Prve dvije bez Bena

Znate onaj osjećaj kad cijeli život ne možete prežaliti što su vam dali ime Nikola, a ne Martin, iako ste rođeni na samo Martinje. I to samo zato što bi bila sramota da nosite isto ime kao i jedini Martin u selu u doba kad ste rođeni – koji je, naime, bio običan svinjar? Bez brige, znam da ne znate, pitanje je retoričko, to je znao samo Ben. Najčešće se baš ove “priče iz davnine” – iz nepresušne serije “also sprach Ben” o Mraclinu i Mraclincima, kojima nas je znao uveseljavati – sjetim kad pomislim na njega. Ostalih devet stotina devedeset i devet samo nenadano navru tu i tamo.

Možda sam pristran, ali u hrvatskom jeziku fali mi riječi koje bih volio napisati o čovjeku koji je skoro trećinu života bio tajnik NK Mraclin, vatrogasac “od stoljeća sedmog”, Dobra duša, o zaljubljeniku u Mraclin i sve mraclinsko, a u slobodno vrijeme inženjeru elektrotehnike i ocu trojice sinova…

Otkad je preselio u vječnost prošlo je ravno dvije godine. Dva ljeta, dvije jeseni, dvije zime i jedno i pol proljeće. Malo više od sedamsto dana. Preko milijun kratkih minuta. Otkad je preselio na neko bolje mjesto ništa nije isto, a sve je, zapravo, isto. Možda još i istije. Usred našeg sela lipa je i dalje mirisna, tebe Boga i dalje hvalimo, lopta je i dalje okrugla, žice i dalje pucaju… Veselilo bi ga da zna da je u te dvije kratke, a opet tako duge, godinice stigao postati i deda. Japica, po naški.

Ma, zapravo, vjerojatno i zna. Vjerojatno mu se i tam gore nasmije brk kad pogleda na svoj i naš Mraclin dok pretače neke nebeske gemište skupa s Čomijem, Cimerom, Papom, Markom Čikom, Cicibanima….