U Mraclinu (vjerojatno šezdesetih) sa sestrom Itom, njenom pomajkom Katicom Kos, i nećacima (preuzeto iz knjige Radmile Borović “Roko u Krasu i Kras u srcu fra Bonaventure”). Bilo bi zanimljivo saznati postoje li još kakva sjećanja na ovaj događaj.
Uoči obljetnice osnutka DVD-a Mraclin (15. kolovoza 1888.) postavili smo nekoliko pitanja mraclinskom poduzetniku i novom predsjedniku Antunu Kosu – Toni.
1. Poznato je da si posljednjih godina u vrhu velikogoričkog poslovnog svijeta. Je li tvoja veća aktivacija na polju društvenih djelatnosti na tragu one općepoznate da „društveni život liječi“?
– Koliko sam u velikogoričkom poslovnom svijetu ne znam, ali znam da me ljudi poznaju po poštenju i kvalitetnoj usluzi u pogrebnom i cvjećarskom poslu. Ne znam ni koliko društveni život liječi, ali znam da su to velike obaveze i veliko odricanje.
2. Možeš li objasniti ljudima koji nisu upućeni u tvoj prijašnji rad tko je sad na čelu vatrogasaca. Koliko si prije bio aktivan u ostalim društvima i DVD-u, ne računajući na organizaciju Knajpe i sličnih aktivnosti?
– Službeno sam član DVD-a 40 godina, a po upisu u članstvo 37 godina. Dvadeset i četiri godine sam bio član Upravnog odbora, s pauzom od četiri godine. Za predsjednika sam izabran 18. ožujka ove godine. Četrdeset godina sam bio u natjecateljskim ekipama, do državne razine i osvajao medalje i pehare za naš DVD Mraclin. Član sam i svih drugih društvenih i političkih organizacija u selu.
3. Koje je godine osnovano Društvo, navodno kruži više informacija o točnom datumu?
– Po mojim saznanjima – 1888. godine.
4. Kakvo si stanje opremljenosti vozilima i operative zatekao? Imaš li u planu raditi na nabavi opreme, cisterne ili navalnog vozila te osobne zaštitne opreme (zaštitna odjela ili slično)?
– Stanje je bilo takvo kakvo jest, ali uz dobre ljude i sponzore nabavili smo opremu da možemo kvalitetno djelovati u slučaju bilo kakve potrebe u našem mjestu. U planu je nabava vatrogasne cisterne i pick-upa za vuču nove prikolice, s modulom koji je izvađen iz transportera jer je Niva stara 34 godine.
5. Stara spremišta su i povijesna baština koja nas, uz pomoć koju su pružala u slučajevima požara i nesreća, podsjećaju i na lijepe trenutke koje smo tamo provodili: svade, zabave, dočeci novih godina… Nedavno si rekao da se iz onog na Obreži s unutarnje stane vidi pilana. Kakav je predsjednički plan za tu bitnu temu?
– Od tri vatrogasna doma koje DVD ima u vlasništvu, dva su u funkciji dok je treće, na Obreži, u vrlo lošem stanju. Konzultacije sa stručnim građevincima utvrdile su da su ispucali ne samo zidovi nego i temelj, pa prijeti urušavanje zadnje strane. Moj plan je srušiti taj dom i podići spomen-ploču,
6. Je li poligon za vježbu zadovoljavajući s obzirom da se uz vježbe kod nas održavaju i službena natjecanja? Čini mi se da nisam čuo sirenu kad je posljednji put bio požar? Koji je razlog? Koliko ima bunara u mjestu? Održavaju li se redovno? Možemo li računati na sredstva viših institucija?
