Svečana dodjela Književne nagrade ”Albatros” u organizaciji Odjela za kulturu Pučkog otvorenog učilišta održana je sinoć u dvorani Gorica POU-a. Ovogodišnji pobjednik natječaja za ”Albatros” je Stipe Bilić (Banja Luka, 1963.) iz Velike Gorice. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Božidar Prosenjak, Maja Kušenić Gjerek i Darija Žilić proglasilo je njegov roman ”Slava” najboljim djelom od svih pristiglih na natječaj.
Tema romana je život turopoljske plemenitašice Slave pl. Ištvanić odnosno Slave Šenoa, supruge velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe. Fasciniran njenim životom, od školovanja do upoznavanja s Augustom, životom s njim i bez njega (bila je udovica šest desetljeća), autor je za glavnu temu svog romana izabrao već opjevanu ljubav njih dvoje i na svoj način je dočarao u romanu.
Izvor: vgdanas.hr
O samom djelu i autoru izrazito pohvalno govorili su članovi prosudbenog povjerenstva i urednik Miljenko Muršić. Slavodobitnik Bilić, vidno dirnut velikim brojem posjetitelja u dvorani i hvalospjevima prethodnih govornika, o svom romanu nije trošio puno riječi, nego je cijeli govor pretočio u zahvaljivanje svim osobama koje su na njega ostavile najdublji dojam i budile najljepša sjećanja iz njegovog života. Bila je to kompletna životna reminiscencija, od rođenja do dana današnjega.
Izvor: cityportal.hr
Nagradu odnosno povelju dobitniku je uručio gradonačelnik Dražen Barišić. Autor likovnog rješenja naslovnice je Mato Lovrić. Komplet knjiga autoru je predala Anita Pišković, ravnateljica POU-a. U prigodnom kulturno-glazbenom programu nastupio je naš KUD Dučec, a odabrane ulomke iz knjige čitala je Ana Katulić. Moderatorica je bila Mirjana Marković.
Nagrada Albatros dodjeljuje se od 1995. godine autorima iz Hrvatske i dijaspore koji nisu članovi profesionalnih udruga (Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca ) – četvrt stoljeća dodjeljivanja svjedoči o iznimnoj tradiciji, a 26 objavljenih knjiga književno je bogatstvo.
Slavodobitnik tradicionalne Književne nagrade Albatros za ovu godinu je Velikogoričanin Stipo Bilić, a i njegov roman ima velikogoričku temu: život turopoljske plemenitašice Slave pl. Ištvanić odnosno Slave Šenoa, supruge velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe. Njena životna priča – od školovanja, upoznavanja s Augustom, života s njim te njenim udovištvom – zanimljiva je, ljudski topla i poučna. Stipo Bilić uhvatio se ove privlačne teme i napisao posebnu knjigu.
Poveznica između književnika Bilića i Mraclina jest u tome što je on autor monografije o kulturno umjetničkom djelovanju u Mraclinu „Zapevala tičica pisana“, koja je izdana 2008. godine.
“Poetično je kako se njeno ime Slava može shvatiti na dva načina – jer Šenoina najvažnija slava nije bila ona književna, već njegova voljena i vjerna supruga Slava, što je i sretno odabran naslov ovog zanimljivog i nadahnutog romana koji mu dodaje još jedno snažno, osobito značenje”, stoji u recenziji djela.
Promocija romana, kao i dodjela nagrade Albatros, održat će se večeras u dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta s početkom u 19 sati. U kulturno umjetničkom programu promocije sudjeluju i članovi KUD-a Dučec.
Na kraju uspješne kalendarske godine
u kojoj su ostvareni mnogi zacrtani ciljevi u razvoju kluba, a pred godinom u
kojoj se očekuju dodatni iskoraci u svim područjima djelovanja, članovi NK
Mraclin odlučili su baterije napuniti izletom u Novalju. U petak je na put
krenuo dio uprave kluba, sponzori, prijatelji kluba, te dio seniorske momčadi
predvođen trenerom. Subotnja večer provedena je u društvu naših domaćina,
NK Novalje, a ostatak vremena u opuštenoj atmosferi, druženju i pravom timskom
duhu. U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, te se tako ekspedicija u nedjelju
nakon ručka zaputila prema doma gdje je ipak najljepše i gdje nas čekaju novi
izazovi.
Naravno, naši domaćini pokazali su se
kao pravi ljudi što bi trebalo rezultirati novim oblicima suradnje već početkom
godine.
