Fertun plave boje
Davnih godina, kad sam joÅ” bila mala curica, moja baka i ja smo imale povremenu inventuru njenih narodnih noÅ”nji. Za mene je to svaki put bio novi dogaÄaj. Iako sam napamet znala sadržaj njezine Å”krinje, ljubav s kojom mi je to pokazivala i divljenje s kojim sam ja to promatrala, neopisivo je. Gotovo pobožno ih je vadila iz Å”krinje, koja je bila pod kljuÄem, onim velikim, prekrivenim patinom minulih vremena i vraÄala nazad do neke nove izložbe.Ā
Jedan fertun mi je bio posebno drag. Onaj sa plavom svilom. Njega sam najradije nosila na nastupima, dok sam joÅ” aktivno plesala. Onda je doÅ”la ’91. Baka i deda su otiÅ”li u roku Å”est mjeseci, a Äardak su naselili izbjeglice s Banije. Godinama su ostali i Äuvali sve Å”to su zatekli. Ne znamo u kojem trenutku, da li kod prodaje kuÄe ili prije, neke smo fertune donijeli doma. Ali ne i plavu svilu.Ā Ā
Sve ove godine muÄilo nas je gdje je zavrÅ”io. Raspitivali smo se na svim moguÄim adresama. Pretražili svaki kutak, ali fertun je nestao. Prije nekoliko dana, u jednom je razgovoru opet postavljeno pitanje nestalog fertuna. I konaÄno – bingo. Dobra duÅ”a si je dala truda i pronaÅ”la ga. I vratila. Nije ni znala da je tražen. Da je bilo koji drugi izgubljen, ne bi mi bilo toliko žao kao za ovaj. Za njega me vežu brojne uspomene, a i bakino obeÄanje da Äu ga ja naslijediti.
Fertun se vratio kuÄi.
