Gdje se u povijesti zagubio prvijenac Kose, ne znam, prijatelju, ne znam
Portal Mraclin.hr nedavno je pažnju poklonio brojevima kultnog omladinskog mraclinskog lista Kosa, lista koji je egzistirao u drugoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća. Ono što je rijetkima znano, iako se tek poneki i mogu sjetiti prvog broja koji je većini nas postao nedostupan i već gotovo nepoznat, je činjenica da velike zasluge za njegovo izlaženje, uz dakako pokretača lista Sylviana, ima gospođa Maja Galeković, Šiljina.
I dok su se drugi brojevi Kose pisali na Črešnjevici, dok je urednik dakako nažicao sve prijatelje da počnu pisati, napišu, te dok se sve to lektoriralo kako se najbolje znalo, prvi se broj radio na drugi način. Sve je ostalo zabilježeno na indigo papiru, pa su oni na valjku kod Maje valjda u firmi gdje je radila prenijeli sa tih indiga na papir i onda su se zaklamali papiri i dobio list. Ostali brojevi rađeni su, također nakon pisanja na pisaćoj mašini, sa pisaće mašine na papir, pa žicanja, lektoriranja i lijepljenja fotki, opet u redakciji na Črešnjevici, a kopirani su u Nami, Vlaška ulica, Zagreb.
Inače, sedamdesetih godina u vukovinskoj su osnovnoj školi radila dva danas i široj hrvatskoj javnosti poznata profesora, jedan zadužen za likovni, dugi za glazbeni odgoj. Glazbeni je odgoj nakon ravnatelja škole Krešimira Matašina stanovito vrijeme predavao danas poznati skladatelj i glazbeni dirigent, autoritet i maestro Zdravko Šljivac, a likovni odgoj osebujni zagrebački profesor Srećko Fadiga. Fadiga je, osim svoje prepoznatljivosti po načinu predavanja bio znan i kao bubnjar rock grupe Stop, koja je svirala pretežito rock obrade Jimi Hendrixa i ostalih velikana iz povijesti rock glazbe. Srećko Fadiga je i autor naslovnice premijernog broja Kose, a ovo je originalni uradak prof. Fadige, sačuvan, arhiviran, autentičan.
Poruka Pepelnice s kojom počinje preduskrsno pokorničko vrijeme dade se sažeti u jednoj rečenici: “Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!”
Poziv na obraćenje, s kojim se često susrećemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeća na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.
Zato moramo koristiti vrijeme: činiti dobro, odbacivati zlo, živjeti tako, da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi razumijemo, zašto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.
Bog čeka na svakoga, i spreman je, svakoga koji se njemu okreće i čini korak prema njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, on je kako smo čuli u čitanju: “nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali” (Jl 2,13).
Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.
Pepelnica (korizma) poziva nas: zgrabite šansu, pomirite se s Bogom i vašem životu dajte novi pravac!
Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoću nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.
Budući je čovjek biće od krvi i mesa, važno je da se unutrašnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se očituje u konkretnom ponašanju. I tu u igru ulaze tri klasične upute za korizmu:
Post – Molitva – Milostinja
Post: Nametnuti sebi odricanje tjelesnih užitaka i to ne radi vitke linije, nego za Boga: kao znak pokore, dobre volje, u svijesti da Bog vidi to što mi u tajnosti činimo. Manje jesti značilo bi odricanje od mesa, alkohola, slatkiša. Možda i pitanje: Koji odnos prema sebi moram odbaciti, a na koji sam navikao.
Molitva: to je duša vjere. Kod toga želim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slušanje. Gdje slušamo Boga? Prije svega u riječi Svetoga pisma, ako uvijek iznova koncentrirano čitamo jedan odlomak i o njemu razmišljamo i pitamo se: Koja riječ posebno meni govori?
Zajedničku molitvu, svetu misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znači, na prvom mjestu posjećivati nedjeljnu misu, a može značiti i svakodnevno biti na misi, na euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u pobožnosti križnog puta.
Za sve to vrijedi riječ sv. Arškog župnika: “Privatna molitva: slamka; molitva zajednice: moćni plamen”.
I konačno: milostinja: jednom se odijeliti od novca u korist drugoga. Kao mjerilo za to mogla bi nas podsjetiti Isusova riječ: “Kako dajete, tako će se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama će se mjeriti”.
