Ušla sam u sedmo desetljeće svog života. Život moje generacije je sasvim drukčiji od života naših roditelja. Njima je zemlja bila centar svijeta. Zemlja je značila imati što jesti. Veselili su se tek niknuloj kukuruzi koju su okopavali motikama, povremeno stajući da je nabruse. Veselili su se prvim zamecima grožda na trsovima, jer to je značilo pune lajte vina.  Veselili su se kad je prasička oprasila male pajceke, jer to je značilo meso i špek na tavanu i uskrsnu šunku. O krvavicama i mesnatim kobasicama da i ne govorim. Pun tavan, podrum, štala, to je značilo i pun trbuh.  Kad napišem da su se veselili, onda to nije samo opis njihovog stanja nego i njihov pogled na život.

Svjedoci smo koliko je ovih dana snijeg izazvao pomutnju i prigovore, kao da pada svaki dan, kao da to nije dio naših sjećanja na zime kakve su nekad bile i kao da ne živimo na području na kojem bi, klimatološki gledano, zime trebale biti upravo takve. Sanjkalište na Škarpi je bilo malo i kratko, ali za nas klince je imalo vrijednost najvećeg sanjkališta. Kad se rampa počela spuštati, znali smo da dolazi vlak, a ako je još bio i putnički, to je značilo pravi izazov. Crna, parna lokomotiva je kod usporavanja puštala paru, a mi smo čekali da dođe blizu i onda spuštanje. Tko je dulje izdržao na vrhu i blizu lokomotive, taj je bio car. Pojma nismo imali o mogućim opasnostima. Bile su to godine kad nije bilo nepropusnih buca i skafandera. Doma smo dolazili mokri do kože, smežuranih prstiju. Brzo skidanje i sušenje na šporetu jer rezervne opreme nije bilo. Ono što nemaš, to ti ni ne fali.

Sve što nam se događalo prihvaćali smo bez puno pitanja. Tako mora biti. Sad sve imamo, ali ne znamo uživati u tome.  Imamo bezbroj pomagala koja nam olakšavaju život. Samim tim bi trebali imati više slobodnog vremena za sebe i one oko sebe. Međutim, mi sve više trčimo za novcem da bi kupili još više jer ako je na tržištu, onda reklame vrište: “must have”.  Zemlja je zapuštena. Zarasla u grmlje i više se ni međe ne znaju. Dobro se sjećam kad sam nekad davno brala krumpir i uzela tu zemlju u šaku i mislila – kako iz tebe iznikne sve ovo? 

Ovaj je snijeg divan. Zanemarimo male teškoće u prometu. Kad ga je dragi Bog stvarao, nije se fokusirao na naš hedonizam i naše vožnje u autima sa grijanim volanima i sjedalima. Fokus je na toj prirodnoj pojavi koja je nužna da se održi prirodna ravnoteža. Umjesto da smo sretni – jer klimatske promjene galopiraju – da naša djeca mogu uživati u snijegu kao i mi nekad, mi larmamo i ljutimo se. Kad sljedeći put padne ovako obilan snijeg, budimo zahvalni da je još ostalo nešto prirodno, čisto i nevino poput bijelih polja kakvih se sjećamo iz našeg djetinjstva.