Uhvati me neka tuga. Raste iza rebara kao snježna kugla. Otežava disanje. PrepoznajeÅ” ju kao nezvanog gosta. Tugo, nisi dobrodoÅ”la. Nabrojim ti tisuću razloga zaÅ”to ne bi trebala biti tu. Tuga se samo smijulji. Gleda te s porugom. Ne čuje tvoj monolog koji je sve glasniji, iako ga čujeÅ” samo ti i tvoja Tuga. OsjećaÅ” kako ti crpi energiju dok ona sama buja. Kad te smoždi napokon progovara:

 – Ne možeÅ” me otjerati. Ja jesam nezvani gost. I ostat ću dok ne dođe Sreća. ZnaÅ”, mi se mijenjamo za mjesta. To je život. Niti možeÅ” mene istjerati, niti možeÅ” nju prizvati. Pomiri se s time. Prihvati me kao gosta koji će jednom otići. Između mene i Sreće stoji RavnoduÅ”nost. Tada zapravo ne živiÅ”, iako sada misliÅ” da je i ona bolji gost od mene. To je zabluda. Čovjek bez emocija je prazan. Robot koji korača kroz život. Ako te ona posjeti, najdulje će se zadržati. Bit ćeÅ” u njezinoj vlasti. Život će prolaziti mimo tebe. A imaÅ” samo jedan.

I tako smo Tuga i ja sklopile tihi pakt čekajući Sreću da se uÅ”ulja.