegov lik i djelo ostati će zauvijek u Mraclinu, među njegovim „parikožarima“ i njegovoj Grabi. Generacija 1977. zapisala je: „Za velike riječi, za velika djela, kasno je. Za velike treninge, za velike utakmice, kasno je. Za brzi zaborav nikada neće biti vremena. Treneru, hvala Ti!“
Tin MEŠTROVIĆ

Svečana euharistija u pratnji mladog zbora

Na nedjeljnoj misi u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije kao i svake zadnje nedjelje u mjesecu, održana je svečana euharistija u pratnji mladog zbora.

Okupili su se i svi firmanici naše župe, kako bi 28. svibnja prisustvovali sakramentu Svete Potvrde kojom potvrđuju svoju vjeru i pripadnost Crkvi.

Misu je predvodio kapelan Tomislav Krajačić.

Tekst: Vida Galeković
Fotografije: Magdalena Džambić

Predstavnici DVD-a položili vijenac poginulom članu Tomislavu Hrkovcu

Fotografije: Vlado Vinetić

Kao i svake godine, tako je i u nedjelju 30.01.2016. vodstvo DVD-a predvođeno predsjednikom Darkom Vukašincem položilo vijenac kraj biste pokojnog člana i branitelja Tomislava Hrkovca.
Doprinos našeg Tomislava, aktivno sudjelovanje u društvenim aktivnostima a posebno u obrani Lijepe naše zauvijek će nam ostati u sjećanju.
O svim aktivnostima vezanim uz sjećanje na našeg heroja, redovito Vas izvještavamo na našem webu pod ovim linkom: http://mraclin.hr/category/udruge/hrkovec/

Preminuo nekadašnji tajnik HAZU akademik Slavko Cvetnić

Foto: HAZU

Za svoj znanstveni i stručni rad dobio je više nagrada i priznanja, među kojima i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1995. i Državnu nagradu za znanost za životno djelo 2003.

U subotu 30. siječnja u Zagrebu je u 87. godini života umro akademik Slavko Cvetnić, istaknuti hrvatski veterinar i nekadašnji glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Akademik Cvetnić rodio se 29. ožujka 1929. u Mraclinu u Turopolju, gdje je pohađao i osnovnu školu. Srednju školu završio je u Zagrebu, a na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1954. Do 1956. radio je kao veterinar u Sisku. Na Veterinarskom fakultetu izabran je 1956. za asistenta na Ambulantnoj klinici, a 1960. postaje asistent u Zavodu za mikrobiologiju i zarazne bolesti.

Doktorirao je 1961., 1967. je postao docent za predmet Zarazne bolesti, 1973. izvanredni, a 1978. redoviti profesor. U više navrata boravio je na stručnom usavršavanju u Njemačkoj, Švedskoj i Nizozemskoj.

Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1991., od 1986. bio je izvanredni član, a od 1977. član suradnik. Od 1991. do 1997. bio je tajnik Razreda za medicinske znanosti, od 2001. do 2003. zamjenik tajnika Razreda, a od 2004. do 2010. bio je glavni tajnik HAZU. Bio je i glavni urednik Vjesnika HAZU od 1998. do 2003. U Akademiji je obnašao i dužnost predsjednika Odbora za animalnu i komparativnu patologiju, predsjednika Odbora za nagrade HAZU i predsjednika Odbora za Nagradu „Josip Juraj Strossmayer“.

Područje znanstvenih istraživanja akademika Cvetnića bile su virusne bolesti domaćih životinja, naročito virusne bolesti dišnih i probavnih organa goveda i konja za koje je izradio i cjepiva. Bio je voditelj međunarodnih znanstvenih projekata HAZU i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Bjesnoća kao zoonoza i Zoonoze.

Objavio je više od 280 znanstvenih i stručnih radova i napisao šest stručno-znanstvenih knjiga.

Aktivno je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim skupovima i bio član mnogih znanstvenih i stručnih društava, savjeta odbora i vijeća, među ostalim i tajnik Društva veterinara Hrvatske.

Za svoj znanstveni i stručni rad dobio je više nagrada i priznanja, među kojima i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1995. i Državnu nagradu za znanost za životno djelo 2003.

„Svojim znanstvenim i stručnim djelovanjem i svojom osobnošću, akademik Slavko Cvetnić bio je jedan od onih akademika koji su ponajbolje utjelovljivali duh Akademije i njeno poslanje u društvu. Bio je mudar, samozatajan, sabran, pouzdan, tolerantan, staložen i nikada ishitren. Krasila ga je i velika humanost i čvrstina stavova. Velik doprinos Akademiji dao je kao dugogodišnji tajnik Razreda za medicinske znanosti i glavni tajnik HAZU. Hrvatska akademija će ga čuvati u trajnom sjećanju“, kazao je povodom smrti akademika Cvetnića predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.

