Advent ili došašće se događa u najhladnijem dijelu godine, a opet, ni jedan dio godine nema u sebi tu toplinu i mekoću kao dani u kojima se radujemo Isusovu rođenju. Advent otapa zaleđena srca, čini nas boljim ljudima, obavija naša čula kao mekana, topla dekica u kojoj osjećamo mir i sigurnost. Više od dvije tisuće godina je prošlo od Spasiteljevog rođenja, a svijet se iz generacije u generaciju veseli Njegovom rođendanu.

U ljudima se budi potreba za činjenjem dobrih djela, odjednom postanemo svjesni potreba brata čovjeka koji živi u skromnim uvjetima ili u uvjetima ispod ljudskog dostojanstva. Ako ćemo mrvicu biti iskreni, ponekad tako peremo i vlastitu savjest, jer nam negdje iz podsvijesti izranjaju Isusove riječi; što si učinio jednome od najmanjih, meni si učinio. Iako se uslijed razvoja modernih tehnologija izgubio običaj slanja božićnih čestitki, pamtimo one koje su nekad stizale na naše kućne adrese uoči Božića, s različitim motivima koji su nam dočaravali božićnu atmosferu. Posebno su bile lijepe one s prizorima slikara naivaca, na kojima ljudi u narodnim nošnjama, po snježnim puteljcima, odlaze u crkvu. Oni su to na poseban način dočarali svojim oblim likovima, bez oštrih bridova, pa je sve bilo nekako punašno i dobrohotno.

Ipak, mise zornice su ono što advent čini smislenim. Dok je još vani noć, hladno, dižeš se iz toplog kreveta i odlaziš u crkvu i sa snenim očima i još promuklog grla od spavanja, pjevaš drage i poznate pjesme. Iz dana u dan osjećaš kako se u duši slažu te mise u jednu cjelinu i znaš da se priča neće u cijelosti zatvoriti ako koju preskočiš. 

Svijetom haraju okrutni ratovi, vođe vjeruju u svoje bogove i uvjereni su da ono što čine, čine ispravno i u duhu svoje religije. Unatoč tome, oni će svoje domove ukrasiti dok će neko dijete umirati jer mu nema tko pomoći ili mu nema s čime pomoći. Možda će zvučati kao klišej, ali svijetu je potrebna molitva – možda više nego ikad. Živimo u vremenu kada Zemlja, kao živa planeta, pokazuje da joj nismo ni vlasnici ni gospodari. Cijeli živi svijet mora se prilagođavati novim uvjetima i nemamo pojma što nas još očekuje. Zlo izmiče kontroli, postavljaju nam neke nove moralne pravilnike, a mi šutimo.

Bojimo se izboriti za sebe. Ne želimo se zamjeriti. Kad nemamo opravdanje, dižemo toleranciju – svi smo mi djeca Božja. A ne misle svi tako. Zatvorimo se u svoju čahuru i bolujemo od sindroma kuhane žabe. (Žaba koja nije iskočila iz lonca nego se prilagođavala temperaturi). A da stvarno imamo čvrstu vjeru, brda bi mogli pomicati.  Neka nam vrijeme adventa donese mir u duši, odgovore na sve naše nedoumice, putokaz za pravi put kojim trebamo ići i snagu da sve izazove izdržimo jer – mi nismo sami.