Povijesna postrojba Plemenite opčine turopoljske – naš Turopoljski banderij, u planu za ovu godinu ima 60-tak izlazaka na kojima predstavlja i Grad Veliku Goricu te Zagrebačku županiju.
Turopoljski banderij je u prvom dijelu godine imao već više od trideset izlazaka, a među njima spomenimo događanja poput Kajkavci u Lisinskom, Uskrs u Kostelu u Pregradi, Spomendan Zrinskih i Frankopana u Čakovcu, 22. obljetnicu VRO Bljesak u Okučanima i druge. Samo u lipnju Turopoljski banderij je, uz izlaske u našem Turopolju, bio na 330. obljetnici proglašenja Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske u Karlovcu, Danu Grada Svete Nedjelje te 50. križevačkom Veliko Spravišću u Križevcima.
Među izlascima Turopoljskog banderija u prvom dijelu godine posebno treba istaknuti proslavu 25. Turopoljskog Jurjeva u Starom gradu Lukavec na kojemu smo ugostili 15. povijesnih postrojbi koje su stigle iz mjesta sve od Osijeka do Dubrovnika. Sudjelovali smo u velikoj smjeni straže na Markovu trgu u Zagrebu povodom obilježavanja 350. obljetnice imenovanja kravate i preustroja pukovnije Royal Cravates. Nakon dvije godine stanke ove godine bilježimo već jedan izlazak u inozemstvu, a to je odlazak na 25. vojno – redarstveno hodočašće Hrvatske vojske i policije u Lourdes u Francuskoj, ujedno 59. međunarodno vojno hodočašće koje okuplja velik broj nacija.
Iako smo ušli u ljetne mjesece i ovoga ljeta imat ćemo niz predstavljanja, a među prvima su odlazak u Bosnu i Hercegovinu na 20. obljetnicu osnutka Hajdučke družine Mijata Tomića iz Tomislavgrada te proslave dana Grada Bakra i Grada Karlovca. Nastojat ćemo se odazvati i na poziv za predstavljanje Turopoljskog banderija u Muzeju Sinjske alke u Sinju. U svim ovim izlascima surađujemo s drugim povijesnim postrojbama iz Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske, a Turopoljski banderij ćete moći vidjeti već 25. lipnja na polaganju vijenaca u prigodi obilježavanja Dana državnosti u Velikoj Gorici.
Domari OŠ Vukovina započeli su sa zamjenom parketa u učionici likovne i glazbene kulture koji im je donirala Tvornica parketa PPS-Galeković iz Mraclina. Zahvaljuju na donaciji!
Nastup ženskog tamburaškog sastava KUD-a Dučec na Tamburaškoj večeri održanoj 15. lipnja 2017. u sklopu XII. dana svetog Vida. Djevojke uz pomoć zbora srednje folklorne skupine izvode međimurski splet pjesama – Ljubav se trži, Čardaš i Grad se beli.
Članice “Srećica” su: Patricija Cvetnić, Lorena Galeković, Jelena Kos, Marija Hubak, Linda Kos, Marija Vukašinec, Josipa Vukašinec.
Dana 11.lipnja 2017. godine najmlađa skupina Dučeca sudjelovala na X. dječjim susretima u Donjem Dragonošcu na poziv KUD-a „Vrhovje“ župe Dubranec. Djeca su nastupila sa koreografijom “Lepo naše Turopolje” koju je uvježbala i koreografirala Doriana Crnić-Vlahovac, a autor glazbene obrade je Željko Kravarščan – voditelj tamburaškog sastava.
Nakon nastupa uslijedilo je kratko druženje roditelja i djece. Članovi Dučeca zahvalili su se KUD-u „Vrhovje“ na pozivu te dogovorili daljnju suradnju čiji smo početak mogli vidjeti na Danima svetog Vida. Podsjetimo, kazališna skupina KUD-a „Vrhovje“ izvela je predstavu „Prijatelji“.
U srijedu 21. lipnja u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u povodu 25. obljetnice ruskoga priznanja Republike Hrvatske, svečano je otvorena izložba “Ruska emigracija u kontekstu razvoja hrvatske znanosti i kulture”. Prije sto godina u Hrvatsku su došli prvi ruski emigranti koji su bježeći pred komunističkom revolucijom tražili spas za sebe i svoje obitelji. Među njima je i osoba čije ime nalazimo na pozivnici za ovu izložbu, a koja je – slobodno to možemo reći – proslavila ime Mraclina u filmskome svijetu: to je ing. Aleksandar Gerasimov.