– Da se malo osvrnem i na Gradsko natjecanje koje je održano u ovom kratkom mandatu našeg vođenja DVD-a. Bilo je malo forsirano od naše strane prema Vatrogasnoj zajednici, ali smo im pokazali da Mraclin još uvijek živi vatrogasnim životom. To je pokazala i organizacija: u radu i organizaciji natjecanja sudjelovalo je 86 članova DVD-a uz sve pohvale sudaca i zajednice. Sirena radi, to se čuje nedjeljom u 12, ali na ovih pet intervencija koje smo imali nije se puštala, jer na intervenciju smiju izaći samo vatrogasci s položenim ispitom i obavljenim liječničkim pregledom, pa zapovjednik ljude s liječničkim pregledom obavještava preko stranice koju je formirao s ljudima koji zadovoljavaju te uvjete. U planu je do kraja godine ispitati sve bunare, jer se pokazalo da hidrantska mreža u području pilane ne podržava dovoljan pritisak u slučaju požara, pa je u planu na pilani postaviti jednu opremljenu prikolicu s pumpom.
7. Načuo sam da se radi na novom amblemu društva. Ako je to točno, koji je razlog za promjenu sadašnjeg?
– Novi amblem je gotov, to je točno, a razlog je što svi u zajednici imaju isti, pa nije prepoznatljivo koje je koje društvo. A Mraclin zavrjeđuje nešto novo i prepoznatljivo.
8. Kako si zadovoljan sadašnjim suradnicima, Upravnim odborom i zapovjedništvom?
– Ova ekipa je slagana tri mjeseca, od ljudi koji žele dići ovo društvo na staru slavu. To znači od natjecateljske razine pa do prepoznatljivog u gradu, županiji, pa sve do državnog nivoa.
9. Je si li u razdoblju od primopredaje funkcije predsjednika do danas naišao na – kako to političari slikovito znaju reći – „kosture iz ormara“?
– Kosturi iz ormara su zaključani 18. ožujka 2017. godine.
10. Kako ti kao predsjednik tako uglednog i poznatog društva, koje će uskoro slaviti 130 godina postojanja, vidiš to društvo u bližoj i daljnjoj budućnosti? Radi li se već na pripremi proslave 130. godišnjice društva?
– U planu mi je da se u ove četiri godine potrošim na vraćanju stare slave, i da ostavim mlade i sposobne da to održe. A na organizacijskom dijelu proslave velike godišnjice se radi i pripreme su u tijeku.
Kako je organizirano obilježavanje godišnjice 1998. godine, možete vidjeti u galeriji iz foto-arhive Ratka Galekovića.
‘Mladost je sretno doba u kojem čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima’. Ivo Andrić
Zakoračili smo u još jedan divan ljetni dan. Koji tjedan poslije dana kada su padala stabla i njihali se krovovi. Zrak opet isijava iskrice i osmijeh koji nam ne silazi s lica, oko glave leti ljetni leptirić, ostajemo udubljeni u svoje misli. Bek je danas vatrogasac, i dalje pronalazi svrhu u stvaranju velikih dimova i kažiprstom strastvenog pušača ukazuje si da u životu nema slučajnosti. Zna da ima izlaza. Izlaz uvijek postoji. Budi dobar, lijepo sanjaj.
Jučer smo u tercetu hodali po istoj zemlji i na istom dvorištu kušali zrak. Iza naših života nikada nije stajala opomena pred ovrhu, nisu stajali životi nastanjeni u bajkama i lamentacije o lagodnom životu. Toga ima samo u snovima, rekli smo si. Doticali smo se tek naučenih strahova, odlučni ponekad pridići se nakon misaonih nokauta i reći si – ne više! U redu je, netko nas je tijekom života kritizirao, netko nudio oblak tišine nakvašen suzama; širili smo zjenice i dizali glavu… Sve je ipak završilo predivnim pjevom sa obližnjeg balkona, uz nekoliko usputnih čašica u smiraj dana. Znamo da ima izlaza. On uvijek postoji… Biti dobar, lijepo sanjati? Opet pišem gluposti, ali već sam vas naučio tome pa i nije tako strašno. Veli mi susjed da me je lijepo čitati, ali ima jedna mana – ništa ne razumijem.