Do tada, pred sadašnjom se upravom u ovoj godini nalazi još nekoliko zadataka, a u novoj godini potrebno je održati izbornu skupštinu, izabrati novo vodstvo kluba i krenuti u nove pobjede.
Mandat aktualnoga saziva Vijeća mjesnog odbora ušao je u drugu polovicu. Nakon prijeđenih pola puta obraćamo se predsjedniku Vijeća Tihomiru Hubaku s pitanjima koja proistječu iz vremena “ustoličenja” Vijeća kad smo se prvi puta našli da za naš portal porazgovaramo o perspektivama i planovima za iduće četiri godine Mraclina.
Izvedbu
kanalizacijske mreže prije dvije godine stavili smo na vrh liste prioriteta.
Ono što vjerojatno najviše zanima čitatelje jest u kojoj smo danas fazi s tim
projektom?
– To
je svakako najambiciozniji plan našeg mandata. U 2020. očekujemo definitivni
početak radova. Prema infomacijama iz Grada novčana konstrukcija je zatvorena,
izvođač izabran, rok za žalbe je istekao, prema tome početkom iduće godine
očekujemo početak radova.
Nove
prometnice se, koliko vidimo, grade i ne planira se stati. Odlagalište
otpada Mraclinska dubrava također je “na trasi”?
–
Da, od komunalnih djelatnosti spomenuo bih izgradnju novog mosta kod Sitnice,
kojim se omogućava slobodan protok voda i nesmetani prolaz našim poljodjelcima
do njiva. Tu je i redovito “krpanje” naših loših prometnica. No, treba
istaknuti da je najvažniji i najskuplji projekt u fazi završetka, a to je
izgradnja obilazne ceste u dužini od cca 1800 metara, koja će povezati državnu
cestu D-30 sa odlagalištem Mraclinska dubrava, a ujedno rasteretiti
prometovanje teških kamiona kroz naše mjesto. Napominjem da će usporedno s
cestom biti izgrađena i biciklistička staza.
Ideja
obilaznice ne bi se smjela zaustaviti samo na odlagalištu?
–
Tako je. Obilaznica puni smisao dobiva tek produžetkom ceste prema mraclinskoj
industrijskoj zoni, a informacija koju imamo od pročelnika Katulića govori da
se taj dio sprema u drugoj polovici 2020 godine.
Što
je s manjkom prostora u dječjem vrtiću i nedostatkom prostora za održavanje
tjelesne nastave u školi?
–
Posebno zadovoljstvo mi je spomenuti da je krenuo postupak za izgradnju nove
škole. Objekt bi imao cca 1200 kvadrata, a imao bi četiri učionice, te ostale
prateće sadržaje u gornjem dijelu, a u donjem dijelu tri vrtićke s jednom
jasličkom jedinicom, sa svim pratećim prostorijama. Idejni nacrt je gotov, a
prema informacijama iz Grada, radovi bi išli u nekoliko etapa, tako da bi
objekt bio kompletiran za tri do četiri godine.
Mraclin
ima brojna i vrlo aktivna društva i udruge. Kako ide financiranje tako bogatog
društvenog života?
– Od
planova koje smo zacrtali za ovu godinu ostvarili smo sljedeće: napravljena je
nova kotlovnica na igralištu Nova graba, nabavljena pumpa za zalijevanje trave
na igralištu NK Mraclin. U Društvenom domu adaptirani su i uređeni prostori
kojima se koriste mnoga društva i udruge: garderoba KUD-a, soba za probe
tamburaških sekcija, velika prostorija, uređen je i opločen hodnik,
uređena prostorija za umirovljenike, te prostorija za naše branitelje, kao i
mala terasa. Vrijedno je spomenuti i kako smo sva sredstva za Vidove dane,
dobivena od Grada, raspodijelili nositeljima programa – KUD-u Dučec i NK-u
Mraclin. Ukratko, svim društvima i udrugama omogućili smo nesmetani rad, uredne
i tople prostore. Ali, tu moram spomenuti i velike zasluge naših domara.
Mraclin
je sve češće poprište manifestacija od nacionalnog značaja. Za malo mjesto to
je velika počast, ali sasvim sigurno i obveza?
–
Svjesni smo toga. Već smo u dva navrata dali logističku i domaćinsku potporu
novoosnovanom goričkom Zavodu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kojem na
čelu stoji naš akademik Željko Cvetnić, a pomogli smo i proslavu magazina
Olimp, časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora, koji je upravo u Mraclinu
obilježio svoju 20. obljetnicu.
