Bliži nam se hodočašće Gospi Vukovinskoj i devet dana zavjetnog hoda od Mraclina do Vukovine. U vjeri i nadi da će nam se ove godine pridružiti više ljudi nego prošlih, odlučio sam napisati pismo svojem prijatelju. Sastoji se od pet dijelova koji komentiraju uobičajene izlike i objavljujem ga u pet objava.

Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…

IV. Ja se doma pomolim, kakva ispovijed i misa:

Htjeti živjeti s Isusom, ali bez Crkve, apsurdno je, rekao je Pavao VI. Ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve, rekao je papa Franjo. Međutim, da zaista vjeruješ kako si član jedne, istinite Crkve koju je utemeljio sam Krist i koja je neophodna za tvoje spasenje, nikad je ne bi napustio. Najveća pogreška koju mnogi katolici čine jest da doživljavaju svetu misu kao ”još jednu crkvenu službu”, sličnu onima koje imaju druge religije. U misi, Kristova žrtva na križu je uprisutnjena, slavi se sjećanje na nju i primjenjuje se njezina spasenjska moć. Tridentski koncil kaže da je Krist svojoj Crkvi ostavio ”vidljivu žrtvu koja bi trebala predstavljati onu krvnu jednom prinesenu (žrtvu) na križu i koja bi bila uspomena na nju do kraja vremena, i čija bi se spasonosna snaga primjenjivala za oproštenje onih grijeha koje mi svaki dan činimo”. Kada pohađamo misu, mi se mistično prebacujemo na Kalvariju, gdje se možemo sjediniti s Kristovom žrtvom i prikazati Ocu. To se kod kuće nikako ne može doživjeti. Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi. Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom, ali znaju smetati i zbunjivati. „Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.“ Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Jedino oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ako netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak. „Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.“ Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom. Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe. Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo. Uostalom, ako kažeš da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed?

Ovim izjavama koriste se uglavnom jadni ljudi koji žive kao da će trajati zauvijek, a već i kod najmanje zubobolje pokazuju svoju nemoć. Donekle bi se dalo shvatiti kad to rade nevjernici ili ateisti, ali zanimljiv je provjereni podatak da su to izjave uglavnom onih koji se deklariraju kao vjernici. Postoji bezbroj slučajeva gdje oni za svoje prijatelje, članove obitelji ili prijatelje s posla i škole, koji se promijene, okrenu Bogu i vjeri, kažu da su prolupali! Bolji su, pošteniji, vrjedniji, iskreniji, spremniji za pomoć… U našem svijetu na žalost, to su sasvim dovoljni razlozi da te tvoji najbliži (prvo oni) optuže kako si skroz prolupao. Sve ovo vrijeme dok su takvi živjeli u totalnoj suprotnosti s našom vjerom, oni su bili face, zanimljivi…

Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve, velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?

Bliži nam se hodočašće Gospi Vukovinskoj i devet dana zavjetnog hoda od Mraclina do Vukovine. U vjeri i nadi da će nam se ove godine pridružiti više ljudi nego prošlih, odlučio sam napisati pismo svojem prijatelju. Sastoji se od pet dijelova koji komentiraju uobičajene izlike i objavljujem ga u pet objava.

Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…

III. Pogledaj kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu:

Da li znaš da će svećenicima, časnim sestrama i ostalim ljudima koji bolje od nas prosječnih ljudi poznaju sveto pismo, najmanje trostruko biti mjereno kad dođu pred Božji sud? Da li misliš da si ti više dao Bogu nego ta osoba koja je unatoč mogućim slabostima ostavila svoje najmilije, živi u celibatu i radi još bezbroj dobrih djela kojima se ne smije javno hvaliti jer je to grijeh („Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica“ Mt 6,1-6.16-18)? U 99% slučajeva ti ljudi čine, rade i uče nas samo dobro. Zašto se hvataš za taj 1%? Pa i oni su samo grješni ljudi isto kao i mi?! Da sebe opravdaš ili njih? Možeš li zamisliti tu svetu misu na kojoj bi svećenik izvukao papir i jedan dio svete službe i riječi potrošio na priču o tome koliko je i kome sve pomogao ovaj tjedan? Ako želiš naći željenog Boga a ne možeš iz nekog razloga na svetoj misi u svojoj župi, kreni u brezovički ili koji drugi samostan ili crkvu gdje je skromnost na najvišem nivou. Ili ti je lakše o tome pričati na forumima ili u kafiću i tako opravdati svoju lijenost i udaljenost od Boga? Bog ima meko srce, očevo srce – rekao je Papa Franjo. Pitajmo se dakle je li Bog plače zbog mene, je li sa mnom razočaran, i jesam li se udaljio od Njega? Koliko idola imam kojih se ne mogu odreći, čiji sam rob? Danas razmislimo o ovom razočaranju Boga koji nas je stvorio iz ljubavi, a mi idemo tražiti ljubav, blagostanje, provoditi se na drugim stranama, a ne u njegovoj ljubavi – ustvrdio je Papa dodajući: Udaljavamo se od svoga Boga koji nas je podigao. Svaki dan treba ispitivati savjest: Gospodine, mnogo si me sanjao, a ja sam se udaljio; reci mi gdje i kada kako bih se mogao vratiti. Iznenadit ćemo se kad vidimo da nas Bog uvijek čeka, kao otac rasipnoga sina. Jer ga je čekao vidio ga je kako izdaleka dolazi – govori nam naš Sveti Otac. Kome smo mi to pomogli ovih mjeseci ili godina a da to nije bilo vezano uz posao iz koristi, da to nije bio član naše obitelji ili prijatelj?