Korizma: vrijeme, koje traži nešto od nas-ali puno više: velika šansa, šansa za religoznu i ljudsku obnovu. Mi ne možemo ništa razumnijega i sadržajnijeg učiniti, nego zgrabiti ovu šansu.
******
Korizma – 40 dana pripreme za Uskrs
40 dana, vrijeme promišljanja, pokore, nove orijentacije i pripreme za Uskrs. Od Pepelnice ili Čiste srijede do Velike subote, izuzevši nedjelje, traje Korizmeno vrijeme, koje se oslanja na 40 dana koje je Isus proveo posteći u pustinji.
Pravo govoreći, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. S Korizmom počinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promišljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.
Sjećanje na prolaznost života
Obraćenje je odlučujuća misao Pepelnice. Vanjski znak obraćenja je znak križa od pepela. Pepeo je dobiven od spaljenih blagoslovljenih palminih ili maslinovih grana prethodne godine. Svećenik označava vjernika križem od pepela govoreći: “Spomeni se čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš”. (Usp. Post 3,19) Druga rečenica glasi: “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Obraćenje ne znači bezuvjetno 180 stupnjeva zaokreta, nego puno više korekturu puta, čiji cilj treba biti Bog kojeg ponovno treba staviti u centar vlastitoga života.
Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je već u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaže se što je kralj Ninive iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: “Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo” (Jon 3,6).
U vreći i pepelu
Običaj korizme nastao je u četvrtom stoljeću. Propis pepela za Pepelnicu ili Čistu srijedu što ga dobivamo od palminih ili maslinovih grana prethodne godine potječe iz dvanaestog stoljeća.
Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogošću. Tako su primjerice vjernici prvog tisućljeća koji su počinili teški grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice a u ekstremnim slučajevima samo u vreći i pepelu. Tek na Veliki četvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.
Razmisliti o starim navikama
Do Drugog vatikanskog koncila post u katoličkoj Crkvi bio je obvezujući. Trebalo se odreći mesa, mliječnih proizvoda, vina i jaja. Danas su samo Čista srijeda i Veliki petak obvezni dani posta, a za vrijeme između post se svakako preporuča.
Promijenio se i način odricanja. Meso u današnjem društvu nema više onu vrijednost kao ranijih stoljeća i za ljude više ne znači nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odriču kave, alkohola i vrlo često slatkiša. Također su svakidašnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili vožnja autom ograničene u Korizmi. Tako imamo u Austriji od 2007. akciju autoposta.
Korizma treba doprinijeti da razmislimo o starim navikama i eventualno ih promijeniti. Da se od loših navika pravo očiste, katolici trebaju za vrijeme Korizme kao pripremu za Uskrs, također i sakrament pomirenja ili ispovijedi.
Obred pepeljenja održati će se večeras u našoj Crkvi svetog Vida s početkom u 19,30 sati.
Danas na fašnik su mališani Dječjeg vrtića Velika Gorica-PO Mraclin i učenici PŠ Mraclin zajedno sa svojim odgajateljicama i učiteljicama prigodno obilježilji taj dan.
Fašnik je optužen i okrivljen za sve dječje nedaće i nestašluke. Superman, Pipi Duga Čarapa, princeze, male mišice, Crvenkapica i svi junaci iz naših bajki ili crtića su vikali da je kriv za zmazane cipele, nepospremljene sobe, potrgane igračke, pa čak je i za zimu kriv. Nakon presude da bu spaljen, fašnik je imal sreće kaj je puhal jaki veter, pa i na same ovacije djece (spali ga…spali ga…) nije bil spaljen.
Uz vesele prigodne pjesme i slasne krafne svi smo se lijepo zabavili.
Mraclin je jedno od najvećih i najstarijih sela u Turopolju. Spominje se još 1249. godine, u spisu u kojem se opisuju međe Turopoljskoga luga. Smješteno u turopoljskoj ravnici, okruženo starim hrastovim šumama, živi svoj višestoljetni život.