Neke
od akcija koje se spremaju u drugom dijelu mandata već smo spomenuli. Što je
prvo na redu kad su mjesna društva u pitanju?
– Od
prioritetnih radova ove godine krećemo sa renoviranjem objekta Stare grabe. Tu
je novo krovište i ostali neophodni radovi u objektu. Zatim ide promjena
ulaznih vrata na objektu Nove grabe, te postavljanje 9 radijatora, kako bi se
omogućio rad u zimskim uvjetima. Planiramo obnoviti i malonogometno igralište,
na kojem je potrebno presvući novi sloj asfalta. DVD-u osiguravamo 40 kvadrata
pločica za uljepšavanje nove sjenice koju su naši vatrogasci izgradili sami
vlastitim sredstvirna. Nastavit ćemo s renoviranjem Društvenog doma, u skladu s
mogućnostima. Od iduće godine naš mjesni odbor preko mjesne
samouprave dobiva novčana sredstva za manje komunalne radove, pa je na
nama da na pravedan način izdvojimo prioritete koje ćemo pokriti tim
sredstvima.
I
za kraj ono što se povremeno znalo javiti kao neuralgija – kako teče
komunikacija s Gradom?
–
Rekao bih da teče na visokom nivou. Grad je svjestan koliko Mraclin, sa svim
svojim prednostima, doprinosi cjelini Velike Gorice, a i mi smo svjesni koliko
grad, uz korektan odnos, može i mora pomoći Mraclinu!
U organizaciji KUD-a Dučec, ove subote, 7. prosinca, mraclinski su mališani dočekali Svetog Nikolu. U Društvenom domu dočekalo ga je tristotinjak djece, roditelja, baka i djedova. Dok su čekali njegov dolazak, djeca iz mraclinskog vrtića, iz sva četiri razreda područne škole Mraclin te mladi članovi KUD-a Dučec, izveli su kratki prigodni program.
Vrtićanci su izveli nekoliko prigodnih recitacija i pjesmica, dok su se školarci iz područne škole Mraclin predstavili sa svojim programom koji su uvježbali s učiteljicama.
Tamburaški pomladak KUD-a „Dučec“ otvorili su program tamburaškim intermezzom. Najmlađi folkoraši Dučeca izveli su koreografiju Posavine „Tko je moje guske krao“, na oduševljenje brojne publike, a mlađa skupina predstavila se koreografijom Turopolja „Devojčica kolo vodi“.
Program je završio zajedničkom izvedbom pjesme „Sveti Niko svijetom šeta“, nakon koje se pojavio Sveti Nikola te darovao svu okupljenu djecu. Djeca su obećala kako će i slijedeće godine biti dobra i poslušna roditeljima, učiteljima i tetama u vrtiću.
Iz KUD-a Dučec zahvaljuju Osnovnoj školi Vukovina – područna škola Mraclin na odličnoj suradnji i ove godine, učiteljicama koje su pripremile program – Kati Jolić, Branki Puškarić, Marini Novosel i Vlasti Šunko, te ravnatelju Damiru Bediću. Zahvaljuju i Dječjem vrtiću Velika Gorica, podružnica Mraclin, ravnateljici vrtića Ireni Kozmić te tetama Tajani Ivanac i Meliti Sučić koje su pripremile program te uredile dvoranu Društvenog doma.
U subotu 7. prosinca 2019. napustio nas je Drago Štuban Metalac. Čovjek koji bi svojim posebnim i jednostavnim načinimo življenja mogao kao primjer poslužiti mnogima od nas.
Radio je kraće vrijeme kao poštar, a potom se zaposlio u Tlosu, tvornici toplomjera, sve do mirovine. Iako je imao mnogo djevojaka, nije mu bio predodređen život u braku. Mnogi pamte Metalca iz njegovih mlađih godina kao uvijek zriktanog gospodina koji ide na vlak ili autobus. Rijetki su prošli kraj njega, a da im se on ne bi obratio i poslao bar malo svoje pozitive kojom nas je sve godinama razveseljavao. Nasmijan i uvijek spreman za šalu, kritičan prema onima koji su previše radili, a premalo vremena odvajali za društveni život, nogometaš od djetinjstva do starosti, uvijek prisutan na svim događanjima vezanim uz loptanje i društveni život.
Od prvenstvenih utakmica Mraclina i Bune, svojedobno vrlo popularnih međuselskih turnira, pa do sadašnje Breške lige. Jedan od legendarnih mraclinskih turnira između oženjenih i neoženjenih održan je upravo na njegovom dvorištu, za koje se govorilo da ima travu ljepšu nego Maracana, o čemu postoji i foto zapis.
