Blaž Cvetnić Điđekov bio je samo jedan od šostara koji su marljivo tumplali i krpali naše cipele. Uz njega sjećamo se i Mije Penezića, koji je davnih godina iz Kumrovca došao u Mraclin, gdje je i ostao. Naši stari su znali reći – tko se napije mraclinske vode tu i ostane. Oženio je Baru Kovačić koja mu je rodila sina Dragutina i kćer Veru, a sin Vladimir je umro od neizlječive bolesti. Drago – po nadimku Pena – učio je od svog oca šostarski zanat. Kraće vrijeme radio je u Sisku u tvornici cipela koja se zvala Moda. Nije mu se sviđala politika firme pa je dao otkaz. Nakon toga šusteraj je nastavio u svojoj kući. Kod njega je uvijek bilo živo i veselo.

^{Drago Penezić – sin Mije Penezića Pene (arhiva obitelji Penezić)}

Mnogi su svraćali na čašicu razgovora i tu je bio izvor mnogih informacija, a sigurno i dezinformacija. Pena je bio odan i predan svom poslu tako da ga razgovori sa strane nisu ometali. Bitno mu je bilo da mušterije budu zadovoljne. Bio je markantan i šaljivđija, a imao je i dozu zagorskog inata i prkosa, jer krv nije voda.

Zatim, Josip Štuban – zvala sam ga tetec Šostar. On je svoj zanat učio kod Mije Penezića, a radio je i u Obrtničkoj zadruzi kod Kokotajnkinih. Tetec Šostar bio je vrstan majstor, radio je cipele po mjeri ne samo za Mraclince nego za cijelu okolicu, naravno za one koji su si mogli priuštiti. Uvijek je nosio dugački bijeli fertun, bez obzira što bi radio. Nedavno mi je njegova snaha Barica ispričala jednu anegdotu. Tetec se ženil dva puta: budući da mu je prva žena, teta Dora, umrla, oženil je gospođu Katu i njoj je napravil cipele. Nažalost, i ona je umrla. Tetec je opet ostal sam. U tom svom jadu i žalosti rekao je: “Ak nemam žene, imam njene cipele koje bum nosil.”  Cipele su očito bile “uniseks”.  Njegova šivaća mašina, kalupi za cipele i tronožac na kojem je provodio sata i sate, zahvaljujući njegovoj snahi i unukama sačuvani su do današnjih dana. Bude lijepa sjećanja na prošle dane.

^{Kalupi, tronožac i šivača mašina Josipa Štubana Šostara (foto: Danijela Tomašić)}

^{Josip Štuban Šoštar, 1915.-2002. (arhiva obitelji Štuban)}

Kod Jane Kos Kokotajnkine (u ono vrijeme u Ul. Braće Radića 118, a sada 29), u prvoj šuti njezinog čardaka bila je Obrtnička zadruga. Šutu je dala u najam da bi mogla prehraniti svoju obitelj, budući da joj je suprug Nikola odveden 1945. i nikad se više nije vratio. Tada je imala dvije kćeri, Miru i Katicu, a sa trećim djetetom je bila trudna. On je dobio ime po svom ocu. Zadruga je osnovana 1953. i radila je do 1958. godine.

^{Nikola Kos Kokotajknin i njegova supruga Jana Kos (arhiva obitelji Nikole Kosa)}

Poslovođa je bio Franjo Križanić Mijačko, a zaposleni su bili: Marko Grajf, Stjepan Vezmarović Pepek, Josip Štuban Mali i Marijan Mrkoci, koji je učio zanat, a kasnije se zaposlio u tvornici obuće Astra.  

Od svih spomenutih među živima je samo Blaž Điđekov. Dolaze drugi ljudi i nova vremena, ali ne treba zaboraviti i izbrisati iz memorije ljude koji su obilježili jedno razdoblje.