Ostavši u Zagrebu sasvim slučajno – jer su ga okrali u vlaku kojim je putovao na Zapad, ostaviviši mu samo violinu – dvadesetpetogodišnji Gerasimov ubrzo se zaposlio kao snimatelj u Školi narodnog zdravlja, te je tu ostvario tridesetgodišnji filmski opus u kojem posebno mjesto zauzima film “Jedan dan u turopoljskoj zadruzi”. Taj film, što ga je Gerasimov snimio u 1933. u Mraclinu, po scenariju dr. Chloupeka, ostao je zaboravljen na policama Škole sve do 1960. godine kad ga je netko poslao na festival u Firencu, gdje je film izazvao pravu senzaciju i osvojio festivalski Grand Prix, ostaviviši iza sebe i velikog talijanskog režisera Rossellinija. GERASIMOV, Aleksandar, prizor iz filma Jedan dan u turopoljskoj zadruzi, 1933.
U razgovoru što smo ga u povodu izložbe poveli s djelatnicima Arhiva brzo je iskrsnula mogućnost da se ove jeseni jedan od Filmskih četvrtaka, tematskih večeri što ih Arhiv tijekom godine priređuje u svojoj dvorani na Marulićevom trgu, posveti zajedničkoj spelanciji s Mraclincima: projekciji filmova što ih je Gerasimov snimio u Mraclinu za potrebe Škole narodnoga zdravlja. Hrvatski državni arhiv u svojem bi trezoru potražio filmove, a Mraclinci bi u svom trezoru potražili nešto za prigristi i – kako bi Rusi rekli – на здоровье!
U sklopu Dana svetog Vida 2017. održana je tematska večer posvećena izuzetno važnoj temi vezanoj uz asanaciju Mraclina – uspomeni na Državnu dječju koloniju Mraclin, veliki socijalni projekt zagrebačkoga Higijenskog zavoda koji je kroz nekoliko desetljeća u znatnoj mjeri oblikovao život mnogih privremenih, ali i stalnih stanovnika Mraclina.
Osnovana 1930. Kolonija je bila posvećena skrbi za djecu izvan vlastite obitelji. Prema dostupnim podatcima kroz Mraclin je u okviru ovoga projekta prošlo oko 1300 malih pitomaca. Pod nadzorom tadašnje zdravstvene i socijalne službe djeca su živjela u udomiteljskim obiteljima, odgajala se, školovala i kretala u život. Neki od njih ostali su u Mraclinu i zasnovali vlastite obitelji, ostali su se razišli po svijetu, ali ih je znatan broj zadržao kontakt s udomiteljskom sredinom i samim Mraclinom. Osobit poticaj istraživanju Kolonije daje diplomski rad Jurja Križanića, jednoga od poslijeratnih voditelja projekta, napisan još 1957. godine, a na tom poticaju nastao je i dokumentarni film “Dječja kolonija Mraclin – naši igenci i njihove priče”, ostvaren u produkciji KUD-a Dučec.
Izraz igenec je lokalni idiom i teško će ga se naći izvan Mraclina. Razvio se iz termina “djeca iz Higijenskog zavoda”, “higijenska djeca” “higijenci”, a potom je u kajkavskome filteru ostao kao “igenci”, noseći uvijek u sebi mogućnost da bude primijenjen ili shvaćen u pejorativnome smislu. U filmu se nekadašnji štićenici Kolonije, danas već umirovljenici, prisjećaju toga vremena i govore o svojim životnim iskustvima, kako lijepim tako i o onima manje lijepim. Po ideji Vjekoslava Kovačića scenarij je razradio Ratko Cvetnić, a u realizaciji su sudjelovali Marko Kovačić, Ivan Žordić te montažer Mario Žilec.
U sklopu Međunarodnih folklornih susreta, u organizaciji FA „Turopolje“ iz Velike Gorice, Kulturno umjetničko društvo „Dučec“ je 1999. godine bilo domaćin KUD-u „Ilinden“ iz Bitole – 17. lipnja te godine u Mraclinu je održan njihov prvi koncert, te od tada, već gotovo dva desetljeća, traje prijateljstvo između naših društava. Gotovo svake godine društva su se posjećivala, sklopljena su mnoga prijateljstva, koja traju još i danas.
Dani hrvatske kulture u Makedoniji, 4.-5. svibnja 2000. godine, Bitola
Nakon dužeg vremena, u nedjelju 25. lipnja, ponovno ćemo ugostiti drage prijatelje iz Bitole, koji se nalaze na proputovanju za Portugal. Dolazak u Mraclin predviđen je u 11 sati, nakon čega će domaćini svoje goste odvesti na ručak i kratki odmor. U 19 sati u Društvenom domu održat će se koncert, pa ćemo ponovno moći uživati u pjesmama i plesovima naših makedonskih prijatelja. Nakon koncerta slijedi druženje, a u ponedjeljak ujutro, KUD “Ilinden” nastavlja svoj put prema Portugalu.
Ovom vas prigodom pozivamo na koncert, da u što većem broju pozdravimo naše goste iz Bitole.