Populizam nikada nije bio karta na koju ću igrati. Volim tiha buđenja, korake unaprijed, slobodne putove i one neutabane, koji čekaju naše cipele. Volim ostaviti tragove nekome kojeg tek čeka neko putovanje; mojom stazom, ali u njegovim cipelama. Dok šećem nepoznatim ulicama tek odmaram oči na zidovima drugačijih zgrada, pod nogama osjećam neko drugo tlo, u nosnicama je i miris moga mjesta. Sve je to odmor za dušu, ona nije stvorena da bude u lancima. Ona je slobodna, dio je svijeta i zaslužuje nas upoznati. Može li se i duša umoriti? Opet pišem gluposti. Jedan mi je rekao da ne treba pisati u prvom licu jednine. Zato ću kolumnu ubuduće staviti u – drugo lice množine.
Otporni ste na vrijeme, iskustva, godine; vaši godovi svjedoče životu. Čeznete za ugrijavanjem sunčevom toplinom, volite osjetiti i dobiti boju, miris, potpis prirode. Popodne vas možda čeka razgovor ugodni sa istomišljenicima. Tri prazne stolice podsjećaju na tri izgovora. Svi volite biti voljeni i prihvaćeni, ali zaboravljate da to kreće od vas. Neke stvari se naprosto ne govore javno, istina nikada nije bila popularna kada je javno izrečena. Uvjerili ste se da život nije samo ovaj trenutak. Živite ga i ne razmišljajte o žanru. A onako usput ga i zapisujte. Treći je pak pomislio da se na portalu čestitaju rođendani, ma ne… Nismo Radio Ban ovina, treći, nismo. Valja tek poštovati štivo, ili ga ne dirati, svejedno je. Treći. Kajgot!
Svatko ima svoje razloge. Ljudi razumiju samo se ponekad boje prihvatiti istinu. Dočekali smo dane kad je loza stidljivo izbacila bujne listove, zrak postao opojno sladunjav, brijeg i dolina izgledaju kao tepih od mahovine, pčele i leptiri veselo oblijeću oko propupale voćke, ptice pjevaju. Dočekali smo, može se. Sve drugo ostavlja nas blijede, vidno iscrpljene i neispavane. Dočekali smo dane prepune niski od riječnih bisera, diskretnih mirisa francuskih parfema, bez naručenih klijenata i brižno odabrane odjeće savršenog kroja. Skinuli smo se, ili su nas skinuli, razgoliti smo sav svoj bijes, frustracije i intimu. Svijet je ostao i postao tek masivna smeđa voštana svijeća od prirodnog voska, koja brzo sagorijeva. Prebrzo.
Mnogi zapisi i odišu osobnim porazima. Možda je došlo vrijeme i prestati. Možda je kriv ovaj pamtljivi miris ljeta koji neodoljivo podsjeća na bezbrižnost nekih nježnih godina i snagu prisutnosti one čije crte lica još uvijek prepoznajem u potpunim strancima. Krivo je i plavo nebo, krivo je i plavo more, crno-bijeli dres i crno-bijeli svijet. Kriv je i mrak vlastite duše, treba ga brzo istjerati; ponekad mi to i polazi od noge! Krivo je piskaranje, klavir na tri noge, čistačica i reski jutarnji nocturno, svakidašnja jadikovka i mrzlo Karlovačko Maxx00. Tiho zastajemo. Pomirili smo se s porazima, tako brzo i tako lako, jednostavno, bez boli. Jer, ako je on zaboravio nas, zaboravit ćemo i mi njega. I biti dobri, i lijepo sanjati…
‘Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje’. Ivo Andrić
Bliži se Velika meša, u tijeku je devetnica koja već godinama u ovo doba okuplja Mraclince u poslijepodnevne pohode Majci Božjoj Vukovinskoj, kako po domače zovemo našu župnu zaštitnicu. Vjerojatno se putem do Vukovine mnogi zapitaju kako je, i kada, ovaj oblik pučke pobožnosti dobio našu vlastitu inačicu? Oni mlađi to ni ne mogu pamtiti, ali oni koji su od prvoga dana u romarskoj koloni – poput Barbare Kovačić – rado će se prisjetiti samih početaka.