Pored Mraclina protiče potočić Ohdina, koji je nekad, nereguliran, zadavao Mraclincima dosta problema. Nakon obilnijih kiša, zbog niskog i ravničarskog terena, voda se dugo zadržavala i stvarala “mlake”. Mlake su postale leglo komaraca, komarci su uzrokovali malariju, vlaga tuberkulozu, nezdrava voda tifus i tako se smjenjivao niz zaraznih bolesti, koje bi se lako spriječile, da su ljudi poklanjali više pažnje svojem zdravlju. Ali u to vrijeme, naš narod, gotovo u svim krajevima slabo je cijenio i njegovao svoje zdravlje – bilo zbog neznanja i neimaštine, bilo zbog ukorijenjenih zabluda. Liječenje je u narodu tada bilo u rukama samoukih seljaka i nadri liječnika.
Tek u drugoj polovici prošlog stoljeća, nakon velikih otkrića o naravi zaraznih bolesti (1885. godine otkrića R. Kocha u Berlinu, te L. Pasteura u Parizu) počinje se pridavati veći značaj, ne samo liječenju bolesnika, nego i staranju o zdravlju, i tek tada dolazi do pokretanja širih akcija za održavanje i unaprjeđivanje zdravlja.
Nepovoljne demografske prilike i u našoj zemlji, trebalo je što prije bar ublažiti, ako ne sasvim popraviti.
Osniva se Ministarstvo narodnog zdravlja u Beogradu, a 28. lipnja 1919. godine dr. Andrija Štampar imenovan je načelnikom za javnu i socijalnu higijenu. Od toga doba, neumorno radi na ostvarenju svojih zamisli, unapređenju i održavanju narodnog zdravlja, naročito na selu. Neumorno putuje po najzabačenijim krajevima tadašnje kraljevine i u njih unosi istine o čuvanju i unapređenju narodnog zdravlja. Širom zemlje podiže zdravstvene stanice, uređuje domove zdravlja, snabdijeva ih materijalnim potrebama i stručnim osobljem. U Zagrebu podiže i ureduje školu narodnog zdravlja i Centralni higijenski zavod, sa svim potrebnim odjelima za proučavanje zaraznih bolesti ljudi i škole, proučavanju pitanja o imunitetu, o preventivnom djelovanju vakcina i seruma. Organizira stalne i pokretne muzeje, izložbe i predavanja za zdravstvenu pouku i propagandu.
Rad dr. Andrije Štampara ističe se kao primjer smišljenog i dobro organiziranog sanitetsko-higijenskog sistema za asanaciju baš onih sela i krajeva gdje su zdravstvene prilike bile naročito nepovoljne. Mraclin je bio jedno od takovih sela, a evo kako je to izgledalo.
Iz originalnog zapisa moga oca Josipa Zrnčića, čitam sljedeće:
„Dana 15.10.1926. godine došla su u Mraclin ambulantna kola sa liječnikom i sestrom pomoćnicom. Nalijepili su po kućama oglase kojima pozivaju stanovnike Mraclina da idući dan u 6 sati navečer dođu u školu, gdje će im se objasniti zašto su došli u Mraclin.
U školu su došli svi, i staro i mlado, tako da nisu svi ni stali u prostoriju, već su stajali po hodnicima i pod prozorom, kako bi mogli čuti sto se govori.
Točno u 6 sati došla su gospoda: dr. Borčić – direktor Higijenskog zavoda, dr. Rasuhin i dr. Hribar – naš kotarski liječnik koji je predstavio gospodu liječnike iz Zagreba i pozdravio Mraclince. Pojasnio je da će od sada pa na dalje, svaki dan u Mraclinu u školi biti liječnik i medicinska sestra, koji će svaki dan od 8 sati ujutro do 4 sata poslije podne pregledavati i liječiti sve, i djecu i odrasle, i ne samo iz Mraclina, nego iz cijele okolice.
Za kratko vrijeme doći će veterinar – dr. Šime Debelić i osnovati veterinarsku stanicu, te agronom gosp. Račić koji će osnovati poljoprivredno-agronomsku stanicu.
Tako je zaista i bilo.
Dr. Rasuhin i medicinska sestra vodili su medicinsku ambulantu, a na pregled su dolazili ljudi iz cijelog Velikogoričkog kotora. Dr. Debelić vodio je veterinarsku ambulantu i imao je pune ruke posla, jer je tada u Mraclinu bilo mnogo krava, konja, svinja i peradi, a uvijek su se javljale neke bolesti. Te godine naročito je harala svinjska kuga, koju nikako nije uspijevao suzbiti. Zbog toga je poslan na specijalizaciju u Ameriku i nakon 6 mjeseci, kada se vratio sa serumom i cijepivom, uspio je savladati tu bolest. Kod krava je uspio spriječiti bedrenicu i metiljavost – kuglicama distola. Konji su obolijevali od neke čudne bolesti, koja se pojavila samo u Mraclinu. Došla je ekipa liječnika sa veterinarskog fakulteta u Zagrebu, ali nisu ustanovili uzrok bolesti. I danas je ta bolest poznata pod nazivom Mraclinska bolest.
