Tiho na prstima, u barÅ”unastim papučama, gotovo nečujno, stiže nam jesen. U jednoj ruci nosi paletu jesenskih boja, u drugoj joj ruci kist. Nečujnim pokretima pretvorit će, joÅ” do jučer zeleni list, u tople boje jeseni. Naizgled, taj mali žuti list joÅ” diÅ”e. No, njegovo je vrijeme iscurilo. Gotovo iz navike drži se za granu, nesvjestan da će ga prvi jesenski vjetar odnijeti negdje daleko. Nečije će cipele gaziti po njemu, možda će ga neko dijete pokupiti i staviti u svoju bilježnicu, između dvije stranice, i tako mu produžiti život. Neminovno će na kraju postati samo prah.

Ta prpoÅ”na jesen u beskrajnom koloritu boja, samo je uvod u sumorne, hladne jesenske dane i maglovita jutra u kojima promrzle ruke grijemo toplom Å”alicom čaja i vrućim kestenima, kupljenim negdje na ulici, od posljednjih entuzijasta koji se čvrsto drže starog običaja da jesen mora mirisati na kestene.

Možda nas u tim jesenskim danima preplavi melankolija, možda malo i potonemo u smiraju prirode, ne vjerujući sami sebi da je sve to tek normalan prirodni tijek. JoÅ” čujem zvuk kola i konja sa mraclinskih ulica, koja voze urod s polja i zvuk pucanja bundeve dok je deda priprema za hranu blagu.

Ove su jeseni drukčije. Nestalo je i konja i kola, polja su prazna, ljudi su drukčiji. Ostala je samo priroda, jedinstvena umjetnica koja svake godine iznova oboji krajolik vatrenim bojama. Svake godine isto i svake godine drukčije.