Jučer je na mraclinskoj Zgradi održan komemorativni skup na kojem su se Stjepana Kosa prisjetili njegovi brojni prijatelji i mještani Mraclina, kolege iz Srednje strukovne škole, stranački kolege i suradnici. Ovo je bila prilika da okupljeni odaju počast preminulom Stjepanu te iskažu svoju zahvalu za sve čime je obogatio njihove živote.

Stjepan Kos bio je dugogodišnji ravnatelj Srednje strukovne škole Velika Gorica, a na komemoraciji svoja sjećanja s nazočnima podijelio je njegov zamjenik Miroslav Antolčić.

Gotovo punih 25 godina Stjepan se aktivno bavio politikom, problemima društvene zajednice, prvenstveno svog Mraclina, ali cijelog Turopolja. Sve je to radio kao član HSS-a, jedine stranke u kojoj je pripadao od samih početaka. U ime HSS-a Zagrebačke županije skupu se svojim sjećanjem na Stjepana obratila Martina Glasnović.

Stjepan Kos napustio nas je kao aktivni vijećnik Gradskog vijeća Gorice u kojem je svojim raspravama i prijedlozima doprinosio unaprjeđenju života naše zajednice. U svom govoru predsjednik Gradskog vijeća Neven Karas zahvalio je Stjepanu Kosu za sve dobro kojim je tijekom dugogodišnje političke karijere pridonio našoj Velikoj Gorici i Turopolju.

Tijekom komemoracije, uz nekoliko prigodnih stihova, vokalna skupina Dučeca izvela je prigodnu pjesmu, a  tamburaški sastav dva instrumentala – pjesmu koju je posebno volio – „Jedan život malo je“ te „Pjesmu rastanka“. Nakon tužnih taktova brojni su nazočni iskoristili priliku iskazati sućut obitelji Kos te se upisati u knjigu žalosti.

U ime svih udruga i mještana Mraclina skupu se obratio Matija Kos, čiji govor donosimo u cijelosti:

„Ožalošćena obitelji, dragi prijatelji, dragi mještani.

Pripala mi je čast da u ime svih mještana i udruga iz Mraclina kažem nekoliko riječi o velikom čovjeku, Stjepanu Kosu, našem Števeku.

Rođen je u Mraclinu 17. prosinca 1958. godine od oca Josipa i majke Katice. Osnovnu školu završio je u Mraclinu i Vukovini, Srednju tehničku školu u Zagrebu gdje je nastavio školovanje za inženjera strojarstva. U Rijeci je završio Pedagoški fakultet za profesora politehnike.

Već od rane mladosti aktivan je u društvenom životu svog rodnog Mraclina. Vrlo je teško u nekoliko rečenica obuhvatiti sve uloge u kojima se Števek s uspjehom okušao: bio je sportaš, lovac, tamburaš, političar, kolekcionar i kroničar Turopolja, vatrogasac i plemenitaš. No, Števek je prije svega bio obiteljski čovjek, brižan suprug svoje gospođe Biserke, otac dvojice sinova – Josipa i Marka, te djed petoro unučadi – Ivana, Lovre, Marije, Vide i Dore,  na koje je bio izuzetno ponosan.

Bio je član DVD Mraclin od 1972. godine i do kraja svog života ostao je vjeran ideji humanog i volonterskog rada. Tijekom dugogodišnjeg  rada u DVD-u nagrađivan je brojnim priznanjima i odlikovanjima. 1980. godine završava tečaj za višeg vatrogasnog časnika, a iste godine kao član omladinskog odjeljenja na europskom prvenstvu u Kolnu postaje prvak Europe. Svakako treba istaknuti njegov doprinos u stvaranju prijateljstva sa DVD-om Mladost iz Kaštel Sućurca.

Krajem 70-ih godina aktivno se uključuje u rad Kulturno umjetničkog društva Dučec kao basist u tamburaškoj skupini. Iako ga zapisi Društva navode kao vrsnog tamburaša, vrlo brzo odustaje od sviranja i posvećuje se obiteljskom životu. I kasnije je pratio i podupirao rad Dučeca kroz aktivnosti svojih sinova, a posebice u teškim vremenima devedesetih kada podupire rad s djecom te daje na raspolaganje svu svoju logistiku i opremu koja je u to vrijeme bila potrebna Društvu. Velik doprinos dao je kod prikupljanja dokumentacije i fotografija za izradu monografije o kulturno umjetničkom djelovanju u Mraclinu „Zapevala tičica pisana“ koja je izdana 2008. godine. Održao je nekoliko povijesnih predavanja i tematskih večeri u sklopu Dana svetog Vida.