Pregledi i liječenja trajali su do zime, a u zimi, kada su prestali radovi u polju, u školi su održavana predavanja, prikazivani filmovi o zdravlju, a odaziv je bio vrlo velik.
U proljeće 1927. godine došao je u Mraclin dr. Andrija Štampar. Osam dana ranije najavio je svoj dolazak, a sastanak sa Mraclincima zakazao je kraj velike seoske bare “Krke”.
Dočekali su ga svi Mraclinci, sa posebnom znatiželjom, zašto ih je doktor sazvao kraj “Krke”, a ne u školi ili u vatrogasnom domu. No, zakazanog dana, točno u 10 sati stigao je dr. Andrija Štampar, dr. Borčić i dr. Rasuhin.
Došli su do “Krke”, mutne, zelene, smrdljive vode, usred Mraclina, veličine oko 3 jutra, pune truleži i smrada i zato osnovnog izvora mnogih bolesti. Stao je na drveni “val” (valjak) kojim ljudi valjaju kukuruz u proljeće, a onda ga ostave u toj vodi “Krke” do novog proljeća. Okrenuo se prema ljudima i rekao:
“Dragi moji Mraclinci, drago mi je što ste se odazvali u tako velikom broju i lijepo vas pozdravljam. Ja sam Andrija Štampar, izaslanik Jugoslavije u “Ligi naroda” u Parizu, a poslan sam tamo od naše vlade, da zastupam našu zemlju u pogledu zdravstva. Prošle zime održana je u “Ligi naroda” velika sjednica na kojoj se raspravljalo o podjeli novca “Rockeffelerove zaklade”. Bilo nas je iz cijelog svijeta – više sirotinje nego bogatih. Trebalo se oštro boriti da se dobi što više iz te zaklade. Hvala Bogu, uspio sam i dobit ćemo novac, jer sam im objasnio kako imamo malo bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova, pokazao sam cijelom svijetu statistiku radanja i umiranja kod nas. Nažalost postotak umiranja je zastrašujući, nabrojio sam kakve sve bolesti haraju kod nas i da smatram da se ne može dopustiti da jedna zemlja u središtu Evrope umire od zaostalosti. Posebno bi želio da zdravstveno prosvićivanje dođe i u naša sela, da se i naš seljak makne sa mrtve točke. Evo, tu na pragu Zagreba, u cijelom Velikogoričkom kotaru samo je jedan liječnik, moj školski kolega dr. Nikola Hribar. Kad god dođem iz Pariza ja ga posjetim, a on mi priča o bolestima i zarazama koje tu vladaju, a dragi Mraclinci kod vas u Mraclinu je najgore, upravo radi ove ružne, zelene kaljuže “Krke”, koja je izvor svih zaraza i bolesti, a posebno TBC-a.
Dragi Mraclinci, dobro slušajte što ću vam sada reći. Upravo vi ste dobili jedan dio Rockeffelerove fondacije, i zato odmah treba preći na posel. Prvo, treba zavoziti ovu baru “Krku”, a na tom mjestu ćemo sagraditi lijepi dom i zdravstvenu stanicu, koja će biti centar zdravstvenog prosvijećivanja. Drugo, u svakoj kući izgradit će se higijenska gnojnica i zahod, izgradit će se higijenski bunari – pumpe sa čistom pitkom vodom, uredit će se nogostupi i odvodni kanali da ne gazite blato, a uvest će se red i čistoća u kuće kako bi smanjili te silne zaraze i bolesti. Molim vas da slušate ljude koji će od sada dolaziti u Mraclin i koji će vam pomoći da higijenski i zdravo živite i na selu. Sav građevinski materijal, prijevoz materijala i svi stručnjaci bit će besplatni, a vi ćete dati samo radnu snagu. Jeste li za to “Jesmo”, vikali su svi, jedva čekajući da se riješe ružne “Krke”.
