Ponedjeljak je. Tražim provokativan način da otvorim kolumnu. Tražim provokativan način da mi otvorite kolumnu; ne znam ništa bolje od Vlatke! Ta povijest, ta kosa, i baš taj petak… Otvaranje je uvijek opasna droga. Srećom, ja se ne drogiram. Apstiniram. Sjedim, šutim, čitam, pišem, pijem kavu satima dok već nije vrijeme za drugu, pa opet pišem, uvijek nešto dovršavam. Spajam se sam sa sobom, punim energijom i spremam za sve što me čeka u svemu i svačemu. A lijepo su mi rekli da ne pišem u prvom licu jednine.

Samo neki misle da je pisanje laka stvar, laka disciplina. Stišao sam glas razuma i odlučio prepustiti se intuiciji. Zapitao sam se što doista jako želim ostvariti u tekućoj godini? Po prirodi nisam neki pjesnik, ja sam više tiha voda, stajačica. Znam, sve dok ovdje vladaju neki drugi prirodni zakoni želim znati da li ću sve objesiti o kratku crtu sudbine. Tamo negdje gdje je moja strana ulice i gdje moram vjerovati, a mrzim kad moram bilo kome vjerovati. U životu je uvijek najlakše reći kako je kriv netko drugi – čistačica, punica, zla kob ili kako je, naprosto, grah krivo pao. Bek je poslao poruku tog jutra, odlazak na kavu nije dobro djelo, to je djelo srca. Za tvog prijatelja, ili od njega, svejedno je. Gorki okus nije prava riječ, opjevao je Štulić kako se već pjevalo s kraja osamdesetih, kada smo shvaćali da u prijateljstvu nema kalkulacija, kada srce nije znalo za digitron  i nije poznavalo brojke.

Dočekali smo i prve konstantne kapi kiše ove godine. Došle su nenajavljene i nikako da stanu, provociraju, već tjeraju u očaj, donose neke nove nenapisane stranice. A tek je počelo. Kada se probudim ujutro, tog utorka, i kada lijeno pogledam kroz prozor obećam sebi da ću iskoristiti dan i biti sretan. Prekršim obećanje. Lažem. Kad me pitaju kako sam, je li sve u redu, potvrdno klimnem glavom. Neiskreno se nasmiješim i odgovorim ‘Je’. Lažem. Već stanovito je vrijeme život hrpa bez punog smisla i bez vidljive strukture. Često se sjetimo nekih drugih vremena, utapamo se netremice u čežnji, naletimo na stare slike i vidimo nasmijana poznata lica, pa usput samo nastavimo dalje. Dobro smo, preboljeli smo to. Lažemo si. Opet. Mrvicu sreće uvijek poprati i koja kap tuge.

Zanimljivo mi je kako se svakog dana prisjetim poneke sitnice za koju sam, u trenutku kad se događala, mislio da je sasvim nebitna i da ću je predati zaboravu. Tako je bilo i te srijede. No, sve te nebitnosti ciklički su se vraćale u moja promišljanja: zagrljaj prilikom kojeg mi se u nosnice uselio miris njezine kože, sjaj u dubinama posebno mi dragih očiju koje su me tješile onda kad nitko drugi nije ni prepoznao moju tugu, nespretno gaženje nogu prije konačne sinkronizacije dvaju ritmova. Kako vrijeme prolazi…

Četvrtak. Ništa. Prolazan kao i svaki drugi. I opet ide dalje. I tog smo četvrtka odali počast našim razlikama. Pisati kolumnu stvarno nije lako. Ne postoji priručnik. Mnogo nade i mnogo očaja. Katkad treba i platiti cijenu. Cijeli svijet pjeva, no mi smo prestali slušati. Jesen stiže dunjo moja, a kad će taj petak?

Stišao sam glas razuma i odlučio prepustiti se petku. Petak. Morao se požuriti da stigne na vrijeme, nismo voljeli i nije volio da ga se predugo čeka. Petak je bio prepun ljudi. Donio nam je blagoslov svoje blizine. Ne može se nikoga natjerati na petak. On dođe kao po navici svakog petka, kad hoće i kome hoće, balansira na ljuljački života i pusti da nas želja vodi. U petak je sve na nama. Ono malo što nas ponekad netko ili nešto pogura ili nas pak zaustavi, uspori, sabotira, sve to je dio izazova zvanog petak. Petak je bio i ostao dan za velike planove. Letimo na svojim željama, slobodnih okova i slobodnih prohtjeva. Zadovoljni. Zahvalni. Spokojni.