Dan koji obilježavamo kao Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan branitelja
I naše malo selo dalo je svoj doprinos danu koji obilježavamo kao Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan branitelja. Stotinjak Mraclinaca kroz razne je postrojbe Hrvatske vojske i policije sudjelovalo u pobjedi, a to je više od 10% punoljetnih žitelja! Mi Mraclinci oduvijek smo bili domoljubi i sanjali samostalnu Hrvatsku, i kad se pružila prilika stavili smo se na raspolaganje Domovini. Znali smo da je to sad ili nikad.
Nažalost, koštalo nas je to mladog života našeg neprežaljenog Tomislava Hrkovca – Hrka. Mi ostali vratili smo se iz rata, više ili manje neoštećeni, no neki od hrvatskih branitelja nisu se uspjeli uklopiti u mirnodopski život, pa su digli ruku na sebe….Željeli smo Hrvatsku, ali drukčiju nego što je ona danas. Možda smo bili naivni, jer banditi i lopovi uvijek čekaju iza ćoška da ostvare svoje ciljeve, a rat i poraće je idealno vrijeme za bogaćenje i pljačku. Hrvatskom danas vladaju oni koji je ne vole i koji ne bi dana proveli na ratištu, niti bi na temperaturi od -15 spavali vani.
No, mi branitelji smo mirni, jer za razliku od njih imamo savijest i za Domovinu bi opet učinili isto. Kao što vele Prljavci “lupi petama i reci, evo sve za Hrvatsku”. I zato, dragi mještani, sretan vam blagdan i stavite zastave na svoje domove u počast Domovini i svima koji su dali život za nju.
Povodom sutrašnjeg dana donosimo necenzurirani tekst pilota brigadira Ivana Selaka kojeg je objavio na svojoj Facebook stranici:
– Nisam imao namjeru ostaviti nikakav post osim ove čestitke ali želim svima zahvaliti koji su i meni osobno čestitali , no moja zahvalnost je usmjerena na istinske hrvatske heroje i legende koji nose sve zasluge za stvaranje ove zemlje.
Objašnjavao sam to više puta , objasnit ću još jednom , nismo mi (ja) koji smo profesionalni vojnici od 14.godine heroji ove države, heroji su ljudi koji su radili po tvornicama , školama , bolnicama , na selu ili koji uopće nisu radili , a koji su se ili dobrovoljno javili ili se nisu skrivali i otišli u nešto što je suprotno od onog kako su žvjeli.
Moje kolege i ja smo se školovali i cijeli svoj vijek uvježbavali za takove situacije , rat je nešto ne prirodno za sve normalne ljude ali jedino su profesionalci na njega spremni ma u kojem obliku on bio.
Dat ću vam primjere mojih heroja , upoznao sam mnoge , neki su živi , neki nisu, neke znam odavno, za neke čuo tek ne davno , ali svim takvima ja nisam ni do koljena.
Jedan od njih , sasvim običan radnik sisačke rafinerije ili željezare -ne znam , moj frend Mladen iz Siska me upoznao sa njim negdje poslije rata, čovjek bio izviđač ( ti su posebna klasa), ne voli više baš ljude , živi sam, sa svinjama , njima vjeruje , negdje u Lonjskom polju , ne priča ništa i prema strancima rezerviran. Upoznajem ga -on onako rezerviran jedva da nešto mrmlja , uglavnom priča Mladen i onda spominje da letim na migovima. Odjednom čovjek pogleda , gleda me u oči “jesi ti u oluji iznad Petrinje…”. “Jesam”.
Ovo je priča mog heroja , njegovim riječnikom:
” život si mi spasio, tukli nas odozgo , uništili tenkove ,poginu zapovjednik , puno mojih, ranjeni oko mene ,nemoš naprijed nemoš nazad , a ovi tuku , kopam prstima da se ukopam , pršti oko mene , ljudi vrište , a onda iznad mene , ma iznad glave sjene dva aviona i odjednom dva padobrana , majku im je… srušiše ih . I dok sam pomislio na ta dva jadnika kako im padoše u ruke užasna eksplozija , bjelina ,osjetim udar, diže me sa zemlje. Stojim tako i poslije tog pakla tišina i onda skužimo , oprali ih naši migovi , e kad smo mi krenuli….