Prve nedjelje iza tog skupa, u 3 sata poslijepodne, došao je inž. Petrik i dr. Rasuhin i u školi je održan prvi sastanak o početku radova. Sve stručne poslove vodit će inž. Petrik, koji je odmah predočio i način rada. Selo će se podijeliti u 8 rajona, u svakom rajonu treba izabrati jednog povjerenika i njegovog zamjenika, koji će imati zadatak da brinu o istovaru materijala koji će dolaziti željeznicom. To je prihvaćeno i odmah je određeno koji će ljudi miješati beton, koji će kopati grabe, koji utovarivati zemlju, šoder, pijesak itd., i svi su zdrušno prihvatili svoje zadatke. U trećem mjesecu 1927. godine počeli su radovi. Srećom, bilo je lijepo proljeće i čim je stigao građevinski materijal, inž. Petrik poslao je inž. Eršofa da sa svojim aparatima mjeri i “važe” ulice, određuje gdje će se kopati kanali, radi nacrte za gnojnice, zahode i bunare. Kad je “Krka” zavožena, došlo je 12 kvalificiranih zidara i počeli su sa gradnjom doma i zdravstvene stanice.
Do jeseni Mraclin je bio veliko gradilište. 6. listopada 1927. godi-ne dr. Štampar doveo je delegaciju “Lige naroda” iz Pariza, da vide što to on radi. Direktno iz Pariza, brzi vlak je ušao u stanicu Mraclin u 10 sati. Delegati su obišli sva gradilišta, razgledali radove i u Mraclinu se zadržali do 2 sata. Zatim su istim vlakom otišli u Zagreb, gdje ih je čekao svečani ručak, na hrvatski način. Bili su zadovoljni onim što su vidjeli.
U Mraclinu su radovi nastavljeni do zime, a u zimi su ponovo počela predavanja. Dr. Rasuhin je predložio da se održi tečaj domaćinstva i za žene, što je prihvaćeno, pa su u proljeće počeli tečajevi koji su trajali po 14 dana – za po 10 polaznica, dok nisu sve žene prošle te tečajeve.
Predavanja ženama je držala medicinska sestra Ani, uz pokazivanje pripremanja i konzerviranja voća i povrća, što je do tada radilo malo žena na selu.
1928. godine dr. Rasuhin je došao sa novim prijedlogom. Škola narodnog zdravlja u Zagrebu otvara 6 mjesečni tečaj za seljačke mladiće, koji bi slušali predavanja iz svih područja koja čovjeku trebaju u životu. Iz Mraclina je taj tečaj pohađalo 6 mladića, iz Velike Mlake 4, iz Male Mlake 2, iz Odre 1, iz Dubranca 1 i iz Ščitarjeva 2. No, osim iz Turopolja, bilo je mladića i iz ostalih krajeva Hrvatske. Škola je trajala od 15. listopada 1928. do 15. ožujka 1929. godine, za našu generaciju, a ponavljala se svake godine za novu generaciju mladića, koji su povratkom u svoja sela bili glavni pokretači akcija za zdraviji i bolji život na selu.“
Uz pomoć stručnjaka, Rockeffelerove fondacije i samih mještana u Mraclinu je zaista učinjeno sve što je planirano.
“Krka” je navožena, upravo na tom mjestu izgrađen je dom kojeg Mraclinci od milja zovu “zgrada”. U “zgradi” je sagrađena ambulanta i stan za medicinsku sestru, velika društvena prostorija, u kojoj su stručnjaci svih vrsta držali predavanja, u selu su napravljene higijenske gnojnice, zahodi, nogostupi, higijenske pumpe sa pitkom vodom, odvodni kanali. Napori stručnjaka i mještana bili su očiti. Nestalo je zaraznih bolesti, ljudi su živjeli zdravije, prihvaćali savjete, nauku i znanje.
Zabilježeno je to i u nekoliko filmova o liječenju raznih bolesti, koji su snimljeni u organizaciji Škole narodnog zdravlja, što je u ono vrijeme bio doslovno revolucionaran događaj. Ing. Aleksandar Gerasimov boravio je često na terenu radi snimanja zdravstvenih filmova, no on je ujedno kamerom bilježio etnografske i kulturne osebujnosti kraja gdje se nalazio.
Tako je u režiji dr. Drage Chloupeka u Mraclinu 1933. god. Snimljen film „JEDAN DAN U TUROPOLJSKOJ ZADRUZI“, koji predstavlja dragocjenu dokumentaciju onog vremena.
