Zamislite hladno mraclinsko jutro, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Daleko je još svitanje. Zvijezdica Danica još ne pokazuje namjeru otići na počinak. Potočić ljudi (ne možemo ga baš nazvati rijekom), slijevao se s Obreži prema “štreki”. Radnička klasa je pospanih i smrznutih udova gazila utabani snijeg, ruku duboko zabijenih u džepove, savijenih ramena od hladnoće i u kaputima koji su grijali sami sebe, hvatajući “petaka” koji će ih odvesti u beli Zagreb grad. Usta su im bila čvrsto stisnuta da im ne pobjegne cvokot, a oni hrabriji i brbljivi bi izustili pokoju riječ. Pritom bi stvorili paru, sličnu onoj koju ispušta lokomotiva koja će ih odvesti u glavni grad, tada još samo jedne od socijalističkih republika.
“Petak” je već odavno pokupio istu takvu pospanu skupinu u Novskoj, preko Dubice, Sunje, Siska i tako napunjene svoje tople i zadimljene utrobe, pune mirisa češnjaka iz “domaćih kobasa”, grabio kilometre do zajedničkog cilja. Među tim trudbenicima je bio i jedan koji se cijelim tim putem meškoljio. Nešto mu je smetalo, škakljalo, ali mu se nije dalo provjeravati što ga to ometa u rutinskom odlasku na vlak, koji je inače prolazio i žmirečki. Dežurni na stanici je “zakuril” staru peć koja je puštala dim u istoj količini i na “rafung” i na vratašca, pa je u čekaonici bilo i zadimljeno i “kmično” što zbog skromne rasvjete, što zbog dima koji je pekao za oči. Nikome nije smetala ta dimna konzervacija jer je svaki stupanj iznad nule bio pravi dar za promrzle ljude.
Protagonist s početka priče više nije mogao izdržati te senzacije na svojim leđima pa je skinuo kaput da vidi što je to što ometa njegov drijemež. U tome je imao pomagačicu, koja mu je, ne sluteći ništa, pridržala kaput, a iz kaputa su je gledala dva mala mišja oka, šokirana u istoj mjeri kao i njihova sugledateljica. Vriska koji se prolomio kroz ledeno mraclinsko jutro ne bi se posramio ni Gustav Klimt, iako za njegov kažu da je najpoznatiji na svijetu. Ženski dio radničke klase pridružio se tom larmanju, što je preplašio miša skitnicu, pa je nestao negdje između nečijih nogu, tražeći mjesto da se sakrije. Miš je inače rijetka životinja na selu, a njegove opasne namjere su svima poznate. Zato nije ni čudo da su ženice, naglo probuđene, vrištale do te mjere da je Dolenec vjerojatno bio probuđen prije vremena, i to na način koji je zasigurno imao dugoročne posljedice.
Miš skitnica je razotkriven u svojim nakanama da se iz sela preseli u grad, a i spriječena je mučka namjera da se bez karte odveze u metropolu, koja to tada to još nije bila. I tako je jedan obični “selski” miš ušao u povijest, a htio je samo otići trbuhom za kruhom kao i mnogi njegovi rođaci, koji su ipak pametnije birali svoje transportere.
