U subotu 17. veljače u župi Sv. Antuna Padovanskog, dvorana sv. Franje s početkom u 15 sati Zajednica Molitva i Riječ obilježava 7. obljetnicu preminuća prof. Tomislava Ivančića.
U znak sjećanja i zahvalnosti organizira Okrugli stol pod nazivom Pisana riječ profesora Tomislava Ivančića – Put do slobodnog čovjeka u Hrvatskoj i Europi.
Na njemu će sudjelovati prof. dr. sc. Željko Tanjić, dr. sc. fra Tomislav Pervan, Silva Vrdoljak, teolog, dr. Fra Serđo Ćavar, Sabrina Čović Radojičić, Ivica Lulić, dipl. kateheta i ostali svjedoci pisane riječi.
Bit će dostupan prijenos uživo na YouTube za HR gledatelje putem poveznice:
Nakon Okruglog stola će u crkvi sv. Antuna Padovanskog u 19.30 sati biti sveta misa koju će predvoditi mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup.
Ana Galeković Plavka (udana Cvetnić) i Nadica Galeković Blažova (udana Zorc)
Nadica Zorc rođ. Galeković ponovno nas vraća šezdeset i više godina unazad. Prisjeća se na koji se način obilježavala korizma i kako se svakog dana molio križni put u Mraclinu. Moli se i danas u Mraclinu križni put, ali malo drugačije nego prije.
Kad je došla korizma saki se dan vu naše kapele svetog Vida molil križni put. Mi klinci samo smo se navek naganjali, i oko Zgrade i oko cirkve, ni bilo autov v selu, ni bilo straha da nas bu neko pogazil. Prek leta bake su molile krunicu, Katica Drevova je vodila, ali to mi deca nismo molili. Katica Drevova je bila jedna posebna žena, bila je hroma, nikad se ni udavala, ali bila je strašno pobožna, o njoj bi se dalo govoriti, ona je othranila Itu Dudu, sestru našeg dragog patera Bonaventure Dude. Uz Katicu Drevovu, sećam se i mamice Cvetnićke (Bara Cvetnić udana Kos), koja je isto bila posebna žena i vodila je brigu o cirkve, otklepala i zaklepala. Osim kaj je vodila brigu o cirkvu, mamica Cvetnićka je bila posebna po tome kaj je do kraja života nosila narodnu nošnju i vu nje je i pokopana 1967. godine. Lečila je i životinje i ljude, telila krave, nameštala kosti, skupljala bilje, trave i delala čajeve, k nje su dolazili ljudi z bregov i cijelog kraja. Jedina je znala otpetlati preju za tkanje ako se jako zapetlala. Kad je negdo mrl vu selu, odma se išlo po mamicu Cvetnićku, ona je prala i oblačila mrtvece, a kad se mrtvec nosil ze skolki u les, onda je kadila ze tamjanom. Mamica Cvetnićka je bila baka današnje zvonarice, naše drage tete Vere Garavine.
– Katica Drevova, mamica Cvetnićka i te starije žene znale su moliti krunicu, ali de bi te starije žene molile križni put, ni njima baš išlo čitanje, a nisu baš ni videle čitati, a nektere nisu ni znale čitati. I onda je Ana Cvetnić rođ. Galeković, Plavka smo ju zvali, ona je bila moja sestrična, vodila križni put. Prije ni bilo meši saki dan v Mraclinu, pa se križni put ni vodil navečer kak sad, nek se vodil popoldan, tak oko 4 vure. Mi klinci bi se već oko 3 vure skupljali oko cirkve, nas je bilo barem trideset, nekad i pedeset, puna cirkva. Najviše nas je bilo tu z centra, ajmo reči, ali dolazila su deca i z Obreži i Dolenca. V cirkve ni bilo klupi ko sad, cirkva je bila prazna, u čoškima je bilo par malih klupi za starije žene. A mi svi klinci smo išli oko Plavke koja je onda imala tak već petnaest, šesnaest let. Vu cirkve je gorela samo jedna žarulja, a cirkva je velika, ni bilo lusterov, onda je trebalo Plavke nositi sveču da bi videla čitati jer je bila kmica, i šamrlicu jer se križni put vodil naklekečke. I tak smo mi klinci išli za Plavkom od postaje do postaje križnog puta po cirkve. Ja sam se jako držala važna jer je ona moja sestrična, volela me jako, i ja sem nje nosila klupicu, šamrlicu. To mi je ostalo u sjećanju da sam se navek rivala da nosim klupicu. Starija deca su najčešće nosila sveču jer je trebalo paziti da se sveča ne gasi, a i žene su vikale na nas ako bi nam vosak curel po podu.
