“Bračna igra” američkoga dramatičara Edwarda Albeeja komorna je drama o dugogodišnjem bračnom odnosu, preispitivanju ljubavi, navika, dosade i straha od samoće. Napisana je prije četrdesetak godina i od tada obilazi svijetom upravo stoga što se u intimi dvoje protagonista – Jacka i Gillian – prepoznaju mnogi supružnici, osobito oni koje je već malo shrvala bračna rutina. “Bračnu igru”, nastalu u produkciji vinkovačkoga Gradskog kazališta “Joza Ivakić”, režirao je Mario Kovač, a u ulogama bračnoga para vidjet ćemo Petru Kurtelu i starog znanca mraclinske publike Šiška Majcana Horvata. Predstava je na rasporedu u srijedu 8. travnja u dvorani “Gorica” Pučkoga otvorenog učilišta Velika Gorica, Zagrebačka 37, s početkom u 20 h.
Iz dalekoga Melbournea, Australija, stigla nam je vijest da je 1. travnja, na pragu svoga 94. rođendana preminuo Lacko Cvetnić Gangin, posljednji od četvorice sinova – sjećamo se i Šicara, Pepe i Belca – legendarnoga turopoljskog lovca Josipa Cvetnića Ganga i njegove žene Jane, Macke. Lacko se sa ženom Nadom i sinom Željkom 1963. godine otputio u Australiju gdje je tada već postojala mala mraclinska kolonija. Na Jančetovom gruntu ostavio je tada roditelje s idejom da se vrati kad tamo zaradi za kuću. No život je išao svojim tokom i Lacko se vratio samo jednom, prije dvadeset godina, da sredi ostavinu. Premda je vrijedna obitelj u međuvremenu postala dobrostojeća i za australske prilike, Lackove priče o emigrantskoj sudbini i teškim godinama borbe za mjesto pod australskim suncem nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim.
Gangov čardak u kojem su rođeni Lacko i njegova braća, u kojem je svoje predškolske godine proveo i Lackov sin Željko, prodan je 2008. godine i rasložen, zatim ponovo složen u Čičkoj Poljani. Zanimljivo je da je taj čardak – koji je, mada oronuo, bio pravi ukras Jančetovog grunta – nekada davno bio lugarnica u Turopoljskom lugu. Tamo ga je Gango kupio kad se ženio, oko 1918. i “presložio” na Jančetov grunt. Ovdje vidimo kako je čardak izgledao početkom ovoga stoljeća, a danas na njega podsjeća samo trs koji je ostao tamo gdje je zasađen prije više od sto godina.
Iza Lacka i Nade, koja je i sama doživjela lijepu starost, uz sina Željka ostale su i četiri unuke, a stigli su doživjeti i praunuke. Ovih uskrsnih dana poželimo Lacku, njegovoj supruzi i svim stanovnicima Gangovog čardaka, da uđu u radost uskrsloga Gospodina. Počivali u miru Božjem.
Ušli smo u Veliko trodnevlje. Veliki četvrtak – dan Posljednje večere na kojoj je Isus najavio da će ga jedan od apostola izdati, a drugi tri put zatajiti. Najpoznatija slika Posljednje večere je ona Leonarda da Vincija na kojoj apostoli sjede za velikm stolom, a Isus im objavljuje izdaju. Reakcije su različite: Toma diže prst u nevjerici, Ivan je u šoku, Juda je postrance. Malo je vjerojatno da su blagovali za velikim stolom jer su po uzoru na Rimljane, jeli za niskim stolovima ili ležeći. Pranjem nogu apostolima, Isus je pokazao najveću poniznost u povijesti čovječanstva. Isus je na večeri ustanovio euharistiju lomljenjem kruha i vinom.