– Za mene su naša hodočašća Gospi Vukovinskoj neodvojiva od uspomene na moju tetu, Barbaru Galeković, Barek Dušekovu, Filčekovu sestru, kako je mnogi bolje pamte. A i u Zagrebu sigurno još ima onih koji pamte njen štand s rukotvorinama na Dolcu. Sjećam se dobro, to su još bile ratne godine, poduzeća propadaju, živi se teško, vidimo da bez pomoći odozgor ne bu išlo…
I, što se dogodilo?
– Moja teta Barek, tad već bolesna, u ljeto 1993. pozvala me k sebi i predložila da sastavimo jedan dopis, namijenjen svim Mraclincima, kojim ih pozivamo da se pred Veliku mešu okupimo u trodnevnicu Majci Božjoj Vukovinskoj. Ja sam taj poziv stavila na papir i po tetinoj namisli zalijepila ga na naš dućan.
Je li bilo odziva?
– I te kakvoga! Skupilo se između sto i stopedest ljudi. Bili su s nama i župnik Đuro Sabolek i naš mraclinski svećenik vlč. Vlado Cvetnić. Ali, eto, tu se već dvadeset i četiri godine i danas mnogih iz te prve hodočasničke kolone više nema među nama.
Teta Barek nije išla s vama?
– Na žalost, ona to zbog bolesti više nije bila u stanju. Još kao mala doživjela je tešku povredu koja ju je obilježila za cijeli život tako da joj zdravlje nikad nije bilo naročito. Ali, cijeli je život bila velika poklonica naše vukovinske Majke, voljela je uređivati i ukrašavati župnu crkvu, osobito cvijećem i rado je po Mraclinu, kod domaćica koje su uzgajale cvijeće, skupljala kitice za oltar. Ali, te devedeset i treće svaku bi me večer trodnevnice nestrpljivo dočekivala s pitanjima: Kak je bilo? Kak je prešlo? Kuliko je bilo?
Doživjela je i drugo hodočašće?
– Je, samo to ju je držalo na životu ’94. godine. Da opet čuje kak su se Mraclinci zaputili prema Vukovini. Ja sam joj opet podnosila opširne izvještaje svake večeri i tako je, dva dana poslije Velike Gospe, 17. kolovoza, mirno sklopila oči. Zato je meni ovo naše hodočašće neodvojivo od uspomene na moju tetu Barek i na onaj čas iz ljeta ’93. kad ju je, to sam uvjerena, Duh Sveti potaknuo da se pozivom obrati svim Mraclincima.
Trodnevnica je u međuvremenu postala devetnica, mnogi su se pridružili, mnogi se još mogu pridružiti. Hodočašće simbolički predstavlja životni put kršćanina, na kojem kroz trpljenje i napor puta vjernik dolazi do cilja u mjestu hodočašća. Doista, mali napor za sve ono što dugujemo Nebeskoj Majci, čiji blagdan uskoro slavimo.
U četvrtak 10. kolovoza s pripremama su počeli pioniri NK Mraclin. Selekciju će i ove godine voditi Krunoslav Kos. Uz pionire, ove sezone od mlađih selekcija nastupat će juniori, pod trenerskom palicom dvojca Sonny Boy Dražić i Željko Cvetnić. Ove godine prvi puta će nastupiti i naši početnici (limaći) koji su trenirali tijekom cijelog ljeta, a koje vodi Luka Kapović. Pozivamo sve zainteresirane djevojčice i dječake da nam se pridruže u svakodnevnom treniranju i zabavi.
Na slici iz fotografske arhive je ugledno društvo, mraclinske dekle, žene, sneje – ali i dva zeta koji nisu iz Mraclina. Vaše je samo da nas podsjetite o kojim se ljudima radi?