Danas je Fašnik, ili kak bi mi Turopolci rekli Fošejnek! Ovako se je nekada, 70-ih godina prošloga stoljeća u Mraclinu, išlo u mačkare! Mnogih sudionika ove vesele povorke više nema među živima. Sjećam se da su se danima pripremali i radili u štagljima ovi kostimi, a gospon Fošejnek svako je leto bil drugačiji. Ovaj se je bome vozil na trokolici. A slogan “Nit je moja junica, nit me svrbi guzica” vredi još i danas. Nekako se živi po, baš me briga sistemu, pa ne radi se o mojoj koži! Nekada je u Mraclinu na današnji dan, ili bolje na Fošejnek, bilo jako živo. Vesela ekipa je kroz celo selo vozila “krivca” za sve nedaće koje su se dogodile u protekloj godini, osudila ga na kraju i spalila! Osuda se je čitala na sam Fošejnek na vatrogasnoj zabavi, a onda se je osuđenik spalio na Pepelnicu ili Čistu srijedu. Na misi je na večer bio obred pepeljenja. Svećenik je svima od toga pepela simbolično radio križ na čelu.
Kao klinka, veselila sam se Fašniku i maskirala. Nekako sam uvijek sa žaljenjem gledala na tog Fošejnka kojeg su ljudi bezdušno osudili i spalili.
Nastavlja se sufinanciranje troškova odvoza fekalne kanalizacije na području Velike Gorice i to u iznosu od 200 kuna za odvoz po jednoj cisterni.
Subvencija će se primijeniti samo za odvoz fekalne kanalizacije koji će biti izvršen putem gradskog trgovačkog društva VG vodoopskrba d.o.o, Velika Gorica, Kolodvorska 64 i to isključivo za potrebe odvodnje na području Grada Velike Gorice, osim u naseljima u kojima je izgrađena mreža fekalne kanalizacije i postoji mogućnost priključenja na istu.
Listu prema kojoj će se određivati redoslijed pražnjenja septičkih jama, a na zahtjev građana, formirat će VG vodoopskrba d.o.o.
13.2.2016. u 20:30 h, u Caffe baru “Calypso” Tomislav Galeković Brko i Dragan Toman Gidra održati će večer poezije pod nazivom “Večer za ljubav”. Iskoristili smo priliku i Brkici postavili par lakih pitanja. Uživajte!
Brko, znamo svi da dugo pišeš i recitiraš, ali kak je to zapravo počelo? Prva pjesma, prvi nastup, prvo tiskano izdanje?
Sve je krenulo 1987. godine s prvom pjesmom „Plava žena“, pa prvi nastup tam negdje sa ’89.-te na 90.-tu…pa do izdanja zbirke „Emotivna istina“ 2007.
Kad si počeo surađivati s Gidrom? Gdje ste sve nastupali?
Vrativši sjećanje unatrag, moj i Gidrin prvi zajednički nastup dogodio se dvije tisućite godine. Do dan danas, kao duo smo skupili 74 zajednička nastupa večeri poezije što znači ako Bog da, ovaj 13.2.2016. u Calypsu bi bio 75. Nastupali smo od Mraclina, Velike Gorice do Zagreba.
Nastupi našeg dua su nešto potpuno drugačiji nego nastupi ostalih pjesnika unutar nekih udruga. Za razliku od pjesnika unutar udruga koji svoja djela prezentiraju međusobno ili uskom krugu ljudi i prijatelja, ja sam uvijek težio tome da ulazim u prostore gdje bi se zadržavalo više ljudi…poput kafića, kavana, društevnih domova…gdje možete svoje pjesme direktno ponuditi ljudima koji možda do tada i nisu imali neki ozbiljniji dodir s poezijom i tu onda zna biti svašta, u početku ste većini ljudi smiješni, ali samo sa velikom voljom strpljenjem i radom možete nešto postići pa je rezultat te borbe s vjetrenjačama došao u obliku moje zbirke pjesama „Emotivna istina“.
Jesi li radio samostalne nastupe, bez Gidre?
U mojoj evidenciji su zabilježena moja 63 samostalna nastupa povodom raznoraznih recitala i večeri poezije, a tu se još može dodati i veliki broj odvođenih svadbenih svečanosti i raznih drugih manifestacija koje prelaze 160 mojih osobnih nastupa.
