– Baka, jesi čitala onaj Ksenijin tekst o „Knjizi za svaku ženu“? Imaš li i ti takvu knjigu? – upitala me unuka Lucija.

– Imam, zlato moje! Napisao ju je dr. Drago Chloupek 50-ih godina prošlog stoljeća. Svojim savjetima, uputama, praktičnim primjerima i slikama predstavljala je pomoć svim ženama u raznim prilikama. Pisana je jednostavnim načinom tako da je bila pristupačna svim ženama u gradu i na selu. To nije knjiga koja se čita kao roman, već je dovoljno potražiti savjet iz određenog područja života npr. zdravlja, prehrane, higijene….

^{Slika 1. – Knjiga u vlasništvu Božice Krznarić}

– Baka, koliko si nam puta pričala o Higijenskom zavodu i dr. Andriji Štamparu, a o dr. Dragi Chloupeku nisi nikada. – veli mi Lucija.

– Da, u pravu si, dijete! Zato bih ovom pričom željela barem malo ispraviti tu nepravdu. Da nije bilo tog zanesenjaka, stručnjaka, liječnika i, prije svega, čovjeka zaljubljenog u Mraclin, ideje dr. Štampara ostale bi samo mrtvo slovo na papiru.

Dr. Štampar je svojim utjecajem u Ligi naroda u Parizu uspio osigurati značajna sredstva iz Rockefellerove fondacije za tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Dobar dio tih sredstava usmjeren je u Mraclin. No, dr. Štampar je bio u Mraclinu svega nekoliko puta, a dr. Chloupek je godinama dolazio u Mraclin vlakom u 7 ujutro, a odlazio u 7 navečer.

Bio je voditelj zdravstvene stanice u Mraclinu, ali na liječenje su dolazili i ljudi iz svih okolnih sela. Upoznao je svako domaćinstvo u Mraclinu jer je u to vrijeme bilo puno oboljelih od tuberkuloze, malarije, tifusa i drugih zaraznih bolesti, pa je imao pune ruke posla. Tako je podržavao ideju dr. Štampara da liječnik treba doći tamo gdje je bolest, a ne samo čekati ljude u ambulanti. Upravo takav pristup liječenju jako lijepo je opisao u knjizi „Ti i tvoje zdravlje“.

^{Slika 2.- Knjiga u vlasništvu Božice Krznarić}

U ovoj knjizi je u obliku priča, pa čak i anegdota opisao svoje posjete pacijentima kako bi iz tih primjera ljudi izvukli pouku o ponašanju u slučaju pojedine bolesti. Meni se svidio jedan primjer koji je naveo u knjizi, a trebao bi poučiti ljude o tome kako se ponašati u slučaju rahitisa kod djece.

Priča kaže kako je završio preglede u ambulanti u Mraclinu i pošao na vlak i usput je sreo Katu. Zamolila ga je da svrati kod nje da vidi njezinu malu Slavicu. Imao je vremena jer je vlak polazio tek za pola sata, a Kata mu je putem pričala o Slavici. Kad su ušli u kuću vidio je debeljuškastu curicu, ali jako blijedu. Tada je upitao Katu:  – Jeste li ponekad iznosili vašu malu na sunce? Katina majka je odgovorila: – A zakaj da nosimo dete na sunce? Ovak je lepša – bela, pa debela!

Osim liječenja i pisanja knjiga vodio je i domaćinske tečajeve za žene i učio ih kako da budu domaćice, majke, odgajateljice, njegovateljice pa čak i vezilje i krojačice. Svoja predavanja često je popratio slikama i kratkim poučnim filmovima koje je snimao baš u Mraclinu.

^{Slika 3. – Iz knjige „Mraclin, kak je negda bilo“, Slavka Cvetnića}

U suradnji s Higijenskim zavodom organizirao je i Seljačko sveučilište za mladiće u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu. Tečajevi su se održavali od 15. listopada do 15. ožujka, u periodu kad nije bilo radova u polju. Na kraju tečaja polaznici su polagali javni ispit i dobivali svjedodžbu.