Foto-arhiva: Vitomir Štuban
Prolazio je svojim biciklom stotine kilometara odlazeći na utakmice po nizinama i bregima. U ljetnim danima, poslijepodnevni sati bili su rezervirani za obavezno kupanje na jezeru “Čič-Bič”, kako ga je on zvao. Po njegovom biciklu, kratkim hlačama i japankama, poznala ga je cijela općina. Sve bi redom pozdravljao i znao reći: „Pa de ste ljudi, samo se v hiže zapirate, ojte nekam van!?“ Falit će nam puno, sve od njega: osmijeh, zafrkancija, bicikl, njegova priče i prijedlozi za koje mnogo puta nismo znali da li su izgovoreni u šali ili ozbiljno.
Teška bolest prije dvije i pol godine prikovala ga je uz krevet, a samo dan prije, svojim je biciklom prošao rutu od Mraclina do Gorice, na Veliku Bunu i natrag. Samo tu jednu noć nešto se dogodilo s njegovim zdravljem, koje je do tada bilo savršeno. Već za dva dana doktor je u bolnici rekao: „Da su vaši ostali nalazi kao njegovi, bili biste presretni.“ Ali na žalost, otkazala mu je cijela desna strana i njegov dotadašnji način života se zaustavio. Ali njegova pozitiva i osmijeh s lica nije se gasio sve do subote 7. prosinca, kad je otišao u vječnost. S njim je nestao jedan dio lijepog načina života koji je obilježio generacije Mraclinaca od ranih tridesetih, pa sve do danas kada o tome govorimo i pišemo. Od muških sumještana iz te je generacije s nama još samo Franjo Crnić. Skromno, pošteno, veselo, to su nas učili i ostavili nam, na nama je da se nikad ne zaboravi!
Ovaj dio iz dokumentarnog filma pod nazivom „Gurajte im loptu v gol“, povodom 85 godina postojanja kluba, priredili su Vitomir i Davor Štuban.To je film o povijesti nogometa u Mraclinu, o prošlim vremenima oživljenim kroz priče nekadašnjih igrača kluba. Žive legende ispričale su nam zanimljivih priča o nogometu kakav je nekada bio, o istinskoj ljubavi prema klubu, o odricanjima i zalaganju svih igrača, o ljudima koji su bili logistika, a bez kojih NK Mraclin ne bi mogao opstati sve do današnjih dana! Naš Metalac je imao upravo to – istinsku ljubav prema klubu i svim ljudima!
Štrajk nastavnika u školama „doveo“ je moje unuke na cjelodnevni boravak u Mraclin, a oni su odmah „izložili svoje zahtjeve“!
– Baka nama je tak lijepo kad nam pričaš o vremenu kad si ti bila mala. Daj nam opet pričaj!
Malo su me zatekli jer mi se čini da sam im sve ispričala, ali onda sam se sjetila da im nisam pričala o košenju i spravljanju sijena.
Nekad je skoro svaka obitelj u Mraclinu imala krave, neki i konje, a za njihovu prehranu preko zime trebalo je puno sijena. Za to su se krajem lipnja kosile livade zvane sjenokoše. Neki su osim sjenokoša oko Mraclina imali i takve livade u udaljenim mjestima, kao na primjer u Poljani, Žažini i drugim dijelovima Turopolja gdje zemlja nije bila dobra za sijanje žita ili kukuruza već samo za košnju trave. Upravo te udaljene livade nama djeci bile su jako zanimljive jer kad se išlo po sijeno u Poljanu za nas je to bio cjelodnevni izlet.
Rano ujutro, već oko 3 sata, tetak Lacko dizao se da nahrani i napoji konje i pripremi sve za taj posao. Na dugačka kola složio je još dulje rudo – žrt, koje će kasnije pridržavati voz sijena. Žrti su bile dugačke i do 4 metra, a široke 30-40 cm.
Pripremio je kose koje je nekoliko dana ranije klepao, tj. izravnao oštricu kose uz pomoć klepca, a onda brusom sve izoštrio. Zatim rogle (vile) kojima smo preokretali i skupljali travu i na kraju široke drvene zubce (grablje) kojima smo pozubljali cijelu livadu. Ništa se nije ostavljalo na livadi.