Nadica Galeković Blažova (udana Zorc)
– Plavka je molila sve postaje, a mi smo išli za njom, i klečali smo na betonu za svaku postaju. Starije žene su na klupa sedele. Križni put su molile samo stare žene i deca, jer su mlađi ljudi imali posla na gruntu, štalu se išlo, na pole već pomalo, nisu imali vremena. Dok je završil križni put već se znalo vane smračiti, znalo se čak dogoditi da je tero mlađe dete kak je bilo umorno i zaspalo v cirkve. Tak mi je pripovedal Braco Kundić da je on jemput ko dečec zaspal, i bome se zavlekel nekam v čošek i ostal zaklejnut v cirkve. Onda kad se zbudil je vikal, negdo ga valda čul pa je mamica Cvetnićka otklejnula cirkvu. Nama dece je to onda bila zabava, društveni život, to nam je bila i molitva, ali stvarno i zabava. Mi smo četrdeset dan svaki dan slušali križni put, mladi mozak sve upija. Hoću reči da ja i den denes znam celi križni put napamet, a verujem i večina drugih koji su z nami molili.
Djevojčice iz centra Mraclina oko 1956. godine: Mirjana Kovačić Ribičova, Štefa Bartolin, Brankica Galeković Tončina, Barbara Kovačić Rackova i Nadica Galeković Blažova
– Moram još malo reči o Plavke, moje Ankice kak sam ju zvala, ja sam nju obožavala, ona je bila tak lepa, ko glumica, navek sam se za njom vlekla, bila je moj uzor u svemu. Nju su navek dečki obletavali, jer je bila ljepotica, na zabavama je bila glavna. Plavka je nama svima stvarno bila uzor, da je neka stara žena vodila križni put, nama to ne bi bilo zanimljivo. Na taj način širila se i vjera pri nami v Mraclinu, jer kad vidiš da tak neko ko ti je uzor, kak je nam bila Plavka, ide k meše, ide molit, onda ideš i ti. Jer denes nema ničega bez vjere. Mislim da ovo kaj mi danas zovemo napredak, ja mislim da je to nazadak, jer denes deca kad su i skupa, svi su na mobitelima, a mi kad smo molili križni put, gledeli smo se, slušali smo se. To je bilo divno, učili smo o vjeri, a da nismo ni bili svjesni. Plavka je bila iznimno plemenita žena, lijepa kak izvana, tak i znutra. I već kad sam odrasla, često sam se s njom spominala, bila je osoba koja je znala slušati, susretljiva, strpljiva, navek spremna pomoći čoveku. Neke stvari sam mogla samo njoj reči, požaliti se, navek je imela neki savjet i dala utešnu reč. Neizmjerno mi fali. Plavke denes više nema z nami, napustila nas je iznenada, u veljači prije točno dvajset let, no ostala su brojna sečanja na detinjstvo provedeno z njom.
– Zbog ovoga svega preporučila bi vam, dragim roditeljima, i dece, molete križni put, barem jemput tjedno dajte se skupite, da neka mlada cura vodi koja bu povlekla i mlađu decu. Bu vam lepo kak je bilo i nam s mojom Plavkom.
Ana Cvetnić rođ. Galeković – Plavka (20. veljače 1941.- 3. veljače 2004.)
Iz knjige proroka Izaije (58, 1- 12): “Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?
Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: »Evo me!« Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima.”
Danas su najmlađi članovi Dučeca proslavili posljednji dan fašničkog ludila. Iako je izostalo tradicionalno spaljivanje fašnika – kao i fašnička zabava – mali folkloraši sa svojom voditeljicom Dorianom Crnić Vlahovac održali su današnju probu pod maskama. Mogli smo na Dučecu vidjeti razne maske, od princeza i kraljica, pa do superheroja… Na kraju su se klinci počastili finim krafnama i sokovima.