^{Slika 4.- Osobna arhiva Božice Krznarić}

I njima su predavači bili iz raznih područja pa su osim o zdravstvenim pitanjima slušali predavanja o poboljšanju u poljodjelstvu, seoskom gospodarstvu, graditeljstvu, veterini, stočarstvu, voćarstvu, pa čak i o matematici i hrvatskom jeziku.

Dr. Chloupek je poticao mladiće da pišu za list „Narodni napredak“ za koji je i sam pisao i neko vrijeme bio urednik lista. Mladići su pisali o svojim iskustvima za vrijeme trajanja tečaja i o želji da stečena znanja što prije primijene na svojim gospodarstvima. Moj tata je napisao članak „Red na selu“ opisujući kako se drži red u kućama, stajama, dvorištima i u polju.

Mislim da je iz Mraclina taj tečaj pohađalo šest mladića, ali tata mi je pričao samo o Josipu Galekoviću Buševčičinom jer su bili prijatelji. Josip je jako lijepo opisao ekskurziju u Moravsku, koja je za mnoge polaznike bila prvo putovanje u inozemstvo i zato je na sve ostavila dubok dojam. Polaznici su bili jako zadovoljni tečajem i svojim predavačima, pa su se obavezno slikali s njima na kraju svake generacije.

^{Slika 5.- Generacija 1929. – osobna arhiva Božice Krznarić}

Kada bih o dr. Chloupeku napisala cijelu knjigu ne bih uspjela opisati sve njegove aktivnosti i djelatnosti. Najviše se bavio liječenjem, pisao je knjige, stručne i poučne članke u raznim listovima, vodio Higijensko-domaćinske tečajeve za žene, predavao polaznicima Seljačkog sveučilišta, organizirao tečajeve za sestre pomoćnice i nazivao ih „učiteljicama zdravlja“.                                                                     

Osnovao je muški pjevački zbor u Mraclinu kojemu je neko vrijeme bio i voditelj. Bio je suorganizator osnivanja šahovskog kluba u Mraclinu. Posebno je volio igrati šah sa sestrom Anđelom pa je često dolazio u Mraclin i kada je bio u mirovini. Kad je moja mama vidjela da polako prolazi našom ulicom komentirala je: “Naš Hlopek opet ide na partiju šaha k sestri Anđeli.“ Nisu ga zanimala svjetla zagrebačkih kavana, više je volio doći u Mraclin i odigrati partiju šaha u miru.

Sa snimateljem Aleksandrom Gerasimovim snimio je niz kratkih poučnih filmova od kojih bih istaknula „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“. U to vrijeme nije bilo struje pa je automobilom u kojem se nalazio generator obilazio sela i prikazivao filmove uz svoja predavanja.

^{Slika 4.- Iz knjige „Kako biti čist i zdrav“, Željka Dugca}

Kao što narodna poslovica kaže: „Taj se nije rodio koji bi svima ugodio“, tako ni dr. Chloupek njie bio svima po volji. Unatoč svim naporima da ljudima priblliži ideje o javnom zdravstvu i unapređenju zdravlja, ta se ideja nije svidjela tadašnjim liječnicima. Oni su bili protiv toga da se besplatno liječenje omogući svim ljudima jer bi time oni izgubili dobru zaradu koju im je donosila njihova liječnička praksa.

Našlo se još ljudi koji se nisu slagali s idejama Škole narodnog zdravlja i dr. Chloupekom, ali – kako piše dr. Slavko Cvetnić u svojoj knjizi „Mraclin, kak je negda bilo“ – mislim da ga se većina Mraclinaca sjeća sa sjetom i dubokim poštovanjem.

                                                                                            Božica Krznarić rođ. Zrnčić