Juda se u nekom trenutku izgubio dok su se ostali apostoli povukli u vrt. Juda je u povijesti ostao zabilježen kao izdajnik. Neki teolozi tvrde da je njegov cilj bio drukčiji; bio je lokalpatriot i nadao se da će Isus kod uhićenja pokazati svoju božansku moć i svrgnuti rimsku vlast. Znamo da se to nije dogodilo. Božji plan je uvrstio Judu, a bez njega ne bi bilo ni raspeća. Tijek povijesti bi bio drukčiji. Ipak, Juda je imao slobodnu volju i poljubivši Isusa u mraku vrta, odredio daljnje događaje.
Ujutro, na Veliki petak – kad je Pilat oprao ruke dozvolivši svjetini da razapne Isusa, kojeg je nekoliko dana prije dočekala mašući palminim granama – počela je Muka Gospodnja. Put od Pilatove palače do Golgote dug je cca 700 m i trajao je između pola sata i sat vremena. Sama agonija na križu trajala je oko šest sati. Današnji patolozi napisali bi da je Isus umro od asfiksije i zatajenja srca. Ljudsko tijelo pribijeno na križ visi na ekstenzijama i disanje je bitno otežano. Da bi udahnuo, morao se osloniti na pribijena stopala što je uz dehidraciju i krvarenje od bičevanja dovelo do toga da mozak dobiva sve manje kisika i srce počne zatajivati. Vrh koplja kojim je rimski vojnik Longin probo Isusa čuva se u Bazilici sv. Petra u Rimu. Kad se Zemlja zamračila, a zavjese hramske se podijelile, Longin je rekao; ovaj čovjek je uistinu Bog. Preobratio se, te je zbog svoje vjere mučen i ubijen i poslije proglašen svecem.
Velika subota – dan tišine, dan kad se klanjamo Isusu u grobu i čekamo Uskrs. Apostoli nisu ništa čekali. Bili su prestravljenu i sakrili su se. Nikakvo javno djelovanje nije zabilježeno. Nisu išli ni do groba. Strah za vlastiti život bio je jači. Osjećaji su im bili podijeljeni; razočaranje jer su vjerovali da će Isus biti Kralj židovski sa svim sjajem koji uz to ide, nisu vjerovali u uskrsnuće i sve im se činilo uzalud. Žene su, jer je bila subota, čekale nedjelju da premažu Isusovo tijelo mirisnim uljima.
Zamislimo si danas da sami apostoli nisu razumjeli Isusovo poslanje, a imali su privilegiju slušati Božju riječ iz usta samoga Boga. I svejedno su imali sumnje. U tri dana Isus je doživio izdaju, negaciju, sramno raspeće da bi nas spasio. Ljudskom umu nedokučivo. Ne bi li bilo jednostavnije da je došao u punom sjaju, sa vidljivim znakovima svoje svetosti? Bilo bi razumljivije. Ovako, naši su životi jedan veliki test. Koliko je to srebrnjaka zbog kojih bi se odrekli vjere i činimo li to kroz naše živote stalno? Zato smo dobili sakrament ispovijedi kojim se uvijek i iznova mirimo sa Spasiteljem.
Puno dubokih tema za razmišljanje i unatoč svemu, nevjerni Toma čuči u svima nama i nada se oprostu kad jednog dana dođe vrijeme za to.
Premijera nove predstave Pučkog kazališta Ogranka Seljačke sloge Buševec – “Matijaš grabancijaš dijak” – održat će se u Domu kulture Buševec 6. travnja 2026., na Uskrsni ponedjeljak, u 19 h. Djelo je to Tituša Brezovačkog napisano prije 222 godine, aktualno i dan danas – možda i više nego ikad, napominju Buševčani.
