Učenici i učiteljice naše škole zajedničkim su radom i ove godine priredili priredbu posvećenu Božiću i prvoškolcima. Igrom, pjesmom, plesom dočarali smo radost Božića i proslavili kraj prvog obrazovnog razdoblja. Naši prvoškolci su hrabro prvi puta na daske pozornice stali i osmijehom, pjesmom i glumom svojim roditeljima, djedovima i bakama, bajkoviti užitak i veselu božićnu atmosferu dočarali.
Prigodnim igrokazima, razigranim plesom i zbornim pjevanjem pridružili su se i ostali učenici naše područne škole i sve razveselili. ” Velike i skupe stvari ne donose uvijek sreću. Ljubav, mir i prijateljstvo nose sreću od sveg veću!” – poruka je naših učenika. Božićnu čestitku prisutnima na priredbi uputili su ravnatelj škole Damir Bedić i predstavnik VMO Mraclin Tihomir Hubak.
Sretan i blagoslovljen Božić i novu godinu žele vam učenici i djelatnici naše škole!
O istraživanjima Paule Igaly, unuke naše zagrebačke Mraclinke Marije Igaly, usmjerenim prema narodnim običajima naših krajeva već smo pisali uoči lanjskoga Uskrsa. Prilika je da pred dolazeći Božić još malo zavirimo među stranice njenog vrlo zanimljivog rada “Tradicijsko usmenoknjiževno blago hrvatskih krajeva u naše dane”, nastalog prije desetak godina, i prenesemo sjećanja najstarijih Mraclinaca na to kak se negda slavil Božić – a i na dane koji su slijedili.
Recimo da ne znamo čitati kalendar i da nemamo pojma da smo u Došašću, po vanjskim bi obilježljima ipak znali da nam dolaze blagdani i praznici. Milijuni lampica svijetle na sve strane, sve je živahno i prpošno, jednostavno – bajkovito.
U vrijeme mojeg odrastanja, vanjskih znakova blagdanskog šušura nije bilo. A ipak smo, i ne gledajući kalendar, znali da je Božić blizu. Po mraclinskom asfaltu odjednom su vozili neki drugi, skuplji, moderniji automobili, uglavnom njemačkih registarskih oznaka, koji su u svojim prtljažnicima dovozili prve gumene medeke, kinder-čokolade koje su u kutiji imale naljepnice za bilježnice, i prve lampice za bor. Bor je obavezno bio uz prozor da se lampice vide i izvana, pa se rolete tih dana nisu spuštale. Po pitanju gumenih medeka, i danas, kad znam proces njihovog nastanka, meni su fini. Ne u onoj mjeri kao nekad kad bi ih se prenajedala do mučnine, sad ipak imam mjeru, ali i dalje sam slaba na njih.
Vratimo se našim gastarbajterima koji su došli doma, jer dom je tamo gdje je srce, i njihovim vanjskim obilježjima po kojima su se onda izdvajali iz mase. Naravno da se nije mogla zanemariti činjenica da su nosili robu koja je nama bila nedostupna. Sve da si i imao novce, nisi imao gdje kupiti. Za to su služili katalozi koje su donosili. Ogromni, debeli, a u njima svega. Čisti užitak je bio samo listati ih i maštati. Igračke, krpice, namještaj, donje rublje od svile i čipke, ma ni mašta to nije mogla proizvesti, čega je sve bilo u tim katalozima. Ponekad su se želje i obistinile, a ponekad je ono što je došlo u prtljažniku bilo za ondašnje pojmove avangardno, pa je izdvajanje iz mase ipak bilo kontraproduktivno.
Danas više nema razlike. Ako imaš s čim, kupiš na drugom kraju svijeta, dostavljeno na kućni prag. Sad se s nestrpljenjem očekuje poruka o očekivanom vremenu dostave. Otvaranje paketa je jednako uzbudljivo bez obzira na godine. Jednako tako i razočaranje ako to nije ono što smo očekivali. Bez daljnjega da i danas nemamo želja, ali daleko je to od žaruljica za bor koje su u jednom vremenu bile simbol razlike među svjetovima.
