Otišao je još jedan član naše nogometne obitelji. Bio je jedan od igrača s najviše nastupa za svoj NK Mraclin, uvijek borben do krajnjih granica, uvijek na desnoj strani, u obrani. Iznimno zahvalan i srčan igrač, uzor i primjer generacijama poslije. Od 1990. do 1992. godine bio je predsjednik kluba. Bogatu igračku klupsku karijeru završio je u veteranskoj momčadi. Nakon aktivnog sportskog života, gotovo svake nedjelje kada bi njegov Mraclin bio domaćin, s prijateljima, veteranima iz negdašnjih igračkih dana, pratio je utakmice svog voljenog kluba.
Prvo okupljanje igrača Mraclina i start priprema za nadolazeći proljetni dio odrađen je 20. siječnja na prohladnoj Grabi. U toplom ambijentu Sportskog doma uvodno su sepozdravnim riječima igračkom kadru obratili predsjednik Miroslav Iličić, sportski direktor Luka Cvetnić i trener Marko Biljan. S prve prozivke opravdano su izostala tek dvojica igrača.
Spomenimo da je Mraclin u jesenskom dijelu IV. NL – središte Zagreb B završio na odličnom 4. mjestu, zaostavši za vodećim Vrbovcem tek 5 bodova, dok mu drugoplasirani zaprešički Inter bježi 2, a poravnat je bodovno s Rugvicom na 32 boda. Prema riječima čelnih ljudi kluba cilj je i na proljeće biti u samom vrhu. Igrački kadar je ostao na okupu, odlazaka nema. Samo dva su ulazna transfera – Ivan Paradžik, 19-godišnji ofenzivni vezni igrač koji je dosad nosio dres HAŠK-a u jednom rangu više. Kristijan Pižir, igrač koji je pristupio klubu, vezni igrač, dolazi iz Croatije iz Hrastja, ali se preko Mraclina nakon dvije operacije vraća nogometu. Uz spomenute igrače Mraclin u proljeće računa na igrački kadar: Karlo Matejčić, Ivan Zagorac, Toni Borovac, Jurica Brdek, Bruno Dandić, Filip Dianežević, Josip Domitrović, Marko Đurašić, Matej Godinić, Petar Grižić, Igor Hajduk, Juraj Ivanković, Ivan Kaurin, Ivan Kos, Fran Krsto Lukavečki, David Marjanović, Domagoj Matić, Ivan Paradžik, Ivan Rajić, Marko Rakas, Dominik Smolković, Marin Sudar
U planu je odigravanje četiri pripremne utakmice: 1. veljače – Mladost (Petrinja), 9. veljače – Gorica (juniori), 15. veljače – Polet (Buševec) i 22. veljače protiv Samobora.
Ova je godina za nas Turopoljce doista “superjubilejska”: osim Jubilejske godine, koju je prema tradiciji Crkve proglasio papa Franjo, u Hrvatskoj obilježavamo i 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva kao i obljetnice značajnih splitskih crkvenih sabora iz 925. i 928. godine. K tome u Turopolju još i 800. godinu Plemenite opčine turopoljske. Našu plemenitašku obljetnicu dostojno ćemo popratiti u raznim priredbama POT-a, PS Mraclin, ali će biti prisutna i u Vidovim danima i Dučecovim spelancijama. Uz to ova godina je i izborna što sve najavljuje da u našem javnom životu neće biti dosadno.
O nekim aspektima godine koja je upravo započela govori i tekst našeg redaktora Ratka Cvetnića objavljen na sve čitanijem portalu Heretica.
Gornji red: sin Josip Štuban Štubek, unuci Jasna i Darko, snaha Katica Štuban rođ. Peternac
Donji red: supruga Ana Štuban rođ. Augustić i Nikola Štuban Mikič
Nikola Štuban rođen je 1. listopada 1909. godine u Mraclinu od oca Franje i mame Judite. Obiteljska kuća mu je bila na Obreži, kod Perušinih. Njegova životna družica bila je Ana Augustić, rođena 19. lipnja 1908. godine od oca Janka i majke Terezije. Imali su sina Josipa zvanog Štubek, koji je rođen 23. veljače 1938. godine. On je bio oženjen za Katicu Peternac iz Podotočja s kojom je imao dvoje djece, kćer Jasnu i sina Darka koji i danas živi u Mraclinu.
Učenici i nastavnici Potkivačke škole u Zagrebu 1935. godine. Na slici se nalazi i Nikola Štuban – Mikič kovač, no nažalost nije poznato koji je on.Diploma o majstorskom ispitu Mikiča kovača iz 1935. godine
Naš Mikič kovač, kak smo ga mi zvali, položil je 1935. godine u Obrtničkoj školi u Zagrebu majstorski ispit, s kojim je stekao pravo na naziv majstora. Njegova prva kovačnica bila je kod Općinske hiže. Pune 24 godine bila je na toj lokaciji. No, 1951. godine napravio je kuću u ulici Ladislava Galekovića br. 14, koja se i do danas – naravno, u obnovljenom izdanju – nalazi iza kapele sv. Vida, a već 1956. godine radio je u svojoj kovačnici na istoj adresi.
Mikičeva kovačnica pokraj Općinske hiže
Naš Mikič potkival je konje, radil potkove, motike, plugove, sjekire i sve to održavao. Budući da su konji nekad služili za oranje, vuču i razne druge poslove, morali su se potkivati da se kopita ne poderu. S vremenom potkove su se rasklimale, ponekad su ispali i čavli te ih je trebala doraditi. Kao dijete bila sam u Mikičevoj kovačnici nekoliko puta i vidjela kako se to radi. Mikič je kliještima uzeo potkovu i držao je neko vrijeme iznad vatre dok se potkova nije dovoljno užarila kako bi je mogao oblikovati, udarajući teškim čekićem dok ne bi dobio željenu formu. Postupak je ponekad trebalo ponoviti više puta sve dok potkova nije dobro prijanjala uz kopito. Mikič je imao pune ruke posla jer su korisnici njegovih usluga bili iz cijele okolice. Posao kovača je zaista težak, mukotrpan i prljav, ali vrijedne ruke našeg Mikiča radile su kvalitetno i s puno volje.
Mikič kovač u svojoj novoj kovačnici 1956. godine
Jedno vrijeme bio je i zvonar. Imao je urođenu deformaciju stopala, ali snaga volje bila je iznad svega. Živio je pošteno i skromno. No, bolest i teški način života su učinili svoje. Njegov život se ugasio 29. listopada 1983. godine.
Učenike PŠ Mraclin u utorak 14. siječnja 2025. posjetio je poseban gost – dječji mađioničar Jozo Bozo te ih je razveselio svojom predstavom “Čarolija je među nama”. Interaktivna i optimistična predstava puna je smijeha i čarobnih iznenađenja, a istovremeno djecu podučava pravim vrijednostima. Učenici i učiteljice su aktivno sudjelovali u predstavi, a pomagače je Jozo Bozo darivao diplomama pomoćnika.