Ljeti sam obično iznimno lijen. A danas je prvi dan ljeta. Ljeti mi se obično ništa ne da. Kao i uvijek tekstualno mogu ponuditi skice, poneku crticu, zgodno složenu rečenicu ili vlastitu opsesiju; ali koga to zanima?! Ratko je nešto napisao, zatražio ili zamolio, pa idem… probati… napisati… A ljeti mi se obično, znate već…
Promatram je u retrovizoru dok se približava dobro poznat mi hod. Zagrije me na trenutak sjećanje iz mladosti. Kao da je vidim kako se udaljava od moje kuće, gleda prema unatrag prema kućnim vratima gdje stojim. Dok otvara vrata auta vidim da joj godine ni vrijeme ne mogu ništa. Hodali smo paralelnim ulicama, deset minuta pješke, u broj koraka ne bi stale sve te naše uspomene, suze, smijeh, tuge, radosti, popušene cigarete i crveni Marlboro, glavobolje, mučnine i dokazivanja…
Nismo znali što nam se dogodilo, osim da se smijemo više nego inače i da nam je slika nekako mutnija. Pašteta i paradajz na kruhu, dosadne šetnje u nadi da ćemo razbiti dosadu; danas ispijamo kavu na sunčanoj terasi, za ovih rijetkih susreta. Uvijek se iznenadim kako pamti datume i događaje.
Danas sam pozvan na roštilj, a dan sam odlučio započeti kavom, kako drukčije? Vjerojatno duhovno sve više zrijemo kako fizički kopnimo, skidamo se iz vlastitog ega u kojeg smo uvučeni desetljećima. Ono što smo nekad prepoznavali u drugima danas prepoznajemo i u sebi. Ipak napredujemo.
Čuvaj ljude koji ču(va)ju tvoju tugu, sa srećom je lako, na nju se zakače svi. Tako nekako je bilo u mojem slučaju prošlog vikenda. Tako će ponovno biti vrlo ubrzo kad život opet pokaže da se vrijedi smijati, nekad malo više brinuti, biti zahvalan i slaviti život. Iz osobnih razloga ‘odjavio’ sam se jednog dana, vratit ću se kad – osjetim potrebu.
Život me je podsjetio kako je lijepo biti prisutan, uzeti kanticu i zaliti cvijeće, ne razmišljati o moranju ispunjavanja ciljeva, na to da zaista ima vremena za sve, na to da je uvijek pravi trenutak i da nikad nije pravi trenutak, na to za koga ili što se (ne)vrijedi boriti. Podsjetio me da je vrijeme za podvući crtu, a kad ju podvučem nema povratka. Da. Život sjedi pored mene. Malo sijed, poprilično crno humoran, dubokog pogleda i prekriženih ruku.
Proklete devedesete nisu donijele ništa dobroga, pomislim. More sirotinje, uništene priče i razbijene ljubavi, suzne sudbine turskih sapunica i šaku tajkuna. Razbijem malo tu nelagodu svojim iskustvom o puknutim šavovima, pa jedan smijeh izazove drugi i naoko je opuštenije. Stižu nove odluke i stari procesi, odlučio sam i dalje eksperimentirati s određenim načelima uspjeha. Možda netko doista smatra da sam lud, ali nekad to i sam pomislim pa je u redu…
Svjesno ili manje, sustigla su nas neka vremena. Koji je idući korak? Jesmo li dovoljno dobri? U kojem smjeru krenuti? Početi pisati knjigu? Potpisati ovaj ugovor? Potpisati onaj ugovor? Gdje se vidim za godinu dana? Zašto ne nabavim psa? A mačku? A što je s onom objavom one kolumne? Moram početi šetati, leđa mi pate. Je li ovo dobra ideja za novi tekst? Što ako uspijem? Početi šetati. Što je za mene uspjeh uopće? Neću psovati, ali nisam daleko od toga. Grlo mi šteka, ali nisam jedini…
Portali su užasno stupidna stvar. Posebno oni koji se bavi jedino žutim. Izbjegavam ih u odista širokom krugu. Ako nema političke krize u tuzemstvu ili inozemstvu, ako nema samozapaljivog ili pomahnitalog negdje na engleskim ili francuskim ulicama, ili ako nema sučevog slobodnog uvjerenja – oni su nebitni. I zašto netko u istom trenutku baš mora znati da se to dogodilo? Zašto netko baš odmah mora konzumirati lošu vijest, zašto? Da li samo zato što dobre vijesti ne postoje ili zato što je neprikladno o njima uopće pisati? Ako želite biti vrijednost društvu napravite nešto za njega. Jer, koga zaboli ima li netko sto tisuća ljudi na mrežama ili nikoga. Ako ne dajete nikakvu vrijednost.
Lagao bih kad bih napisao da u posljednjih tjedan dana ne razmišljam previše. Itekako razmišljam. A pretjerano razmišljanje često uhvati one koji (pre)malo rade. Što ne boli nije život. Što ne prolazi nije sreća. Zapisao je davno Ivo Andrić.