Druga adventska svijeća, upaljena danas, dodatno rasvjetljava duhovni horizont Došašća i potrebu da “resetiramo” svoj vjernički život u svakodnevnom životu, u kojem se, kako podsjeća sv. Ignacije Loyolski, molitva i rad isprepliću. Naša sugrađanka, Turopoljka iz Kuča i istaknuta slavistica, dr. sc. Marica Čunčić osobit je zagovornik takve duhovne obnove, o čemu – između ostalog – svjedoče i njene knjige, poput “Dođi, slijedi me!”, zbirka od trideset molitvenih cjelina nastalih prema motivima knjige “Smjernice” (“Orientations”) kanadskog isusovca Johna Veltrija. Iz ovih je zasada dr. sc. Čunčić potakla osnivanje zajednice Injigo koja promiče program ignacijskih duhovnih vježbi, a baš ovoga Adventa, od 18. prosinca do 6. siječnja poziva na 18-dnevnu spiritualnu obnovu.
Istodobno, ovo je prilika da najavimo gostovanje dr. sc. Čunčić na televiziji Laudato, na kojoj će sutra, u ponedjeljak, od 16.10 h naša sugrađanka govoriti baš o temama iz našeg kraja – o Joži Svetom liku iz djela pisca Slavka Kolara, nastalom prema naivnom umjetniku iz Roženice Josipu Markuzu, te o ukazanjima u Roženici.
Čardak obitelji Zrnčić (osobni arhiv Božice Krznarić r. Zrnčić)
Ljeto je! Vrućina! Praznici su pa su nam unuci došli u posjetu. Popili su hladnu limunadu, legli na kauč i uzeli mobitele u ruke….
„Mileni moji, imam ideju! Idemo u vinograd ! Tamo imamo jednu jabuku koja dozrijeva baš u ovo doba godine pa ćemo je obrati“ – predložila sam. Nisu bili baš oduševljeni, ali kad smo ušli u našu klet građenu 1900 god., staru dakle 123 godine, ugodno su se iznenadili. „Baka, kako je tu ugodno! Kaj i tu imate klimu?“ – uzviknuli su.
„Kakva klima?! Tu nemamo ni struju ! Ovako ugodno je zato što je klet građena od hrastovine, a to drvo je odličan izolator. Isto tako je i u čardaku, drvenoj kući na kat kakvih još uvijek ima i u Mraclinu. Ja sam rođena i odrasla u čardaku. Sjećam se da po zimi nikad nismo ložili gore u spavaćim sobama, a nije nam bilo hladno. Ljeti pak nikad nije bilo vruće u prostorijama“.
„Zašto su u Mraclinu ljudi gradili čardake?“- upita Zora.
„Zapravo, u cijelom Turopolju i Posavini drvo je bilo osnovni građevni materijal za gradnju domova. Neke kuće su bile prizemnice, neke na kat – čardaci, a i sve gospodarske zgrade – npr. staje, svinjci, kokošinjci, komare (male sobice) itd. – bile su drvene. Od drva su rađeni i svi uporabni predmeti: alati, namještaj, tkalački stanovi i svi ostali predmeti koji čovjeka prate od rođenja do smrti. Sve je to bilo moguće zato što je u blizini Turopoljski lug, velika šuma hrasta lužnjaka. Turopoljci su na više načina koristili blagodati te šume. Hrast lužnjak bogat je žirom, pa su ljudi upravo žirom hranili svinje pasmine turopoljka koje su cijelu godinu boravile u šumi. Osim toga Turopoljci su kao slobodni seljaci-plemići imali pravo sječe hrastova prema „ovlašteničkom pravu“ (jušu) i zato je hrastovina bila osnovni građavni materijal.
