Tekst i foto: Jasna Čunović

Vani je bila mrkla noć. To jutro ustali smo ranije nego inače, iÅ”li smo v trsje brati grozdje. Pripreme su trajale viÅ”e dana: trebalo je počistiti podrum, oprati lajte, pripremiti brente, greÅ”tvalke, servisirati zaprežna kola i bolje uhraniti konje. Sivka i Riđa imale su poseban režim prehrane. BraÅ”no – kak se govorilo za jelo – stavilo se u veliku koÅ”aru. Tu je bila pečena guska, makovnjača, suhi sir, Å”unka, crna salama (tirolska), domaći kruh, obavezno Å”ljivovica i lanjsko vino. Svega ko na Božić! 

Jutra su bila hladna i maglovita, trebalo se toplo obući. Vožnja zaprežnim kolima trajala je oko dva sata, a ponekad je magla bila tako gusta da je vidljivost bila vrlo slaba – čuo se samo topot konja i zvonjava zvonaca koji su bili konjima oko vrata. Prolazila je zaprega za zapregom, puna veselih berača iz cijele naÅ”e okolice. Kad smo stigli do Male Bune svatko je krenuo prema svom odrediÅ”tu. Mi smo iÅ”li prema Å iljakovini.

Kad smo stigli na odrediÅ”te pred početak berbe popilo se rakije za bolje raspoloženje i veći radni elan. Tuduma je bilo u enormnim količinama, berbi nikad kraja, ali ni veselju, pogotovo kad su maligani počeli djelovati. Tad je krenula i pjesma “Kopa cura vinograd”. Orilo se po svim bregima. Oko podneva je bio objed. Nismo jeli u kleti već vani na travi. Mama je prostrla stolnjake i izvadila sadržaj iz koÅ”are. To jelo imalo je poseban okus i miris. Nakon objeda i malog predaha nastavilo se s berbom.

Kući je trebalo krenuti prije mraka i spustiti se niz Å”iljakovečki brijeg s dvije bačve pune grožđa. Tim viÅ”e Å”to glave nisu bile trijezne. Sjećam se da su kola “zavirali” (kočili) i tako, mic po mic, dok se nisu spustila u podnožje brijega. Svi su tad odahnuli, jer je sve proÅ”lo bez posljedica. Do kuće se pjevalo jer je berba bila dobra, a vinčeka za okrepu uvijek je bilo, dok ne dočekamo novo.

Fotografije uz tekst su iz davne 1966. godine.