Tradicija fašnika u Mraclinu je veoma duga, oduvijek se obilježavala velikim povorkama kroz selo, spaljivanjem fašnika te vatrogasnim zabavama. Danas toga, nažalost, nema, sve je manje djece koja maskirana obilaze selo. K tome običaja spaljivanja Fašnika i fašničke zabave već nekoliko godina nema. Zato je potrebno, možda i više nego ikada, poticati djecu da se običaji ne zaborave. A na nama starijima je da naše mraclinske fašničke običaje ponovno vratimo, barem u mjeri u kojoj možemo.
U prostorijama Dučeca u ponedjeljak 12. veljače obavljeno je istraživanje mraclinskoga mjesnog govora prema upitniku projekta LinGeH (Lingvistička geografija Hrvatske u europskome okružju) koju financira Hrvatska zaklada za znanost, a izvodi se pri Sveučilištu u Zadru. Cilj je projekta po ujednačenom upitniku istražiti oko 170 hrvatskih mjesnih govora za koje se potom izrađuju kratki opisi na svim jezičnim razinama. K tome cilj istraživanja jest koliko se govor promijenio od vremena kada su napravljena prva istraživanja. Anketu je vodila naša istaknuta jezikoslovka prof. dr. sc. Dunja Brozović Rončević, voditeljica projekta LinGeH, a sudjelovao je i mag. Matija Mužek, doktorand na studiju Povijesti i dijalektologije hrvatskoga jezika pri Sveučilištu u Rijeci, koji kao kajkavolog za potrebe projekta piše opis mraclinskoga govora.
Govor Mraclina detaljno je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća istražio dr. sc. Antun Šojat, te je u opsežnoj raspravi opisao turopoljske govore. Osobito je zanimljivo da je jedan od glavnih kazivača dr. Šojatu 1962. g. bio Mladen Galeković, a danas je u ovome istraživanju sudjelovala njegova supruga Štefica Galeković koja nije ni bila svjesna da je njezin pokojni suprug sudjelovao u istraživanju dr. Šojata. Uz nju su u istraživanju sudjelovali i gđa Vesna Tafra te Juraj Cvetnić što je pridonijelo da je istraživanje vrlo uspješno provedeno te je snimljeno puno sati zvučnih zapisa mraclinskoga govora i njegova leksika.
Danas je fašnik, maškare ili poklade. Prema mišljenju mnogih to je najveseliji i najluđi dan u godini, jer možemo biti netko drugi, ludirati se, ismijavati i tako iskazivati svoja nezadovoljstva. Taj dan je sve dozvoljeno. Nekad je kod nas bio običaj da se na taj dan kuha kokoš ili peče pile, jer se vjerovalo – ako ne završi u loncu da će si sama presuditi i “obesiti se na plot”. Mislim da je taj običaj nestao, budući da seoska dvorišta nisu kao nekad, a živadi više nema.
Vrijeme nažalost prebrzo leti, ali ostaju lijepe uspomene i sjećanja koja nikad ne blijede. Točno prije 24 godine, stara ekipa koja je uvijek bila za akciju i nestašluke, obukla se u male pionirke i krenula na zabavu. Gdje je bilo bolje tu smo bile dulje. Bilo je smijeha, zafrkancije, ali sve u granicama dozvoljenog. Želja možda i danas postoji, ali su prioriteti druge vrste. Sve u svoje vrijeme. Čistom srijedom ili Pepelnicom počinje korizmeno vrijeme. Pozvani smo na promišljanje, odricanje, pokoru i post. Vjerujem da je svaki od nas donio neku odluku.
Zima je idealno vrijeme za druženje s knjigama. Da budemo malo precizniji – s dobrim knjigama. Zagrebačka knjižnica “Božidar Adžija” prošle je godine pokrenula zanimljivu nizanku spotova pod nazivom “Preporučili su, pročitajte” u kojima znani i neznani knjigoljupci preporučuju naslove za koje smatraju da bi trebali doći u ruke što većem broju čitatelja. Tako je došao red i na redaktora našeg portala Ratka Cvetnića koji predstavlja dvije knjige koje su ga u posljednje vrijeme posebno zaokupile i koje su mu – kako sam kaže – pomogle da razumije svijet.
