Izvor: wikipedia

Gotovo dvostruko dulje nego Å”to sam živjela u Mraclinu, živim u Velikoj Gorici. U Gorici je moj dom. Ali sve Å”to me oblikovalo u ono Å”to jesam je u Mraclinu. Moji pretci, moji korijeni, moji geni, moj govor, moja tradicija, moja najnježnija sjećanja…Ā 

Možda viÅ”e nego drugi, jer sam se dobar dio svog života kretala među ljudima koji nisu bili iz Mraclina, susretala sam se nekim predrasudama, komentarima ili stavovima, koji mi nisu uvijek bili dragi uhu. Ah, vi Mraclinci, vi ste najpametniji. Vi Parikožari. To mi je paralo uÅ”i. Ne zbog povijesne činjenice da su se mraclinci uistinu bavili tim poslom, nego podrugljivoŔću tog “Å”picnameta”.Ā 

Ne znam može li itko utvrditi zaÅ”to je pojam “parikožar” obojen porugom, kad je riječ o poÅ”teno obavljenom poslu naÅ”ih predaka. I ostala sela imaju neke svoje sinonime i povijesne izvedenice, ali nikad ih nisam čula sa tom podrugljivom notom. Ne trebamo se sramiti naÅ”eg parikožarstva. To smo mi. Na svaki podrugljivi atak odgovoriti: Å to je točno u tome loÅ”e? Neka nam svi oni koji nas tako imenuju objasne u čemu je jedan častan posao, koji je hranio gladna usta, uz ne baÅ” miomirise i ugodu, neÅ”to loÅ”e.

Nikad nisam čula ni jednog Mraclinca da za sebe veli da je parikožar. Eto, ja sad javno velim; ja sam rođena Mraclinčica, Parikožarka. Jer, to je dio povijesti mojeg rodnog sela, a time i moje.