U raj poveli ih anđeli

Predblagdanska groznica u punom je jeku. Sve je puno cvjetnih aranžmana, lampiona svih fela i cjenovnih razreda. Grobovi se glancaju i to je apsolutno u redu. Počivališta naših pokojnika zaslužuju da im se i na taj način zahvalimo za sve ono što su nam dali, što su nas naučili i ostavili u nasljeđe.

Moja sjećanja sežu u kasne šezdesete i rane sedamdesete, kad su u Mraclin dolazile žene iz okolnih krajeva i prodavale vijence od zelenila, a Mraclinčice su finiširale izgled vijenca sa svojim sesvetskim rožama, svaka na svoj način i prema vlastitoj kreativnosti.

Moja je baka to “slagala” u hodniku koji je bio pun otpalog lišća i potrganih stapki. Opori miris gumbeka, margareti i inih cvjetnih vrsta, dugo je lebdio u zraku, uvlačio se u nosnice i davao svoj obol samom događaju. Nisu sve žene imale ni za te vijence pa su grobove okitile popikavši u zemlju cvjetne glavice, praveći križeve, srca i cvjetne okvire na humku. Malo je bilo spomenika kakve danas poznajemo. I na groblju su se vidjele imovinske razlike.

Obitelji su stajale satima uz počivališta svojih najmilijih, više iz razloga da selo vidi, nego iz želje da se smrzavaju na hladnoći. A nekad je za blagdan Svih svetih znalo biti itekako zima. Bila je to prilika da se iz ormara izvuku bunde koje su mirisale na naftalin ili da se “prenesu” nove, tek kupljene i time pokaže statusni simbol.

Kako se skraćivalo vrijeme stajanja uz grob, tako su rasle cvjetne instalacije i novi spomenici od mramora koji mrtvima ne znače ništa, a živima omogućuju mirnu savjest jer je učinjeno sve što zemaljske regule traže.

Mi smo narod koji drži do svojih mrtvih, barem taj jedan put na godinu. Koliko smo držali do njih dok su bili živi, svatko zna ponaosob. Jedan Oče naš na onom svijetu znači više od cvjetnih planina na ovom. Simbolično je da cvijeće koje nosimo već jest u fazi propadanja. Onaj prvi rez kad ga se odvoji od korijena je njegova smrt.

Ovih dana, htjeli mi to ili ne, postajemo svjesni vlastite smrtnosti. Već treća generacija naših potomaka neće nam ni ime znati, osim ako se ne potrude pa naprave rodoslovno stablo. Koliko od nas zna nabrojati imena naših prabaka i pradjedova?

Naša misao vodilja bi ovih dana trebala biti da živima damo ono što zaslužuju; ljubav, razumijevanje, toleranciju, poštivanje, pravo na život kakav sami žele, da zaboravimo na “delaj kotec kak i otec”, jer ta su vremena iza nas. Sukobi počinju unutar obitelji, kad su materijalne stvari prioritet, a ljudi su na dnu ljestvice.

Jednog dana, kad naši zemaljski ostaci budu duboko u zemlji, neka nas se sjećaju po dobrome, po okupljanju obitelji i čvrstom zajednišvu. To su armirani temelji koje nitko ne može potresti. Tada svaki cvijet i svaki lampion ima smisao. Oni tada nisu sapuni za pranje savjesti, nego zahvala puna nježnosti prema onima čija lica i glas pamtimo kao da su još s nama.