Teta Katić je pripremala hranu za cijeli dan. Krenuli bi rano ujutro, oko 5 sati, jer nam je do sjenokoše trebalo više od sat vremena lagane vožnje u kolima. Često je još bila magla i rosa, a mi smo bili još sneni i pospani pa nam je taj put uz drijemanje i drmanje u kolima brzo prošao.
Čim smo stigli muški su uzeli kose i išli kositi jer je trebalo brzo pokositi kako bi prve zrake sunca počele sušiti pokošenu travu. Kosci su kosili u otkosima koje su baka i teta malo razgrtale kako bi se trava lakše posušila.
A mi djeca išli smo jesti. Kako je doručak na svježem zraku bio fini! Friški, mirisni kukuruzni kruh, sir, špek i luk prijali su nam kao najbolje delicije.
Oko 11 sati se trava već posušila s jedne strane i mi smo ju preokretale na drugu stranu. Dok se to sušilo bilo je vremena za obed (ručak). Teta je u hladu, ispod jednog velikog hrasta, prostrla čisti bijeli stolnjak. Na njega je poslagala mladi luk, pohanu piletinu, gibanicu, a napili bi se čiste vode. Jedino su za kosce donijeli pletenku vina.
– Nek težaki jeju i piju! – rekla bi teta.
Nakon obeda smo malo počinuli, a onda smo išli spravljat (skupljati) sijeno u hrpe – kupove.
Tetak je došao kolima do tih kupova, a Dragec mu ih je bacal na kola. Tetak je slagal voz. Trebalo je dobro znati složiti voz sijena jer ako nije bio dobro složen mogao se prevrnuti, a to bi bio veliki problem.
Teta je grabljama opčesala cijeli voz sa sve četiri strane kako bi ljepše izgledao i kako sijeno ne bi putem ispadalo.
Na kraju su ga pričvrstili – podžrtili. Na voz su stavili ono dugačko rudo – žrt, na prednjoj strani ga pričvrstili lancima, a na stražnjoj štrikima. Tek se tada moglo krenuti prema doma. E to je bila uživancija! Prava panoramska vožnja na vrhu visokog voza sijena. Za mene je to uvijek bio poseban doživljaj. Nikad se nisam bojala visine, već sam uživala u razgledavanju obrađenih polja, šumaraka, potočića, još nepokošenih cvjetnih livada. A tek prolazak kroz selo, kad se s te visine gleda u dvorišta sa životinjama, na kuće i ljude koji su mi tada izgledali sasvim drugačije. Toplo sunce nas je grijalo, a iz svježe pokošenog sijena širio se miris kojeg se i danas sjećam.
Dolaskom kući sijeno se moralo istovariti na sjenik na štaglju. Sijeno se dizalo s voza kroz otvor na krovu štaglja. To su radili muškarci, a mi smo gazile sijeno pod rožnice (grede) krova, slagale da ga što više stane.
I tu je sijeno bilo mirisno, ali je ispod krova bilo vruće, sijeno je pikalo bose nožice pa mi taj dio posla baš i nije bio drag. Ali sijeno se moralo spremiti jer se nije moglo dopustiti da pokisne. Česti ljetni pljuskovi znali su nas ometati u pojedinim fazama posla, ali moralo se paziti da se pospremi suho sijeno jer vlažno nije zdravo za stoku. Ljudi koji su imali više stoke nisu svo sijeno mogli spremiti na štagalj pa su u blizini štale slagali velike stogove, plastove sijena.
– Baka, kak to da u svojim pričama uvijek spominješ tetu i tetka, a ne mamu i tatu? – najednom upita Lovro.
– To je zato što je moj tata bio tišler (stolar), radio je namještaj za kuće, pa obdel (prozora i vrata), a jedno vrijeme i kutije za radio-aparate i gramofone (to je trebalo biti vrlo precizno izrađeno), ali i ostalu „drvenariju“. Za te poslove zapošljavao je radnike kojima je moja mama svaki dan kuhala (obično doručak, ručak i večeru za 3 ili 4 radnika). Kuhala je i za nas ukućane pa je mene baka odvodila k teti da joj, mala, ne smetam po kući. Time je baka pomagala mami, a mene je veselilo sve što se radilo u prirodi. Vidite da i danas imam puno cvijeća i zelenila i volim boraviti i raditi vani! A što se sijena tiče, to vi nažalost niste vidjeli. U Mraclinu više nema toliko krava i konja pa ne treba niti toliko sijena. Livade su zapuštene, ne kose se pa vi najčešće vidite samo grmlje. Zato mi je teško dočarati vam prekrasne cvjetne livade mog djetinjstva.