Od malih nogu zavolio je sport otkrivajući ga sa svojim prijateljima iz ulice. Igrao je za mraclinske juniore, a kasnije i za seniore. Sigurno je u tome veliku ulogu imao njegov djed Marko Čik koji je bio legenda nogometnog kluba Mraclin. Kad više nije igrao, bio je uz klub, pomagao riječima i djelima. Stjepan Kos odigrao je svoju posljednju utakmicu 2011. godine u velikom stilu. Na poziv Vjeke Kovačića nastupio je na njegovoj oproštajnoj utakmici u kojoj su igrali veterani Mraclina i Dinama. Nakon mnogo godina, obukao je dres i kopačke te zaigrao. Vidjelo se da dugo nije igrao, no istaknuo se kao i nekada svojom visinom te dugim korakom.

Bio je velik zaljubljenik u etno-baštinu, numizmatiku i kolekcionarstvo svega vezanog za povijest Mraclina i Turopolja. Ljubav prema tome usadio mu je otac Josip, a već od 10. godine počeo je s prikupljanjem raznih predmeta. U njegovoj bogatoj i s ljubavlju stvaranoj kolekciji nalaze se razni antikviteti, dokumenti, crkvene knjige, razglednice, fotografije…  

Plemenitaš po rođenju, bio je aktivan i u obnovljenoj Plemenitoj opčini turopoljskoj, odnosno Plemenitoj sučiji Mraclin. Aktivno je bio uključen u obnovu Plemenite opčine, a pri uprizorenju izbora turopoljskog župana 1989. godine, izabran je za prvog župana  poslije ukidanja POT-a 1947. godine. U prvim godinama poslije obnove Plemenite općine 1991. godine, obnaša niz dužnosti u POT-u, a posebice se angažira u projektu povratka turopoljske svinje u Turopoljski lug.

U političkoj karijeri, kao član HSS-a u nekoliko je mandata vodio Mjesni odbor Mraclin. Bio jevijećnik u prvom sazivu Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, a kratko vrijeme obnašao je i dužnost predsjednika Vijeća. Od 2009. do 2017. godine u dva mandata bio je zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice. Od 2017. godine ponovno je izabran kao vijećnik u Gradsko vijeće.

Kao strastveni lovac i član Lovačkog društva Jarebica iz Mraclina više od 30 godina sakupljao je lovačko oružje. Bio je predavač i ispitivač kandidata na lovačkim ispitima, a od 2015. godine obavljao je i poslove lovočuvara. U lovačkom društvu obavljao je niz dužnosti, a bio je i pridruženi član Lovačkog društva Srna Velika Gorica. Podupirao je i rad udruge umirovljenika Mraclin. Koautor je knjige Mraclin – slike iz povijesti, a surađivao je u objavi mnoštva publikacija, prvenstveno povijesne tematike. Prošle je godine velik doprinos dao pri izradi monografije povodom 130. godišnjice rada DVD-a Mraclin.

U Gorici i Turopolju zasigurno će biti najviše zapamćen kao dugogodišnji ravnatelj Srednje strukovne škole i dogradonačelnik Grada u dva mandata, a teško da bi se našao neki kutak turopoljskog društvenog života u kojem nije ostavio traga kao dužnosnik, član, inicijator… Uz široki spektar društvenih, poslovnih i političkih aktivnosti, stigla su kroz njegov život i brojna priznanja. Iako je isticao da ga nagrade i priznanja ne zanimaju, jednom prilikom istaknuo je kako mu je najdraže priznanje koje mu je uručila bivša ministrica Ljilja Vokić kao najmlađem mentoru profesoru u Hrvatskoj.

Ipak, mi u Mraclinu pamtit ćemo ga po mnogočemu drugome – mnogi su tu lijepi trenutci provedeni u neformalnim druženjima, na raznim događanjima, nogometnim utakmicama, turnirima u beli, ali ne možemo zanemariti njegov veliki doprinos promociji našeg Mraclina u svakom pogledu. Bio je jedan od glavnih inicijatora i pokretača obnove današnje Zgrade u kojoj se danas nalazimo, a koja je zahvaljujući Zagrebačkoj županiji nakon mnogo godina zasjala u punom sjaju. Pamtit ćemo ga i što se nije sramio našeg mraclinskog i turopoljskog govora kojeg je s ponosom prenosio ne samo u svakodnevnim aktivnostima, nego i na javnim nastupima. Stjepan Kos bio je angažirani vjernik i dobrotvor crkve, nedjeljne mise nije propuštao.

Bio je jednostavan, otvoren, ali i ponosan na svoj rad, na svoje zbirke te na svoju obitelj. Preminuo je u 61. godini, u trenutku kad je i svojoj obitelji, Mraclinu, lijepom našem Turopolju, mogao podariti još mnogo toga. Ali, „svidjelo se Bogu svemogućemu našega brata pozvati k sebi“, pa na rastanku poželimo Števeku da mu  bude lahka ta bratska, turopoljska, hrvatska gruda. Počivaj u miru Božjem….

Iskrena sućut obitelji od svih članova DVD-a Mraclin, NK Mraclin, Mjesnog odbora Mraclin, Lovačkog društva Jarebica, Društva žena Anđela Lovreković, Udruge umirovljenika Mraclin, KUD-a Dučec, svih mještana Mraclina, kao i u moje osobno ime.“