“Znam , stali ste kod Novog”
“A jesi bio ti”
“Jesam”
Mojem heroju suza u oku , grli me , Mladen ne vjeruje , a ja se ježim na pomisao kroz što je taj čovjek prošao , takvima mogu prostrijet tepih da njim hodaju , to su moji heroji , do koljena im nisam, zahvalnost za ovo danas njima. Na žalost moj heroj nije više sa nama, a nije sa nama i drugi heroj , naravno da za njega niste čuli , nisam ni ja dok me njegove kolege iz veteranske udruge nisu pozvale na otvaranje parkića sa njegovim imenom. Niste čuli ni za malo selo Mraclin , a još manje za još jednog i mog heroja Tomislava Hrkovca-e baš njega , klinca malo starijeg od mog sina također klinca . Taj Tomislav od prvog dana u ratu ( a još se i ne brije kak spada) gine na Kupi kad pomaže ( naravno dobrovoljno) u izvlačenju ranjenih na kupskoj bojišnici , a nije se još ni brijao ko što rekoh , slava i svaka zahvalnost njima na današnji dan , a i na svaki novi dan jer takvih mladića za koje nismo nikada čuli ima koliko hoćete , živih ali nažalost i mrtvih . Moja zahvala za sve njima.
Eto to je priča o mojim legendama i herojima.
Sunčano ljetno jutro, kao da je došlo iz Vesnine pjesme, zamirisalo je u njezinu omiljenom parku u Mraclinu, živopisnom selu nadomak Velike Gorice koje je ispunjava inspiracijom, radošću i ponosom. Ponosna sam ja na svoj Mraclin, jedno od ‘najstarijih’ mjesta u Turopolju koje se spominje već 1249. Selo je to koje kontinuirano već 100 godina ima liječnički tim. Selo iz kojeg je krenuo model javnog zdravstva na svjetskoj karti, ponosno ističe Vesna.
Uz zanimljive priče iz povijesti i lijepu prirodu, mjesto osvaja i starim drvenim turopoljskim kućama koje Vesnu na poseban način inspiriraju na izradu suvenira ovoga kraja. Osmislila sam suvenire koje radim sa svojih fotografija, jer mi je i to hobi i velika ljubav. Poslikala sam sve kulturne spomenike mojega Turopolja i onda sam s tih fotografija preslikavala motive na boce, podmetače za čaše, slike…
Kada je ostala bez supruga, a potom i bez posla, ova se samohrana majka nije predavala. Probudila je kreativku u sebi, postala je aktivna članica zajednice i različitih društava koja utječu na kvalitetu života ovoga mjesta. Zanimalo me kako se radi decoupage, odnosno preslikavanje motiva sa salveta na razne predmete, otišla sam na dvije radionice i naučila sam kako se to radi… Potom je otvorila galeriju u Velikoj Gorici, no zbog velikih je troškova odustala od nje. Ali ne i od izrade suvenira koje danas na drugačiji način predstavlja javnosti.
Trenutačno priprema knjigu priča iz djetinjstva, a poezija se i dalje događa ponekad noću, nenajavljeno i tiho. Kao nevidljivi vodič kroz tajne života.
Tvrtka Eko-deratizacija najavljuje uništavanje komaraca u naseljima Velika i Mala Buna, Okuje, Mraclin, Lazi Turopoljski, Buševec, Ogulinec, Turopolje i Rakitovec danas između 18.30 i 21 sat.
“Pozivaju se građani da bez potrebe ne izlaze na ulicu u vrijeme zamagljivanja, a osobito se to odnosi na osjetljivije osobe kod kojih bi preparati koji se koristi mogao izazvati iritaciju dišnih puteva”, kažu iz tvrtke i poručuju pčelarima da na dan suzbijanja komaraca pčelama onemoguće izlaz iz košnica.
