Negdje u drugom ili trećem razredu, dobila sam papuče s motivom jesenjeg liŔća. Najdraže papuče, koje su zasluženo arhivirane u mojem sjećanju. Bile su visoke do gležnja i kad bi skupila stopala izgledalo je kao da sam nogama uronjena u Å”umsku stazu punu otpalih listova. Meni su one bile simbol topline doma. Valjda ih zato i pamtim. Bile su to godine kad je većina nosila papuče iz Rukotvorina s folklornim motivima, koje su radile i neke mraclinske obitelji. I ja sam ih imala, no nisu bile simbolične kao ove jesenske. 

Kad zatvorim oči i pomislim na jesen, mogu osjetiti vlagu u zraku, miris magle i prvih dimova iz dimnjaka koji svojim teÅ”kim mirisom nisu ugodni, ali jamče da je ukućanima toplo. Jesen miriÅ”e na pekmez. Na miris ukiseljenih paprika i moÅ”ta koji vrije kad ga se obilazi gotovo s pobožnoŔću. Jesen miriÅ”e na pečene kostajne i naribano zelje koje ne Å”iri zanosne mirise sve dok ga se ne savije u sarmu. Jesen miriÅ”e na drage ljude i draÅ”ka promrzle nosiće kad te drage ljude zagrlite svjesni da je privilegija promatrati kako se priroda sprema na zasluženi počinak. 

Jesen mirise na kiÅ”e koje nađu ponekad i put u cipelice dok se vrÅ”kovi prstiju namreÅ”kaju i postanu bezbojni. Jesen miriÅ”e na tople boje, ugodne oku. Jesen miriÅ”e na obilje plodova i miriÅ”e na jamčevinu da zima neće biti gladna. Jesen  miriÅ”e na Å”arene kiÅ”obrane i veselo cvrkutanje dječice na putu iz Å”kole. Jesen nije jesen života. Ona je samo priprema za odmor za novi život. Jesen je čarobna u svojoj raznolikosti, u svom pozivu na obiteljska okupljanja uz kostajna pucanca i moÅ”ta rezanca.  Nisam melankolična u jesen. Samo smirena. Kao i sve u prirodi. I tu je bit svega.