Osim poezije pišeš i pjesme za bendove i pjevače?
Osim poezije pisao sam ritmičke pjesme svih žanrova za uglazbljivanje ali bezuspješno sve do 2003. godine kada sam zahvaljujući Peri Roganu dospio kao koautor u pjesmi „Nemojte pjesme s tugom vezat“ na albumu Miroslava Lackovića Mimija – „Violino plači ti“. To je bilo sve do 2008., kada pod dirigentskom palicom Ivana Potočnika i Danijela Skrbina počinje 1. velikogorički glazbeni festival. To je bila velika prekretnica za mene.
Kao što si rekao, VGF je bila prekretnica u tvojoj karijeri. Što bi izdvojio?
2009. godina donosi prvu nagradu za najbolji tekst i drugo mjesto po izboru publike sa pjesmom „Bogat nisem pa te nemam“. Spomenuta pjesma mi je širom otvorila put za daljnje uspjehe te mi donijela veliko poznanstvo sa velikim gospodinom i legendom tamburaške glazbe Vladimirom Smiljanićem koji mi je poslije festivala prišao i rekao: „Mali, tako se pišu pjesme.“
Vlado Smiljanić je čovjek od riječi i puno su mi njegovi savjeti pomogli u pisanju pjesama i u drugim formama osim u ovima kojima sam pisao. Jednostavno postoje ljudi koji znaju više od vas i mogu vas pozitivno usmjeriti zato vlado Smiljanić uživa moje veliko poštovanje.
Sa VGF-a bi izdvojio pjesme „Bogat nisem pa te nemam“, „Teci Odro, ali šuti“, „Cigan Janko“, „Moja kuma, cvetek lepi“ i pjesmu koja je završila na top listama zagorskih radio postaja „Voleti tebe bi znal“. Ukupno sam za VGF sam napisao 17 pjesama.
Jedna od tvojih najizvođenijh pjesama je sigurno himna za NK “Mraclin”? Svaku domaću tekmu seniorske ekipe nekoliko puta se vrti na Grabi pa poslije tekme u Calypsu.
Moguće. 1999. sam je napisao u roku 15 minuta jer to su stihovi koji su bili u meni i samo ih je trebalo prenijeti na papir. Glazbu je napisao Gidra, a prvotno je zamišljena u rock maniri i izvedbi Visokog Napona ali nikad nije snimljena. 2008. je snimljena u tamburaškoj verziji i to je verzija koju svi znate.
Koliko se pronalaziš u svojim pjesmama?
Uvijek pišem o ljudima koji su stvarni i o svojim osobnim osjećajima i zato su moje pjesme emotivne i dušne (pune duše), ali postoje i one pjesme koje se rade (a ne rađaju) zanatski i po narudžbi.
Za kraj….
Pozivamo Vas još jednom na večer poezije u Caffe bar Calypso da zajedno s nama podijelite ugodno vrijeme uz recital ljubavnih stihova za sve zaljubljene i one koji će to tek postati!
U nedjeljno poslijepodne kada mnogi odmaraju od nedjeljnog blagdanskog ručka i razmišljaju o dojmovima s jučerašnje skupštine NK Mraclin, kadeti pod vodstvom trenera Daria Zgurića krenuli su u pripreme za novu polusezonu i proljetni nastavak. Dojmovi sa skupštine govore o velikim problemima unutar prelaska igrača iz mlađih uzrasta u seniore.
Na današnjem prvom treningu prisustvovalo je 14 igrača, nekolicina zbog zdravstvenih problema nije mogla doći. Postigli smo dogovor i uskladili neke ciljeve u nadolazećem dijelu natjecanja. U prvom redu, to je veća predanost treninzima i u tome ćemo vjerujem imati kvorum. Također, cilj nam nije samo rezultat nego i jedinstvo. Jedinstvo u kojem bi svi disali za jednog i trenirali za sebe. Ne samo za trenera već igrali i dali sve od sebe do posljednje kapi znoja. Dolazili s voljom na treninge i s još većom srećom napuštali trening, a onda ne sumnjam da rezultat neće izostati.
Dojam s prvog treninga je solidan, biti će potrebno mnogo rada da se kondicija vrati na onaj maksimalan nivo. U sljedećim danima obavještavat ćemo vas o pojačanjima i pripremnim utakmicama.
