Podijeli

Dan u tjednu. Ne sjećam se točno koji. Predvečer. Shvatimo da svi imamo jednu životnu priču koja nas obilježi. I cijela stane u vreću za smeće, onu crnu, dugačku i rastezljivu. Život postaje očekivani slijed očekivanih događaja, jako tmuran, pomalo beskrajan i nimalo podatan. Ostaje nam uvijek tek strpljenje, jedna od osobina s kojom se teško mogu pohvaliti. Zapitamo se što smo radili, što radimo, što ćemo raditi… Na dnevnoj bazi stagniramo i brinemo se da to traje minimalno. Osjećamo se sami udvoje. Uspjeh je osvijetljeni neuspjeh, kao što je dan osvijetljena noć.

Primijetim da nisam dobio vodu uz kavu. Subotnje jutro u paru, iskočili smo iz rutine, na vratu smrad cigarete i čašica medice. Danas je taj dan, opet ništa ne očekujemo. Zahvalio sam jutru što još nije pobjeglo od mene. Osmi osmi. Sretan rođendan, Bambi! Vrijeme nam, osjećamo to, odlazi u nepovrat, a bilo je vremena kada nam je mirisalo na kuhano vino s cimetom. Ljeto, večeri, tople kiše, de Monte, bicikl, tenis, zabaciti udicu; bilo je vremena, itekakvih. Najgori su nam oni jutarnji sati u kojima još spavamo. Ljeto je i dalje toplo, sunce kao da se znalački opire nadolazećim oblacima. Žuto lišće zaklanja nam pogled na zelene vlati umorne trave, odbijamo prihvatiti rastanak iako nam je jasno da je život tek niz ciklusa koji se ritmično ponavljaju. Ljudi planiraju, a Bog se smije.

Uvečer su teške užarene lopte letjele oko nas, imali smo sreće i u produžecima izliječili svoje komplekse. Pristali smo na večernje pivo. Pivo zna biti divlja zvijer. To nas i plaši. Ponekad ju je nemoguće ukrotiti, jer znamo da će u trenutku u kojem ćemo je preklinjati da nam opet dođe ona tek hladno okrenuti leđa i nestati bez pozdrava. Ne sluša, čini po svome. Tada počinje lagano zviždati, pjevušiti, šapat preraste u glasan govor. Ne želi otići kad ju tjeramo, čak ni kad ju gušimo svakodnevnim sivilom života. Uvijek je u nekom skrivenom kutu koji se aktivira kad napustimo svaku nadu.

Izlaz iz svega pokušavamo pronaći držeći se za prošlost ili povremeno prebacimo nadu u bolju budućnost. Prije nekog vremena, ulovljeni u standardnoj situaciji koja se zove ‘nije dobro’, razmišljali smo o riječi Ostanak. Koliko god smo jako željeli naznačiti važnost Ostanka, toliko nam se i Pad činio jačim. Život se posložio drugačije nego što su očekivali, danas nemaju drugog izbora nego samo nastaviti. Lopta je okrugla. Nije nužno vrijeme provoditi opravdavajući neuspjeh, zapitate se naprosto gdje je nestao ne-osjećaj prema neuspjehu. Ustali smo se sa svojih stolica, neopaženi od pogleda gostiju i uputili prema vinskom stalku, kako bi pronašli novu butelju i nadopunili čaše.

Dani su prolazili, sve manje smo zdravo spavali, zazivali smo kratke izlaske i neke sitne radosti. Same ideje su stvarale priličan nemir. U noćima se pokušavamo pomaknuti, micati nogama, premjestiti se iz položaja bočnog spavanja na leđa, upaliti noćnu lampicu pored uzglavlja, oslušnuti samo još jednom da li se čuju zvukovi iz sobe i uvjeriti se da smo sami. Mislili smo da ćemo ostati nijemi na licu mjesta. Laži se ne mogu oprati s plahtama.

Kakvog je okusa rastanak? Reći ću vam, gorak je. Čini se kao da netko čupa dio srca, svi obrambeni unutarnji mehanizmi divljaju, sve odlazi kraju, sve… Isprva djeluje nalik usporenom filmu, osjećaji za vrijeme se poremete, dio bića ispunjen je jekom svega što napuštamo. Raspršili smo se poput maslačka kojeg je u studenom otpuhnuo vjetar negdje na Črešnjevici, tragovi doživljaja i događaja u parku koji nas je povezivao. Prošlost ih je uzela k sebi, naglo i naprasito. Žao mi je što u rukavu nemam još koju kartu na koju mogu računati. Možda ne bi bilo rastanka, i okusa, i grča u želucu, možda bi u krošnjama požutjelih lipa bio sakriven još koji zagrljaj, možda bi šum bio dovoljno snažan da nas zadrži na okupu… Sretan rođendan, Bambi!!!

5 komentara

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here