Pisanice za djecu iz Ukrajine

Danas mi je došla unuka i rekla:

– Baka, sjećaš li se kako si se iznenadila kada sam ti rekla da sam upisala ukrajinski jezik na fakultetu?

– Da, i pitala sam te: A gdje ćeš se njime služiti?

– Nažalost, ispalo je da mi je poslužio na najbolji mogući način jer mogu pomagati ukrajinskim obiteljima da se snađu u Hrvatskoj. Čim sam čula da se traže prevoditelji javila sam se i prevodila u prihvatnom centru za izbjeglice iz ratom zahvaćene Ukrajine i pomagala im u ispunjavanju obrazaca za evidenciju i ostalih poslova oko njihovog prihvata i smještaja. Ali ne možeš samo prevoditi dokumentaciju, radiš s ljudima i čuješ njihove priče. Dojmila me se priča jedne obitelji. Otac Taras došao je prije skoro tri mjeseca u Hrvatsku na rad, s vizom na tri mjeseca i namjerom da se nakon toga vrati svojoj obitelji u Harkiv. Međutim, ispalo je da je njegova obitelj, supruga Ljubov i kćerkica Vira, zbog rata morala doći u Hrvatsku. Došao je s njima u kolektivni centar kako bi im osigurao pomoć i smještaj. Ostavlja svoju Ljubov i Viru zaštićene i na sigurnom, a on se vraća u Ukrajinu, braniti svoju domovinu.*

Jedan dio žena i djece smješten je u Velikoj Gorici, a Muzej Turopolja organizirao je radionice i igraonice za djecu iz Ukrajine. Kako smo u preduskrsnom vremenu djeca su na radionicama ukrašavala jaja – pisanice.

Radili su to na tradicionalan turopoljski način (koji im je poznat jer se tako ukrašavaju pisanice i u Ukrajini). Djeca i majke su najprije jaja išarala voskom, a zatim ih iskuhala u bojama dobivenim na prirodni način: od lupine luka, od cikle, zelenja i slično.

Najveća dobrobit tih radionica je što su te radnje njihovih ručica izmamile osmjehe na njihova mala lica, barem na nekoliko sati odvratile im misli od strahota rata koji traje u njihovoj domovini. Posebno su bile zadovoljne mame te djece jer, unatoč velikoj zahvalnosti svim obiteljima iz Velike Gorice koje su im pružile smještaj, stalni boravak u zatvorenom prostoru djeci brzo dosadi pa je ovo bila lijepa prilika da mogu izaći van i naći neku novu razonodu.

Dok su dječje ručice crtale šare po pisanicama majke su međusobno razgovarale. Njihove priče su slične, u većini slučajeva majke i djeca su sa nekoliko osnovnih stvari bili prisiljeni pobjeći iz svojih toplih domova, napustiti svoje vrtiće, svoje škole, svoje dede i bake koji nisu htjeli napustiti svoj dom, svoje prijatelje… I poći u nepoznato…

A zašto? Zašto danas, u 21. stoljeću? To je pitanje u svim njihovim očima jer oni nikome ništa nisu skrivili! Mi u Hrvatskoj odmah smo iščitali to pitanje bez obzira na to znamo li ukrajinski jezik ili ne, jer isto je pitanje bilo i u našim očima za vrijeme agresije na Hrvatsku. Nažalost ni nakon 30 godina nemamo pravog odgovora na to pitanje!

Ako je ova radionica uspjela u namjeri da djeci i roditeljima iz Ukrajine malo olakša boravak u našem gradu i ako su barem u tim trenutcima zaboravili na nepravednu sudbinu koja ih je snašla, drago nam je te ovim putem želimo sretan i blagoslovljen Uskrs našim novim sugrađanima i svima ljudima koji su spremni pomoći!

Božica Krznarić rođ. Zrnčić.

*Napomena: Priča o obitelji iz Ukrajine je temeljena na više različitih stvarnih priča, a imena su izmišljena.