Čardak obitelji Zrnčić (osobni arhiv Božice Krznarić r. Zrnčić)
U Mraclinu je bilo najviše čardaka. Majstori paliri (tesari) čardake su gradili od tesanih ili piljenih greda ili planjki koje su se slagale jedna na drugu. Tako su izgradili stijene (vanjski oblik) čardaka. Na uglovima su planjke bile spajane karakterističnim načinom u „hrvaški vuglić“ (ako su krajevi bili neotesani i preklapali se tako da vire izvan spoja) ili u „nemški vuglić“ (ako su krajevi bili otesani i poravnani jedan s drugim). Svaki čardak ima stepenice izvana kojima se dolazi na gajnk (nešto kao balkon). Ograde stepeništa i gajnka su često ukrašene izrezbarenim daskama i predstavljaju prava mala umjetnička djela majstora tesara. U prizemlju čardaka obično se nalazila jedna velika prostorija u kojoj se boravilo, kuhalo, tkalo na tkalačkom stanu, prelo i radilo poslove koji se rade zimi kad nije bilo radova u polju. U toj prostoriji najčešće dominira veliki drveni stol oko kojega se okuplja cijela obitelj kod jela, a nama djeci bio je prava blagodat za igru. Djeca iz susjedstva skupila bi se oko stola u dugim zimskim noćima, kad još nije bilo TV-a, i tada smo igrali društvene igrice koje su nam bile odlična razonoda i veselje. Baka je obično uz peć sušila koštice od tikvajni (bundeva) što su bile jedine, ali zdrave grickalice. U dijelu čardaka bila je pemnica (podrum) u kojoj su se spremali poljoprivredni proizvodi uzgojeni na vlastitom polju ili vrtu. Tu su se nalazile i bačve s vinom, a na zidu su visjeli alati potrebni za preradu grožđa: brenta, lakomica, greštvalka, preša – sve od hrastovine. Na katu je bila sobica za dedu i baku. Stariji sin bi obično dobio veću sobu „prvu hižu“, a mlađi sin „zadnju sobu“. Sve te sobe bile su zapravo spavaonice jer se kuhalo, jelo, radilo i boravilo u velikoj doljnjoj prostoriji. U svakoj od navedenih soba bio je namještaj koji su snahe donosile u miraz. Sve je bilo od drva, najčešće od hrastovine. Moj tata, stolar, napravio je puno takvog namještaja. Bili su to ormari, kreveti, stol, stolice, psihe (veliko ogledalo) i ladli (posebne škrinje) za čuvanje ruha. Zapravo, škrinja je bilo različitih i raznih veličina u skladu s namjenom. Male škrinje čuvale su novac i dokumente, posebno „listine“ o priznavanju plemstva. U većima se čuvalo ruho, a najveće su služile za čuvanje pšenice i ostalog žitka (uroda). Evo, mi ovu našu hrastovu škrinju sada upotrebljavamo za spremanje pića i morate priznati da su sokovi ugodni za piće, a ne prehladni kao iz frižidera.
Osim kuća za stanovanje obitelji vješti majstori izgradili su u Turopolju od drva prekrasne crkve i kapelice koje predstavljaju vrhunski domet pučkog stvaralaštva. Autori koji su opisivali te crkve nazivali su ih „turopoljske ljepotice“, a ja mislim da s pravom možemo naše čardake nazvati turopoljskim ljepotanima“.
„U pravu si, baka, ali rekla si da ćemo brati jabuke! Ti si se raspričala i još ništa nismo nabrali“ – veli Lovro.
„O, pa još stignemo! Uzmite košaru i idemo po jabuke! Kod kuće ću vam ispeći štrudlu od jabuka jer znam da to jako volite“ – rekla sam.
„Baka, baš nam je lijepo s tobom! Uvijek naučimo nešto novo i korisno“ – zaključili su!
Čardak obitelji Zrnčić (osobni arhiv Božice Krznarić r. Zrnčić)
Kako vidimo obnova naše kapele, teško ranjene u potresu iz 2020., ide prema završetku. Ali pri kraju su i namjenska sredstva za taj posao koji u sebi objedinjuje i građevinu i konzervatorske zahtjeve i opsežnu administraciju. I – naravno – naše molitve. No, da bismo poduprili onaj najpraktičniji dio preostalog posla pokrenuta je akcija skupljanja donatorskih sredstava za završnu obnovu. Novčani prilozi – a svaki cent je dobrodošao – skupljat će se kod Vjeke Kovačića i to u tvrtki KOVA d.o.o. svakoga dana od 7 do 15 h, a poslije toga kod kuće.
Kako je sezona grijanja u punom jeku valjalo bi podsjetiti mještane Mraclina na potrebu održavanja uređaja za loženje i dimovodnih instalacija (dimnjaka). U prilici smo slušati svjedočenja vatrogasaca, a i drugih, o povećanom broju intervencija u kojima je uzrok požara zapaljenje dimnjaka. U pravilu tada nastaje velika šteta. Potrebno je održavati uređaje za loženje, posebno peći na lož-ulje jer kod takvih uređaja sloj čađe debljine 1 mm povećava potrošnju goriva i do 5%. Korisnici plinskih uređaja za grijanje trebaju jednom godišnje servisirati uređaj jer se produkti sagorjevanja plina ne osjete mirisom, kao kod dima, a izuzetno su opasni te mogu dovesti do trovanja, često i s tragičnim posljedicama. Najbolje vrijeme da se uređaji pripreme za sezonu su ljetni mjeseci ili u jeseni dok još nema grijanja.
Ovlašteni dimnjačar za Mraclin je Mario Knapić (telefon: 091/5710-962), a u slučaju požara nazovite vatrogasce na 112 ili 193.
Da nam bude miran san, čađu ‘z dimnjaka odma van! Vaši vatrogasci.