U ovoj živopisnoj i duhovitoj scenskoj adaptaciji jednog od najpoznatijih djela hrvatske književnosti oživljava legendarni lik siromašnog, ali snalažljivog đaka Matijaša – varalice, pustolova i narodnog junaka koji se jednako uspješno služi mudrošću kao i lukavstvom. Radnja nas vodi kroz niz zgoda i nezgoda u kojima Matijaš, naoružan britkim jezikom i još britkijom pameću, nadmudruje moćnike, izbjegava kazne i preživljava zahvaljujući vlastitoj dosjetljivosti. Iza humora i komičnih obrata krije se oštra društvena kritika, ali i topla priča o malom čovjeku koji se bori za svoje mjesto u svijetu nepravde i licemjerja. Predstava spaja elemente pučkog teatra, satire i glazbe, stvarajući dinamičnu i razigranu scensku cjelinu koja jednako zabavlja i potiče na razmišljanje. Razigrana režija, sugestivna scenografija i glumačka energija ansambla donose svjež pogled na bezvremensku priču. „Matijaš Grabancijaš dijak“ podsjeća nas da su domišljatost, hrabrost i humor često najjače oružje slabijih — nekad i danas.
Režiju potpisuje Irena Rožić, autor prilagodbe dramskog teksta je Ivan Rožić, a u predstavi glume iskusni glumci Pučkog kazališta: Nenad Lukić (Matijaš grabancijaš dijak), Saša Robić (Smolko), Dario Kovačić (Vuksan).
Ulaz na predstavu je dobrovoljni prilog, a rezervacija mjesta je obavezna na 098 829 907 (Nenad).
Prije nekoliko dana objavljena je vijest, za europske prilike pomalo bizarna: naime u Poljskoj su u željezničkoj nesreći stradala tri bizona. Radi se dakako o tzv. europskom bizonu, najbližem mogućem srodniku našega tura, koji je u Turopolju izumro još u 16. stoljeću. Vijest nas podsjeća na pokušaje znanstvenika da se metodama genske selekcije što više približe tom pragovedu (Bos primigenius) kakvo je nekad nastavalao turopoljske šume, a ta je pak informacija mnoge nagnala da se zapitaju bi li imalo smisla tura vratiti u njegovo nekadašnje stanište? No odgovor je, nažalost, negativan, o čemu svjedoči i vijest iz Poljske: odrasli tur imao bi težinu današnjeg osobnog auta, a k tome to su stada koja trebaju ogroman prostor. Bjelovješka šuma, u kojoj živi europski bizon, ima gotovo 1900 kvadratnih kilometara i prostire se po Bjelorusiji i Poljskoj, dok naš Lug ima svega 35 km2. Obzirom na blizinu i gustoću prometnica možemo zamisliti kako bi to izgledalo.
No, određeni ograničeni tip uzgoja možda doživimo jer genska metoda tzv. povratnog križanja daje dosta dobre rezultate pa europski znanstvenici nisu daleko od “proizvodnje” pravoga tura.
U subotu 28. ožujka, župljani Vukovine okupili su se u svojoj župnoj crkvi gdje su, nakon zajedničke svete ispovijedi i jutarnje mise u 8 sati, započeli župni križni put. U ovogodišnjem hodu sudjelovalo je pedesetak vjernika – od najmlađih do starijih članova zajednice.
Na početku su okupljene pozdravili župnik vlč. Siniša Hegedušić i kapelan don Marko Šimundić, uputivši zajedničku molitvu i zaziv Božjeg blagoslova za cijeli put.
Tijekom cijeloga puta molila se krunica, a svaka postaja križnog puta bila je obogaćena razmatranjima i dodatnim molitvama, pa je hod protekao u ozračju sabranosti, pobožnosti i zajedništva.
Poseban trenutak za mještane Mraclina zbio se oko 13 sati, kada su hodočasnici prolazili kroz mjesto. Njihov dolazak najavila su crkvena zvona, a domaćini su ih srdačno dočekali uz zakusku i osvježenje. Tom su se prigodom hodočasnici zaustavili na dvije postaje križnog puta – jednu su izmolili u crkvi, a drugu kod križnog drveta na Obroži, u sabranosti i zajedničkoj molitvi.
Foto galerija: Zvonimir Šafar i Zvonimir Špoljarić