U ovoj petoj objavi želio bih posebno naglasiti jednu stvar. Napisao sam pismo prijatelju i zamolio ga da se promijeni, a velika je mogućnost da je on i sada i uvijek bio bolji čovjek od mene. Namjera mi nikako nije bila nekome držati propovijedi, za te stvari postoje ljudi puno kompetentniji od mene. Namjera i želja mi je samo jedna: da bez ikakve taštine i naših ljudskih slabosti, čim više ljudi, otvorenih srdaca i duše iz našeg lijepog Mraclina, ode i pokloni se našoj Nebeskoj majci i zaštitnici, Gospi Vukovinskoj. Okusio sam predivnu milost koju ona može isprositi od svojeg Nebeskog sina za nas i želio bih da vas nikad ništa ne sprječava kako bi je mogla podijeliti i svima vama!
Svakodnevno slušamo izlike poput ovih: Dobar sam čovjek, ne kradem, ne varam, tu i tamo nekaj malo zgriješim. Kaj ću ići u crkvu, pogledaj ljude koji tamo idu, više su grješni od mene, gle kakav svećenik vozi auto, ionako samo špota one koji dolaze na misu, ja se doma pomolim, kakva ispovijed. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti…
V. Da ima Boga ne bi bilo nepravde, ratova, bolesti:
Svakog dana Isus nas zove k sebi. U bezbroj situacija i slučajeva koje zbog naših zatvorenih i tvrdih srdaca ne vidimo. Njegovi pozivi traju danima, mjesecima kod nekih i godinama. Svako neodazivanje na Božji poziv, svaki način života koji nije od Boga, hrabri sotonu i približuje nam ga na poslu, u školi, u obitelji. U raznim oblicima bolesti, rata i najgorih stvari. Zašto bi Bog nakon svega bio kriv za to kad je općepoznato da zlo i sotona postoji i da je tu među nama? Bog nije servis ni automat, Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego za moliti kad se zlo dogodi. Bogu je uvijek lakše zahvaljivati nego ga kasnije, kad je kasno, moliti. Ali unatoč svim tvojim slabostima, Bog te voli jer si njegovo dijete! Koji to roditelj unatoč lošim stvarima koju je dijete učinilo, ne prihvaća to dijete natrag i ne voli ga još više. Tako govori i Isus u prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11). C. S. Lewis piše: ”Bog nam šapuće kada smo radosni, govori nam putem naše savjesti, ali viče kada smo bolni. To je njegov megafon za buđenje gluhoga svijeta… Bez sumnje, bol je kao Božji megafon vrlo užasan instrument; može odvesti do konačne i nepovratne pobune. Međutim, pruža jedinu mogućnost zlom čovjeku za poboljšanje. On otklanja veo; postavlja stijeg istine u utvrdi pobunjeničke duše.” To se pokazalo u pravo vrijeme i u kršćanskom iskustvu. Postoje mnogi ljudi koji su počeli razmišljati o Bogu zbog patnje kroz koju prolaze zbog gubitka voljene osobe, narušenih odnosa ili nečega drugog. David Watson napisao je prije smrti: ”Nema sumnje da su trpljenjem milijuni kršćana kroz stoljeća postali nalik Kristu. Poznajem mnoge koji su bili izvana lijepi, preoblikovani kroz bol. U stvari, oni koji su doživjeli više Božje ljubavi i od drugih, prošli su kroz više patnje. Kada zdrobite lavandu, pronaći ćete puninu mirisa, stiskanjem naranče, dobit ćete slatki sok. Isto je i s patnjama i ranama kroz koje razvijamo mirise i slatkoću Isusa Krista u našim životima. Agnostički profesor filozofije sa Sveučilišta Princeton postao je kršćanin nakon pozornog proučavanja života nekih velikih pobožnika iz povijesti Crkve. Ono što ga je posebno pogodilo bila je njihova zrelost u trenucima boli. Često su trpjeli velike nevolje, mnogo jače od drugih ljudi, a ipak u svoj toj boli njihov je duh slavno svijetlio usprkos gađenju. Taj je filozof postao uvjere kako je neka sila djelovala u njima i to ga je saznanje dovelo Kristu.” (iz knjige ”Fear No Evil”).
