Gornja slika: stoje s lijeva na desno: Branka ┼átuban ┼ár┼íekova, Ljiljana Kotrman, Branka Matanovi─ç Joskina, Ljubica Cvetni─ç Linekova, Marica Rogini─ç i Katica Dvornekovi─ç iz Okuja, Verica Kos Bojsova, Melita Galekovi─ç Brkina, Darinka Kos Roki─çeva, Mirjana Galekovi─ç Majstorova, Ljubica Galekovi─ç Grofova, ┼átefa Bartoli─ç iz Okuja, Vesna Navra─Źi─ç, Ljiljana Kova─Źi─ç Jerbekova, Vera Dvornekovi─ç iz Okuja i Katica Kri┼żani─ç Fanjsekova.
─îu─Źe s lijeva na desno: Zlatko Kova─Źi─ç Truli, Zlatko Galekovi─ç Bla┼żev, ┼Żeljko Galekovi─ç ┼áiljo,iznad njega stoji ─Éur─Ĺa Magdi─ç (k─çer u─Źiteljice Elizabete Magdi─ç) Ba─Ź iz Okuja, Zlatko Kova─Źi─ç Mami─Źin, Stjepan Kos ─îikov, Josip Dvornekovi─ç iz Okuja, Josip ┼átuban ┼átuka, Stjepan Brozovi─ç Koka iz Okuja, Vladimir Prvono┼żec ┼áe┼ío, Nikola Golubi─ç i Fabijan (mislim da je Dvornekovi─ç) iz Okuja. U─Źiteljica je Elizabeta Magdi─ç.

Vani je već polako mirisalo na jesen. Zadnje plodove svojega rada vrijedni ljudi spremaju za dugu zimu pred njima. Mraclinskim dvorištima odzvanjaju zvuci banzeka. Tetec Vid i Malin djed Janko, pile drva. Boje jeseni prošarale su drveće, a jata lastavica okupljaju se i spremaju na dugi put.

Prekrasan sun─Źan dan, tog 1. rujna 1966. godine. Za Malu vrlo zna─Źajan. Prvi je dan ┼íkole. Sve je tu. Nova torba, knjige i bilje┼żnice koje je mama zamotala u plavi pak-papir. Na svakoj naljepnica s imenom: Vesna Navra─Źi─ç – 1. razred. Tu su i nove, novcijate papu─Źe i crna kuta sa bijelim gumbima. Jo┼í dan prije, torba je bila uredno slo┼żena i na stolcu ─Źekala jutro da se krene.

Sve, ba┼í sve, Mala ─çe nau─Źiti u ┼íkoli. Do tada, nije ona imala vremena u─Źiti pisati slova i brojke. ┼Żivot je bio vani, po seoskim dvori┼ítima, pra┼ínjavim putevima i zelenim livadama koje su okru┼żivale Mraclin.

Taj prvi dan ┼íkole bija┼íe za Malu poseban. Prvi i posljednji puta do ┼íkole i┼íla je u pratnji mame. Ve─ç sutradan, Mala ─çe morati sama. ┼ákolskim dvori┼ítem odjekivala je vriska i smijeh, a oni stariji, ve─ç iskusni ┼íkolarci, do─Źekali su prva┼íi─çe zadirkuju─çi ih nazvav┼íi ih “prdorepci”. Maloj se to ba┼í i nije svidjelo, ali nije se ona previ┼íe zbog toga brinula. Bila je toliko uzbu─Ĺena i odjednom “velika” i sva va┼żna, da je ni┼íta nije moglo obeshrabriti.

Na ulazu u ┼íkolsko dvori┼íte do─Źekao ih je u─Źitelj Franjo Jurdana. Mama ga je pozdravila i izmijenila nekoliko rije─Źi s njim. Bio je on u─Źitelj staroga kova, pro─çelav sa brkovima, nekako mrkog pogleda, u svoje doba i mamin u─Źitelj. Mala se je, iako do tada hrabra i otvorena, ovaj puta stisnula uz mamu. Ni rije─Źi prozborila nije! Pogled joj je kru┼żio ┼íkolskim dvori┼ítem na kojem se je s lijeve strane, ispod stare lipe, nalazio bunar i suka┼ínica iza, koje je bilo veliko lijepo poko┼íeno i ure─Ĺeno igrali┼íte. “Ba┼í lijepo”, pomislila je Mala, “ima dovoljno prostora za igru”.

U u─Źionici je prva┼íi─çe do─Źekala u─Źiteljica Elizabeta Magdi─ç. Prva slova i brojke Mala je nau─Źila upravo od nje. ┼Żivjela je, ba┼í kao i u─Źitelj Jurdana, sa svojom obitelji u stanovima uz ┼íkolu. ┼ákola je imala samo dvije u─Źionice, jednu u prizemlju, drugu na katu. U svakoj u─Źionici bila su spojena po dva razreda, jer u ┼íkolu se je i┼ílo samo u jutro.

Taj prvi dan i nije trebalo knjiga. Bilo je to samo upoznavanje. Sklapana su prijateljstava koja traju jo┼í i danas, prijateljstva za cijeli ┼żivot. I, iako kasnije ┼żivot odvede svakoga njegovim putem, ta su prijateljstva trajna, a ti prijatelji su uvijek tu negdje. Mala i njezine prijateljice Branka Joskina, Lila Jerbekova, Melita Brkina i Vera Bojsova, jo┼í dan danas dru┼że se i dijele ┼żivotne tuge i radosti. Petorka je to za sva vremena!!!

Poslije tog 1. rujna 1966. ni┼íta vi┼íe nije bilo isto. Bezbri┼żnost male musave plave djevoj─Źice ostala je zarobljena u pra┼ínjavim putevima, grmovima punim kupina, zaspala je u ─Źarobnim igrama jednog prelijepog djetinjstva.

vtafra123
Ljiljana Kova─Źi─ç Jerbekova i Vesna Tafra