Markirana roba danas je definitivno statusni simbol. Današnji klinci se jako dobro razumiju u brendove i po tome “sortiraju” krug svojih prijatelja. Ali, mamaaaa, svi to imaju. Valjda ne postoji roditelj koji nije pred tako argumentiranom činjenicom promijenio svoju financijsku konstrukciju.
Ako se vratimo nekoliko desetljeća unazad, mi smo se od današnje mladeži razlikovali samo po ponuđenim resursima. Traperice su morale biti levisice, wranglerice, rifle i u krajnjoj nuždi US top. Oni sretniji su ih kupovali u Trstu, jer se uz njih kupila i pokoja majica. Osobito su bile in majice “tutti-frutti”, s natpisom – “pogrebi i pomiriši”. Na curama je to baš bilo “štosno”. Ono što danas zovu dukse, mi smo zvali klokanice. Uglavnom je to bila marka John Player Special. Sve se to moglo nabaviti i u Posredniku, ali je bilo skuplje. Traperice su prije nošenja prolazile doradu. Nije bilo skinnyca. Nogavice su se suzile do te mjere da je noga jedva ulazila. I da, elastin se pojavljuje puno godina poslije. Koliko je u takvim trapericama bilo udobno, mi stariji jako dobro pamtimo. Nezamislivo je bilo obući traperice u originalnoj boji. Morale su biti izlizane, a to se postizalo ribanjem četkom na strateškim pozicijama. Tek su tako obrađene bile nosive. To da su i nakon deset pranja puštale boju, znamo po cijanotičnoj boji kože.
Tenisice – adidas i puma, i to skroman izbor modela. Jesmo li i mi bili mali snobovi, kako to danas rado prišijemo stasajućim generacijama? Svako vrijeme ima svoj modni ritam i – htjeli mi to ili ne – pripadnost skupini ima i svoja vanjska obilježja. Mijenja se samo moda, apetiti i brendovi kao vanjska obilježja ostaju.