Ako si i nakon svih mojih gore navedenih odgovora još uvijek na svojem stajalištu i mišljenju, moje protupitanje je samo jedno: Zar ćeš dozvoliti da te takva kriva stajališta i razmišljanja zauvijek odvoje od tvoje vjere, crkve i velike milosti i prevelike ljubavi našeg Nebeskog Oca, Njegovog Presvetog Sina i Njegove Milosrdne Majke Marije?
Vijeće mjesnog odbora je na svojoj III. sjednici, održanoj 17. srpnja 2017., razmatrajući pristigle molbe na natječaj za poslove domara, većinom glasova donijelo odluku da se na te poslove imenuje Antun Galeković Rudan, Braće Radića 72/1.
Inventura postojećeg stanja i primopredaja od dosadašnjeg domara Matije Kosa, izvršena je 2. kolovoza, te vas molimo da se od danas za sve poslove vezane uz naš Društveni dom, obraćate Antunu Galekoviću na telefon 62 68 164 ili na mobitel 091 418 9814.
U siječnju smo fra Bonaventuri Dudi uz rođendanske čestitke poželjeli da iduće godine dočeka 50. obljetnicu cjelovitoga hrvatskoga prijevoda Biblije, jednoga od najvećih izdavačkih pothvata u našoj povijesti, kojemu je stajao na čelu. Ali, Bog je sa svojim velikim službenikom imao drugi plan: naš najpoznatiji franjevac, teolog, bibličar, orguljaš i karizmatični propovjednik, dragi fra Bonaventura Duda, napustio nas je danas, u 94. godini života.
Podrijetlom s otoka Krka, rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine, a školovao se na Sušaku, a potom i u Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu. Zbog teških obiteljskih prilika njegova sestra Ita bila je smještena u dječju koloniju u Mraclinu, u obitelj Katice Kos, a iz toga vremena datiraju čvrste i brojne veze fra Bonaventure s našim mjestom i Mraclincima. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i u tom se razdoblju profilirao i kao glazbenik. Za svećenika je zaređen 1950. godine. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, gdje je postigao biblijski licencijat.
S franjevcem Zorislavom Lajošem 1963. pokreće današnji Glas Koncila, a doprinos po kojem će ga pamtiti generacije dao je sa fra Jerkom Fućakom s kojim je – pod političkim, intelektualnim, ali i ljudskim pokroviteljstvom velikoga pjesnika Jure Kaštelana – okupio izniman urednički tim koji će 1968. godine u izdanju Stvarnosti objaviti prvi integralni prijevod Biblije tiskan u Hrvatskoj.
Gledam u prazan papir ispred sebe. Ne znam od kuda i kako da počnem. Vijest o smrti tete Slave, duboko me potresla. A znam je čitav svoj život, uvijek tu negdje u blizini, još od djetinjstva, kada bih često kao djevojčica svraćala u kuću gdje je rođena. Voljela sam slušati njezine priče, o prošlim danima, o starini. Upijala sam mudrosti života kojima me je obasipala.
Dugogodišnja članica našega zbora, pjevala je drugi glas, i nekako uvijek bih se gurala kako bih sjela do nje da učim i naučim pjevati. Slušala sam i upijala znanje koje mi je nesebično davala. Bila mi je čast pjevati uz tetu Slavu, jer sve što znam o pjevanju, naučila sam upravo od nje.
Svaki naš susret bio je srdačan, jer teti Slavi nisi mogao reći samo „Dobar dan“, morao si, jednostavno si morao, zastati i popričati. Dok ovo pišem, gledam je kako laganim koracima ide prema Crkvi svetoga Vida, na svakodnevnu molitvu. Svojim je glasom godinama slavila svetu misu pjevajući u crkvenom zboru.
S tugom se opraštam od tete Slave, teško prihvaćajući činjenicu da se više nećemo sresti, no ostaje neizbrisiv trag jednostavne, skromne žene koji ću vječno čuvati u svojem srcu, mislima i molitvama. Hvala ti, draga teta Slava, za svaku priču, pjesmu, za svaki susret.