Ovim izjavama koriste se uglavnom jadni ljudi koji žive kao da će trajati zauvijek, a već i kod najmanje zubobolje pokazuju svoju nemoć. Donekle bi se dalo shvatiti kad to rade nevjernici ili ateisti, ali zanimljiv je provjereni podatak da su to izjave uglavnom onih koji se deklariraju kao vjernici. Postoji bezbroj slučajeva gdje oni za svoje prijatelje, članove obitelji ili prijatelje s posla i škole, koji se promijene, okrenu Bogu i vjeri, kažu da su prolupali! Bolji su, pošteniji, vrjedniji, iskreniji, spremniji za pomoć… U našem svijetu na žalost, to su sasvim dovoljni razlozi da te tvoji najbliži (prvo oni) optuže kako si skroz prolupao. Sve ovo vrijeme dok su takvi živjeli u totalnoj suprotnosti s našom vjerom, oni su bili face, zanimljivi…

Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve, velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?

Bliži nam se hodočašće Gospi Vukovinskoj i devet dana zavjetnog hoda od Mraclina do Vukovine. U vjeri i nadi da će nam se ove godine pridružiti više ljudi nego prošlih, odlučio sam napisati pismo svojem prijatelju. Sastoji se od pet dijelova koji komentiraju uobičajene izlike i objavljujem ga u pet objava.

Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…

II. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene:

Da li si ti bez grijeha? Isus nije osuđivao ljude koji su pljuvali po njemu, mučili ga i razapeli, čak je molio za njih: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk. 23,34). Ti s tom izjavom stavljaš sebe iznad Isusa? Ne znaš tko s kakvim problemom kod kuće živi, ne znaš tko kakav životni križ nosi. Zbog čega misliš da si vrjedniji od njega? Jer imaš više novaca, veću kuću ili auto? To ti može biti samo minus kad dođeš pred Boga. Već kad kažeš tu rečenicu sagriješio si jer oholost i omalovažavanje drugih je grijeh! Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi. Pa već sama činjenica da ne idem u crkvu je grijeh koji ponavljam svake nedjelje. Da nisam ništa drugo sagriješio, imao bih razloga nakon par mjeseci ili čak godina doći na ispovijed! Međutim, postoji mnogo važniji razlog zašto katolici idu u crkvu. Misa je kamen temeljac našeg vjerskog života zbog onoga što leži u njenom srcu: Euharistija. To je izvor svega života za katolike, koji vjeruju da kruh i vino postaju pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To nije samo simbol Boga, već nam se Bog fizički objavio na način na koji to inače ne doživljavamo kroz osobnu molitvu. Isus je rekao: ”Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Iv 6, 53-54). Mi poštujemo Isusove zapovijedi uzdajući se u to obećanje svaki put kad idemo na misu. Štoviše, Euharistija – zajedno sa svim ostalim sakramentima – je dostupna samo onima u Crkvi. Kao članovi Crkve, Kristovog vidljiva tijela ovdje na Zemlji, naši su životi intimno povezani sa životima drugih u toj Crkvi. Naš osobni odnos s Bogom je od životne važnosti, ali mi također imamo odgovornost živjeti kao vjerni članovi Kristova tijela. Nije dovoljno samo biti ”bolja osoba od drugih”.

Ovim izjavama koriste se uglavnom jadni ljudi koji žive kao da će trajati zauvijek, a već i kod najmanje zubobolje pokazuju svoju nemoć. Donekle bi se dalo shvatiti kad to rade nevjernici ili ateisti, ali zanimljiv je provjereni podatak da su to izjave uglavnom onih koji se deklariraju kao vjernici. Postoji bezbroj slučajeva gdje oni za svoje prijatelje, članove obitelji ili prijatelje s posla i škole, koji se promijene, okrenu Bogu i vjeri, kažu da su prolupali! Bolji su, pošteniji, vrjedniji, iskreniji, spremniji za pomoć… U našem svijetu na žalost, to su sasvim dovoljni razlozi da te tvoji najbliži (prvo oni) optuže kako si skroz prolupao. Sve ovo vrijeme dok su takvi živjeli u totalnoj suprotnosti s našom vjerom, oni su bili face, zanimljivi…

Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takve osobe i njihove slabosti zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve, velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?