U našoj župi 28. svibnja 2016. na sv. misi u 10 sati izaslanik zagrebačkog nadbiskupa preč. Marko Kovač koji vrši službu moderatora duhovnoga stola u koncelebraciji sa vlč. Josipom Ružmanom, župnikom preč. Đurom Sabolekom i vlč. Tomislavom Krajačićem podijelio je sakramenat sv. potvrde djeci naše župe Pohoda Blažene Djevice Marije. Sakrament sv. potvrde vjerniku utiskuje neizbrisivi pečat Duha Svetoga označujući tako proročke riječi Ivana Krstitelja da ćemo po Isusu Kristu biti kršteni ognjem i Duhom Svetim. U samom Trojstvu znamo da je Bog Otac – stvoritelj, Bog Isus Krist – otkupitelj, a Bog Duh Sveti je posvetitelj bez kojeg jednostavno nema vjernickog života u nama jer sve što Otac i Sin čine prema nama, čine po Duhu Svetome i sve što mi činimo u odnosu prema našem Bogu činimo po Duhu Svetom. To je najbolje vidljivo kada se u Sv. Pismu kaže da nitko od nas čak ne može ni izgovoriti Isus Krist osim u Duhu Svetom.

Krizmanici:

Luka Bašic 3.9.2001., Jan Crnić 20.5.2002., Lorena Galeković 23.8.2001., Stjepan Grejf 20.12.2001., Lana Hubak 6.4.2002., Luka Kos 13.4.2001., Danijel Vezmarović 7.11.2001., Petar Vinetić 7.4.2001., Nikola Zgurić 5. 8. 2001.

Slavimo danas svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo. Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina. Tekstovi koje danas čitamo potiču nas da o ovom otajstvu razmišljamo iz perspektive saveza koje je Bog sklapao sa svojim narodom, te tako s cijelim čovječanstvom. Mi koji živimo u eri ugovora i pravnih akata, dobro ćemo razumjeti o čemu se radi. Pogotovo što smo svjesni kako danas ugovori među ljudima ne vrijede mnogo, ako nisu ovjereni i ako za njihovu provedbu ne jamči neko nadležno tijelo. Ostalo je malo prostora za ono osobno povjerenje, za onu ljudsku riječ u koju se možemo i trebao pouzdati. Nije rijetkost da i najbliži rođaci jedan drugoga iznevjere i ne poštuju zadanu riječ, ako među njima nije bio potpisan ovjereni ugovor, uz prisutstvo svjedoka i jamaca, na koji se kasnije može pozvati i kojim se može dokazati činjenično stanje.

Svjestan ljudske slabosti i nevjernosti danoj riječi, Bog je u Starom zavjetu sa svojim narodom sklapao Saveze, redovito ih potvrđujući i pečateći krvlju. I to ne da bi čovjeka tjerao na vjernost, nego više da bi sam pokazao svoju vjernost pozivajući i potičući naroda da i sam bude vjeran danoj riječi. Narod se Božji pak obvezivao da će slušati i vršiti sve riječi njegove, a Bog se obvezivao da će ostati trajno prisutan među njima kao Bog njihov. Osim toga, krvlju žrtvenih životinja škropio se i narod i svi sveti predmeti kojima su se Izraelci služili u liturgiji. Ona je ujedno imala moć očistiti onečišćene barem od tjelesne nečistoće da steknu pravo stati pred lice Božje u njegovu šatoru. Po obrednom činu škropljenja krvlju žrtvenih životinja narod je postajao svjestan svetosti prostora i trenutka u kojem se nalazi, uslijed čega je bio spreman s punom sviješću odgovoriti na ponudu Božjeg saveza.

Samo očišćen svoje grešnosti i na svetom mjestu, čovjek je mogao izreći snažno i dosljedno svoj ‘da’ Bogu. Premda znamo da ljudski ‘da’ Bogu nikad nije bio tako snažan kao Božji čovjeku, ali je predstavljao znatan odgojni korak. Bio je znak dobre volje i spremnosti na vjernost, pa i onda kad ta vjernost nije bila cjelovita i sveobuhvatna. Činjenica je, međutim, da mi ljudi svoj ‘da’ Bogu u vidu saveza ne možemo i ne znamo izreći ako smo prljavi, to jest grešni u duši. Zato nas je Sin Božji svojom krvlju oprao kako bi nas osposobio te nam primjer pokazao da i sami možemo učiniti. Krvlju Sina Božjega mi grešnici pronalazimo očišćenje od svojih grijeha, a po njegovu Tijelu ulazimo u pravi Šator sastanka s Bogom, i to onaj vječni, nerukotvoreni.

Pa i kad smo bili prljavi i grešni, u Bogu je uvijek plamtjela takva želja za ljudskom dobrobiti da nije prestajao tražiti putove savršenog ostvarenja njihova međusobnog saveza. U biti krv ondašnjih žrtava, prinesenih u znak Saveza s Gospodinom, bila je nagoviještaj one svete Krvi koju će kasnije Sin Božji proliti kako bi njome zapečatio konačni Savez Boga i svoga naroda. Toga je bio svjestan pisac poslanice Hebrejima kad meditira o Kristovu dolasku u tijelu među nas ljude, te o njegovu ulasku u samo središte i svetište života. Njegov dolazak među nas ljude nije bio privremen, nego trajan, jer se na posljednjoj večeri predao apostolima u ruke posvjedočivši svoje konačno i posvemašnje predanje, kojim se otvaraju vrata onog budućeg ostvarenja u kraljevstvu. Tako je Kristovo Tijelo i Krv postala svetinja kojom se čistimo i posvećujemo mi koji imamo udjela u njegovu životu, koji ga primamo i blagujemo kako bismo se njime okrijepili i od njega živjeli. On nam ostaje kao svetinja kojoj se klanjamo i po kojoj se klanjamo u vječnom Šatoru božanskog života.
Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti. Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti.

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama. Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nj odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.