Pokop akademika Slavka Cvetnića obavljen je u krugu obitelji.

Izvor: www.vecernji.hr

Uske staze ružmarinom sađene

Prhnuli fazani, popadalo zrelo voće, zamukala kravica, Božji sin je kratko udario u bubanj i kiša je krenula, usporeno tek. Vito i ja, kak taubeka dva, ostali smo rupe na palubi odsluženog salonskog podruma. U deset uvečer, zaraženi još uvijek tek količinom vjere koja se sve više topi, dok nam nesuvisli nude sumorne priče sumornog stanja duha, oni koje se još uvijek malo toga pita. A nije da to ne bi htjeli.
Pila dakako žustro šara oko nas, sve što nam se približi već je vrlo usitnjeno i stvara oblake leteće hrđe za naša pluća, prijatelju. No, mi još uvijek živeći u prošlosti /Living In The Past/, čekajući sunce /Waiting For The Sun/, mirno plovimo između sječiva, sigurni u nemjerljivost postupaka omeđenih tek pukom stvarnošću, vjerom da o tome slobodno kažemo i ono što se nekome, mon ami, neće bez zadrške svidjeti. Pa kad se „dva putna“ naslone i prigrle dva prethodna, preostaje nam tek da sanjamo o jutru koje prihaja, o sjaju lakiranih kopija, neočekivanim vijestima i mraclinskim uskim stazama, ružmarinom sađenim.
I ponovno se furam Renaultom, zapisao sam tamo davne 1988., crvenim i užarenim i ponovno je sve isto /sjedio sam na bljesku terase, proučavao brazde i slušao što inače ne bih/. Linija žile curi mi mišićem desne ruke, dugo vremena sam bio zelen ko umetnuti stihovi. Sada sam opet u bojama. Pauze su oduvijek bile samo mogućnost za dalji put. Do nove pauze. Moj problem se sastojao od toga što sam putovao u krug. I što sam bio previše pametan da bih bilo što naučio.
Bek Đuro Altobelli i ja smo sjedili izdvojeni iz gomile, u čošku bara na ulazu. Zvuk je perverzno zaljubljeno klizio po harmonici i jecali su kako se već jeca u pola jedanaest kad se vratiš. Altobelli je naručio novi putni, drugi, uvijek možeš naručiti drugi i napraviti zamjenu prazno za puno, uvijek možeš reći „jučer sam s bejzikom bio u Kavkazu uz pljuge i pivo“. Itakoredom, dok zamjena ne postane identifikacija. Šutio sam. A baš sam bio poželio reći sve što znam o Johnnyjevim pjesmama, sve što znam o teoriji samoće, frustracija i bijega, pažljivo sazidanoj na mojim dlanovima onoga jutra kada je u torbu potrpao sve kazete, iste one koje još jedino vrli Serginho pušta dok jezdimo ka breškim oazama, nabio walkman i krenuo „Sunčanom stranom ulice“. Naravno da nije stigao nikamo.
Riječi nisu tek niske stoljetnih stabala u nekom centru podno Sljemena, riječi nisu tekućina koju olako naručite u bilo koje doba dana u bilo kojem baru v turopoljskom ravnici, nisu ni uglancani dijamanti uvijek spremni za i prodaju i kupnju. One su dio ljudske intime, dio osjećaja, prevrtljivih i nemirnih, dio koji se „prima i ne miruje“, dio koji osjećamo. I zato pazimo kad ih rabimo, spuštajući se po nepreglednim stepenicama života, obavijeni vječitom potragom za bitkom, za onim pravim; mjestom, egzistencijom, potrebom da budemo na pijedestalu potreba. Za novim.
„Kad sam te vidio bilo mi je jasno, odaje te nešto, ti ne nosiš sreću. A znao sam što tražim i da takvu neću. Kad sam te vidio bilo mi je jasno, a kad sam te poljubio, već je bilo kasno….“, napisao je veliki, najveći Arsen, te nastavio – „kad sam te vidio znao sam što gubim, ne daju se tako ponos i sloboda. Al ne gase vatru ni vino ni voda. Kad sam te vidio znao sam što gubim, al kraj mene si zaspala, kako da te budim, kako da te budim…“
Preprodajem duh! Napokon, ja i nisam pjesnik, duhovan čovjek, poklonik nepovredive istine, već /tek/ puki proizvod obrnute stvarnosti, knjiški crv što progriza naslage mrtvih umotvorina. Takav sam!
Davor Tin MEŠTROVIĆ, veljača 2016.